Objavljeno:
21. 12. 2021. 14:45

Krjepost čistoće pomaže čovjeku pronaći svoj put, svoj identitet i postići nutarnju slobodu i integritet tijela i duha. Odvažiti se na ovu krjepost znači proći trnoviti put odricanja od svijeta i sebe samoga

Mirela Primorac

Da je Bog veličanstven u svojim djelima, na najbolji način možemo vidjeti u božićnom otajstvu Kristova utjelovljenja od Djevice. U odsudnom trenutku povijesti ljudskog roda, kad je Bog odlučio objaviti se čovjeku, odabrao je čudesan put svoga dolaska ovamo – kao dijete u krilu djevice. Bog je u Mariji pripravio tabernakul dostojan svoga Sina, netaknut i čist, potpuno djevičanski. Ta tajna Isusova djevičanskog začeća stoljećima u čovjeku izaziva divljenje i strahopoštovanje, zanimanje i čuđenje, ali i zaziranje i osporavanje. Tim više što pojam djevičanstva u mnogim kulturama, pa i židovskoj, nije bio cijenjen ili je bio mitološki obojan.

Sjetimo se biblijskog izvještaja o Jiftahovoj kćeri koja je oplakivala svoje djevičanstvo. Žalila je što mora umrijeti kao djevica (Suci 11,38). Iako u Izraelu djevičanstvo nisu gledali kao ideal, ipak je ono bilo nužno za ulazak u idealan brak. Od djevojke se očekivalo da prije sklapanja svoga prvog braka bude netaknuta djevica. Mišna spominje da se u starini brak s djevojkom sklapao srijedom, kako bi se moguće razočarani mladoženja mogao požaliti već u četvrtak ujutro, kada je redovito zasjedao bet din – vjerski sud (J. Koš). Propisi vezani za velikog svećenika također nalažu da se ne smije ženiti udovicom, otpuštenom, obeščaš­ćenom i bludnicom već isključivo djevicom (Lev 21,13-14). Možemo reći da se djevičanstvo, kao i mnogi drugi zakoni, u židovstvu tiču tjelesne čistoće tj. fizičke netaknutosti prije braka. Tek rijetki primjeri u Starom zavjetu spominju djevičanstvo kao trajni oblik života (Jeremija, Danijel, Ilija, Ivan Krstitelj).

Ulaskom u Novi zavjet, primjerom Krista i Djevice Marije djevičanstvo poprima drugačiji naglasak. Zapravo Isus radikalizira pojam djevičanstva, prebacuje naglasak s tjelesnog na moralni vid djevičanstva – čistoću srca (svaki koji s požudom pogleda ženu već je u svom srcu počinio preljub Mt 5,28). Pojavom redovništva djevičanstvo postaje visoko cijenjeno, osobito kod žena. Mnogi sveti pisci djevičanstvo su vrednovali iznad svake druge krjeposti. Sveti Ambrozije posvetio joj je knjigu (Spis o djevičanstvu) te je naziva anđeoskom krjepoš­ću, a Mariju uzorom djevičanstva. Odgovor na pitanje zašto je djevičanstvo u prvoj Crk­vi bilo tako visoko cijenjeno možemo tražiti i u novoj antropološkoj slici čovjeka, osobito u pavlovskoj teologiji. Tijelo je hram Duha Svetoga te čovjek mora Boga proslaviti tijelom a ne oskvrnjivati hram Božji. Toga su prvi krš­ćani bili duboko svjesni te su mnogi bili spremni umrijeti da bi sačuvali hram čistim. Premda i danas imamo mnoge pozitivne primjere u vrednovanju ove krjeposti, ipak mogli bi se složiti sa župnikom Arškim: "Kako je malo čistoća poznata u svijetu! Kako malo cijenjena! Kako se malo trudimo sačuvati je! S kako malo predanosti molimo Boga za nju! A ne možemo je postići sami."

Djevičanstvo je u današnjem društvu tabu! O tome se ne govori! Poznajem dosta djevojaka i mladića koji se srame reći da žive čistoću, jer drugi će ih ismijati i reći im da žive u "srednjem vijeku". Isusovac Louis Lallemant kaže kako požuda i strasti gase uliveno i nadnaravno svjetlo razuma i na koncu ga posve ugase, pa možemo vidjeti izvrsne duhove koji su ostali slijepi u duhovnim stvarima. Stoga marginalizacija i podcjenjivanje ove krjeposti nije nimalo neobična. Da razum mnogima već gasne, vidimo i u državnim zakonima u kojima se propagira sve ono što čistoća srca i tijela nije. Čovjek je doveden u stanje zbunjenosti, ne prepoznaje smisao čistoće u svijetu banalizacije svega tjelesnog. Zbog toga je važno nanovo otkriti vrijednost djevičanskog života. Krjepost čistoće pomaže čovjeku pronaći svoj put, svoj identitet i postići nutarnju slobodu i integritet tijela i duha. Odvažiti se na ovu krjepost znači proći trnoviti put odricanja od svijeta i sebe samoga. Djevičanstvo i čistoća čovjeka ostavljaju slobodnim za Boga. Ona zahtjeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu (KKC). Upravo takva čistoća nagnala je Mariju da kaže u slobodi: "Neka mi bude po riječi tvojoj" i po tim riječima njezino djevičanstvo poprima potpuni smisao.

Izvor:
Svjetlo riječi