Objavljeno:
05. 07. 2022. 12:30
Crkva Gospe od Anđela (Zabilje, Vitez), Izvor: zlatkougljen.com

Bosna Srebrena, najdugovječnija ustanova u Bosni i Hercegovini, ima višestoljetnu povijest sakralne arhitekture, punu uspona i padova, gradnje i razaranja, podizanja skromnih sakralnih objekata do onih solidnoga i visokoga estetskog standarda.

Marko Karamatić

Zadnjih šest desetljeća gradilo se relativno mnogo što zbog ratnih razaranja, što zbog dotrajalosti i ruševnosti samih građevina. I kroz to vrijeme podizana su skromna zdanja, ali susrećemo i zapažena ostvarenja. Arhitekt Ivan Štraus, koji je projektirao za bosanske franjevce nekoliko crkava, istaknuo je u jednom svom tekstu da su one „samo blage refleksije frapantne smionosti” Katoličke Crkve da „u razvoju arhitektonske misli zadrži vodeću ulogu svijetu i da franjevci Bosne Srebrene tanastojanja vjerno dokazuju izgradnjom crkava suvremenog koncepta po Bosni” (Naše starine, 21/2008). Kao primjere naveo je crkve u Podmilačju, Kotor Varošu, Tuzli, Plehanu... Slično je mišljenje izrazio i povjesničar umjetnosti, Radovan Ivančević, naglasivši da je tijekom dvije tisuće godina Katolička Crkva „svoju vitalnost” pokazivala „time što je uvijek slijedila – a ponekad čak i predvodila – najsuvremenija kretanja u arhitekturi i likovnim umjetnostima”. Pritom je izdvojio franjevce, dominikance i isusovce kao promicatelje tih ideja u povijesti (Bosna franciscana, 13/2001).

Bez obzira zvuče li gornje tvrdnje u sadašnjem trenutku Bosne Srebrene odveć optimistično, arhitekt o kome ovdje želimo govoriti, a to je Zlatko Ugljen (Mostar, 1929), jest autor koji je sam vrh u nastojanjima franjevaca Bosne Srebrene da budu u tokovima suvremene arhitekture. Za franjevce je radio niz projekata crkava, kapela i interijera. Dio ih je izveden, a neki su ostali ideja. Koliko je teško graditeljsku ideju dovesti do kraja zbog upadā i intervencija naručiteljā u već usvojeni projekt, posebna je priča, a najbolje je znaju pojedini arhitekti, pa tako i Zlatko Ugljen.

Duh tradicije

Arhitekt Ugljen je tragatelj i vizionar, kako ga je ocijenio Stane Bernik, autor monografije Arhitekt Zlatko Ugljen (Tuzla, 2002). On ga smatra „nadasve uvjerljivim stvaraocem-tragaocem a njegova ostvarenja idiomima arhitektonskog pojmovnika novoga doba”. Svoje opredjeljenje za arhitekturu Zlatko Ugljen vezuje uz susret i osobitu bliskost s arhitektom Jurajem Neidhardtom (1901–1979), kojemu je prauzor bio Le Corbusier, autor hodočasničke kapele u Ronchampu u Francuskoj, jedne od najčudesnijih građevina 20. stoljeća. To je bila, veli arhitekt Ugljen, „sretna okolnost ranog susreta s takvom ličnosti”. Neidhardt je došao iz rodnoga Zagreba u Sarajevo 1938, obilježio je i obogatio ovaj grad i Bosnu i Hercegovinu svojom arhitekturom, snažno oslonjenom na bosansku graditeljsku tradiciju kojoj se divio i koju je istraživao zajedno sarhitektom Dušanom Grabrijanom, doseljenim Slovencem. S tim prauzorima i na tim estetskim izvorima odredio je Zlatko Ugljen smjer svoga arhitektonskoga stvaralaštva koji traje sve do danas – punih šest desetljeća.

U svom stvaralaštvu oslanja se na graditeljsko nasljeđe, na prošlost, što izrijekom definira kao „traženje korijena u tradiciji”. U svojim projektnim razradama ukazao je na važnost poticajnih iskri iz graditeljske baštine i, polazeći od toga, oživotvorio temeljnu zamisao da arhitektura puno značenje dobiva onda ako su joj korijeni u prošlosti. To, uostalom, vrijedi i tamo gdje se čini da toga nema, kao u ideji nerealizirane mostarske katedrale za koju je Srećko M. Džaja napisao da je „arhitektonski izraz za svaku točku svijeta”. I ona, štoviše, ima znakove tradicije koji i nisu površno zamjetljivi. Arhitekt Ugljen to precizno objašnjava: „Vjerujem, naravno, da i univerzalno može posjedovati duh tradicije. Tko je barem jednom posjetio  Le Corbusierovu kapelu Ronchamp ili samostan La Tourette, sve ako i vizualno nije mogao otkriti tragove tradicije, mogao je osjetiti njen duh, njezinu auru. Ti objekti jednostavno pulsiraju prošlošću. [...] Oslanjati se na tradiciju za mene znači osjetiti i duh mjesta i duh vremena” (Svjetlo riječi, intervju, lipanj 2005). Tako je crkva u Foči kod Doboja (minirana 1992) u sebi skrivala refleks predromaničke arhitekture, dok galerijske i župne zgrade Vjerskog i kulturnog središta Plehan podsjećaju na niske posavske kuće. To naslućujemo i na sakralnim objektima u Tuzli, Zabilju, Žeravcu, na Kalvariji / Vitezu...

Osobit znak Ugljenove arhitekture jest njegova dosljedna primjena načela kontekstualnosti u urbanom ili ruralnom ambijentu. Arhitekt respektira i prirodni okoliš i zatečenu urbanu i ruralnu sliku. Nigdje se svojim djelom ne nameće. To je načelo slikovito izrazio riječima: „Pokušati ušuljati se prizemljeno, opušteno, tiho i nenametljivo u zatečenu graditeljsku zaostavštinu...” Tako je učinio s hotelom Ruža u staroj jezgri Mostara (kasnije brutalno devastirana), s crkvom Petra i Pavla u Tuzli ili pak Šerefudinovom Bijelom džamijom u Visokom. Jednako tako vrijedi i za odnos prema prirodnom okolišu, npr. čudesna ugradnja kapele sv. Ante u pomalo šumskom krajoliku na Kalvariji / Vitez, gdje priroda i građevina besprijekorno korespondiraju, ili pak crkva u Zabilju kod Travnika.

Po mjeri čovjeka

U arhitektonskoj estetici Zlatka Ugljena bitan element je svjetlost. Ona u različito doba dana prostoru daruje uvijek novi izgled. U toj su funkciji svjetlarnici na krovnim i stropnim konstrukcijama sakralnih objekata. Dobar primjer za to je crkva sv. Marka na Plehanu – zajednički projekt s Ninom Ugljen Ademović – gdje je zenitalna svjetlost u funkciji važnoga elementa interijera. Križni svod, koji natkriva crkvu, svojim svjetlosnim otvorima „uvlači kozmos u prostor”, kaže arhitekt.

Ugljenova arhitektura je bliska kiparskom umijeću. Njegova arhitektonska djela su ustvari uvećane skulpture ako ih odvojimo od njihove praktične namjene. Naglašeno je takva, primjerice, crkva  u Foči (Doboj) kao i crkve u Tuzli, na Plehanu, te osobito neke kapele.

Kao vrstan dizajner, Ugljen se pozorno posvećivao sakralnim interijerima u kojima je, poput čuvenoga Jože Plečnika, dizajnirao svaku pojedinost. Dovoljno je vidjeti kapelu sv. Ive na Plehanu, pa osjetiti svu kreativnost u detalju. Isto vrijedi za kapelu u Nedžarićima u Sarajevu kojom snažno dominira bijela boja. Tko je jednom posjeti „ostane trajno obilježen duhom neopisive jednostavnosti i nekakve univerzalne vedre spiritualnosti...” (Ivan Lovrenović, Motrišta, 63/2012).

Svoje viđenje Ugljenove arhitekture jezgrovito je izrazio fra Ivan Bubalo. Ona je za njega „trijezna i suzdržana, slobodna od iskušenja jeftine dojmljivosti, nametljive banalnosti, nošena vedrinom – oslobođena težine – usmjerena prema gore kao metafori jednoga boljeg svijeta. [...] Otvorena je prema svima koji imaju potrebu za ozračjem duhovnog mira i sabranosti kako bi se posvetili onome što ih se kao ljudi bezuvjetno tiče – bolje rečeno, ona ih svojom otvorenošću na to poziva” (Bosna Franciscana, 40/2014).

Razumljivo je da ljudi različito doživljavaju sakralni prostor. Ali je posebnost čuti samog arhitekta koji ga, kako kaže, otvara svim ljudima: Svaki sakralni prostor, bez obzira koje je konfesije, „uvijek zamišljam kao kuću otvorenih vrata za svakoga koji u čovjeku, prije svega, traži i vidi čovjeka... Moja temeljna ideja nalazi  svoje ostvarenje u takvoj otvorenoj građevini koja predstavlja žarište vjerskog i kulturnog života”. Njegova je arhitektura po mjeri čovjeka i za čovjeka, on je u njezinoj biti, njezin zadnji smisao. To je osnovna i prepoznatljiva poruka arhitekta, to je njegov credo, to je njegova vjernost samome sebi – što najbolje definira njega kao čovjeka i umjetnika!

Izvor:
Svjetlo riječi