Početna stranica » Banovina Hrvatska

Banovina Hrvatska

1,4K pregleda

Nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila zadnji i, pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja

Novi izbori u prosincu 1938. pokazali su jačanje opozicije koja je osvojila 45 % zastupničkih mjesta u skupštini. Vladko Maček i HSS bili su jači nego ikad, pa su odlučili bojkotirati rad Skupštine kako bi natjerali središnju vladu na pregovore i rješavanje nagomilanih problema u državi. Na te izbore HSS je izišao unutar Seljačko-demokratske koalicije udružene s opozicijom u Srbiji. HSS je tridesetih godina zapravo postao svehrvatska stranka i pokret u kojem su Hrvati vidjeli najbolju obranu od Beograda i velikosrpske politike. Kako su HSS i udružena opozicija bili pobjednici izbora, knez Pavle je kao realist uvidio da je rješavanje hrvatskoga pitanja preduvjet za smirivanje stanja u zemlji. Govorio je kako u Hrvatskoj sve više jača radikalna desnica koja traži izdvajanje Hrvatske iz Jugoslavije što mu uopće nije odgovaralo. Uspjesi Njemačke i Italije, te Francisca Franca u Španjolskoj davali su krila desnici u Hrvatskoj, pogotovo ustašama koji su se protivili pregovorima s Beogradom.

Milan Stojadinović, s druge strane, nije želio nikakav dogovor, inzistirao je i dalje na centralističkom uređenju države i počeo se ponašati poput diktatora želeći si priskrbiti što više vlasti u državi. Počeo je sve više simpatizirati režime u Njemačkoj i Italiji i voditi sve bezobzirniju politiku prema Hrvatima: „U unutarnjoj je politici M. Stojadinović vodio oštru antihrvatsku politiku i stalno pojačavao autoritarnost režima s nacističkim tendencijama, a u vanjskoj politici odvajanje od zapadnih zemalja i približavanje Njemačkoj i Italiji. Da bi ostvario unutarnju i međunarodnu izolaciju Hrvatske, Stojadinović je u svoju stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu (JRZ), u narodu nazvanu „Jereza”, uključio Slovence (SLS), Muslimane (JMO), a preko jačanja političkih i gospodarskih veza s Njemačkom i Italijom poručio Hrvatima da ne očekuju pomoć od tih zemalja iako one ruše versajski sustav. U tom smislu govorio je kako Srbija „držeći se Njemačke […] drži u šahu sve njene suparnike” u državi (Hrvate) i izvan države (Bugare). Takva politika više je bila izraz vulgarnoga utilitarizma – oslonac na moćnu industrijsku silu Njemačku i izolaciju Hrvata – nego ideološkoga zanesenjaštva nacifašizmom. „Osim toga on je sve više sumnjao u moć i snagu zapadnih država pred sve jačim i agresivnijim nastupom nacifašizma.” (D. Bilandžić)

Stoga je, kad se vlada našla u krizi zbog razrješenja s dužnosti pet ministara, princ Pavle iskoristio priliku da se riješi premijera Stojadinovića i zamijeni ga Dragišom Cvetkovićem. Na međunarodnom planu dogodila se njemačka okupacija ostatka Čehoslovačke i talijanska okupacija Albanije te se Jugoslavija našla okružena dvjema moćnim silama. Za princa Pavla to je bilo možda konačno upozorenje koje ga je potaknulo da što prije uspostavi dogovor s Hrvatima kako bi osnažio jedinstvo države prije nego što je zahvate ratna zbivanja. Princ Pavle je tada potaknuo predsjednika vlade Cvetkovića da pokrene složene tajne pregovore s Mačekom radi pronalaženja stabilnoga rješenja sukoba između Zagreba i Beograda, a i sam je više nego aktivno sudjelovao u traženju kompromisa.

Sporazum o stvaranju Banovine

Nakon dugih i teških pregovora postignut je u kolovozu 1939. sporazum o stvaranju Banovine Hrvatske koja je bila zadnji i, pokazat će se kasnije, zakašnjeli pokušaj rješavanja hrvatskoga nacionalnog pitanja. Naime, 26. kolovoza 1939. postignut je sporazum prema kojemu je ustanovljena autonomna Banovina Hrvatska koju su činile dotadašnje banovine Savska i Primorska, te kotarevi Dubrovnik, Ilok, Šid, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica, dakle najveći dio Kraljevine Jugoslavije s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Banovina je dobila ovlasti poslova poljoprivrede, industrije, šumarstva, trgovine, rudarstva, socijalne i zdravstvene politike, tjelesnoga odgoja, pravde, prosvjete, dakle većine poslova, osim vanjske politike, obrane, prometa i opće sigurnosti i svih onih resora koji su osiguravali jedinstveni gospodarski i novčani sustav, te su ostali u rukama centralne vlade. U konačnici, Hrvatsku je s Kraljevinom Jugoslavijom povezivala neka vrsta asimetričnoga federalizma, dok je centralizam ostao važeći za sve druge narode.

Sporazum je predviđao da će u Banovini kralj i novi Hrvatski sabor zajednički dijeliti zakonodavnu vlast, ali će imenovanje i razrješenje bana u Zagrebu ostati pravo kralja. Došlo je i do određenih teritorijalnih preinaka. U usporedbi s teritorijem koji je Hrvatska imala u Habsburškoj Monarhiji promjene su bile sljedeće: izgubljen je dio Srijema, izgubljena je Boka kotorska i područje južnije od nje, u sastav Hrvatske uključeni su Međimurje i Kastav, Hrvatska se proširila na dio BiH uglavnom na nacionalnom načelu. Kako bi se zapečatio novi sporazum, a u očekivanju novih izbora, u Beogradu je uspostavljena nova vlada u kojoj je i dalje predsjednik bio Dragiša Cvetković, a Maček je uzeo mjesto potpredsjednika.

U tu Cvetković-Mačekovu vladu ušlo je i šest predstavnika Seljačko-demokratske koalicije (pet iz HSS-a i jedan iz SDS-a). Dogovor je sklopljen u psihozi nadolaska rata, svega pet dana prije njegova službenoga početka. Ovaj sporazum i vlada imali su protivnike i na srpskoj (Srpska radikalna stranka) i na hrvatskoj strani. Podjela Jugoslavije na Banovinu Hrvatsku i ostali dio izazvala je nezadovoljstvo Srba i Srpske pravoslavne Crkve koji su bili protiv bilo kakve autonomije Hrvata, ali isto tako i dijela muslimanskoga stanovništva u Bosni i Hercegovini koje je bilo protiv podjele bosanskohercegovačkih teritorija između Beograda i Zagreba. Naime, bio je ovo dogovor hrvatske političke elite s Beogradom iza leđa bosanskohercegovačkih Muslimana koji nisu uopće ni konzultirani u ovim razgovorima.

Gledalo se pri podjeli samo na omjer Srba i Hrvata u pojedinim kotarevima što je opteretilo dotadašnju suradnju HSS-a i muslimanskih političara. Bosanski muslimani, svjesni svoje posebnosti a bez nacionalne svijesti, sve su se više homogenizirali upravo zbog srpskoga i hrvatskoga svojatanja. Sve je to prouzrokovalo daljnje pogoršavanje međunacionalnih i međukonfesionalnih odnosa uoči izbijanja Drugoga svjetskog rata na ovim područjima. Jugoslavija je tako između dva rata bila zapravo najkonfliktnija zemlja u Europi s najvećim unutarnjim razlikama i napetostima.

Na hrvatskoj strani bilo je protivnika i iz same Hrvatske seljačke stranke koji su smatrali da je njihov predsjednik Maček dobio premalo ustupaka za Hrvate i da je bio previše popustljiv. Drugu skupinu radikalnijih protivnika činili su pripadnici domovinske ustaške grupacije (frankovci) na čelu s Milom Budakom koji su prigovarali Mačeku što se nije izborio za samostalnu Hrvatsku, nego je pristao da ona i dalje bude u sastavu Jugoslavije. Samo pet dana nakon potpisivanja sporazuma Cvetković-Maček izbio je rat u Europi čija se sjenka opasno nadvijala i nad Jugoslavijom. On je zadao smrtni udarac Kraljevini Jugoslaviji na čijim je ruševinama nastala Nezavisna Država Hrvatska. Zapravo Kraljevina Jugoslavija nije nikad profunkcionirala kao normalna zemlja u kojoj bi bilo riješeno nacionalno pitanje.

Bez rješenja nacionalnoga pitanja

Kraljevina Jugoslavija funkcionirala je uz pomoć jakoga represivnog aparata obilježena centralizmom, hegemonizmom i velikosrpskom ideologijom. Tu se zapravo radilo o vrlo reduciranoj i limitiranoj demokraciji. Iz Beograda je Hrvatima, Slovencima, Muslimanima i drugim narodima nametan velikosrpski koncept u funkcioniranju vlasti što mnogi od njih nisu mogli prihvatiti. Početne simpatije za ujedinjenje s vremenom su sve više nestajale. Beogradski režim nije shvaćao problem rješavanja nacionalnoga pitanja u Jugoslaviji i pogrešno je smatrao da je moguće nasilu stvoriti jednu jedinstvenu jugoslavensku naciju ignorirajući sve nacionalne posebnosti drugih naroda. Beograd je tek u drugoj polovici tridesetih godina počeo uviđati postojanje „hrvatskoga pitanja” i potrebe njegova rješavanja, budući da je bio preplašen vanjskim i nutarnjim pritiscima. No već je bilo prekasno jer je i Jugoslaviju uskoro zahvatio Drugi svjetski rat.