Objavljeno:
22. 07. 2022. 09:15
Sveti Matej
Mario Cifrak

Već na prvi pogled Matejev govor o molitvi (7,7-11) izgleda kao zalutali kamenčić u mozaiku koji zovemo Govor na gori (usp. Mt 5-7). Tematski bismo možda mogli govoriti o molitvi, što bi ovaj odlomak povezivalo s Mt 6,9-13 ( = Lk 11,1-13). No, smještaj odlomka između dva također naoko izolirana logiona Mt 7,6 i 7,12 poziva nas da pođemo od konteksta, shvaćajući Mt 7,1-5 i 7,13-14 cjelinama za sebe.

Biserje i svinje (Mt 7,6)

Ne dajte svetinje psima! Niti svoga biserja bacajte pred svinje da ga ne pogaze nogama pa se okrenu i rastrgaju vas.

Uočavamo dva elementa u ovom retku; najprije je riječ o zabrani davanja „svetoga” psima, a zatim o zabrani bacanja „vaših” bisera pred svinje s upozorenjem da ako se to dogodi, one će ih zgaziti i rastrgati. Struktura ovoga retka govori u prilog takvoj podjeli. Prvi dio, koji govori o „svetomu” i o psima ne spominje da je „sveto” nečije vlasništvo, dok u drugom dijelu biserje pripada „vama”.

Prvi dio retka je osebujan, pridjev „svet” nalazimo u Matejevu evanđelju u jednini uz imenicu „Duh” (usp. 1,18.20; 3,11; 12,32; 28,19) i „mjesto” (24,15) te u množini za ljude (usp. 27,52), a imenicu „pas” samo u deminutivu i to u 15,26-27. U jednini srednjega roda „sveto” ne dolazi više u Matejevu evanđelju. Pitanje je na što bi se moglo odnositi, na imenicu „Duh” možda? No vidimo da je ovaj pridjev uvijek uz imenicu Duh. Zanimljiv je glagol „svetiti” koji dolazi samo jedanput u Matejevu evanđelju i odnosi se na ime Božje (usp. Mt 6,9 // Lk 11,2). S „psićima” je uspoređena Kanaanka koja moli za svoju opsjednutu kćer. Tada bi se smisao ovoga dijela retka sastojao u tome da ne daju ime Božje poganima jer je sveto. A drugi dio koji „vam” brani da bacate svoje biserje svinjama da ih ne pogaze svojim nogama i okrenuvši se ne rastrgaju „vas” vodi nas u prispodobu o dragocjenom biseru s kojim je uspoređeno kraljevstvo nebesko (usp. Mt 13,45-46), te u čudo izgona zloduha iz dvojice opsjednutih u krdo svinja u Gadari (usp. Mt 8,28-34). I mogli bismo zaključiti da je biserje „kraljevstvo nebesko” koje je svaki našao i koje ne treba bacati pred pogane. Naime „ime” Božje i kraljevstvo nebesko su dvije prošnje Očenaša i motiv da se sveti ime Božje leži u ovom teološkom pasivu: Bog sveti svoje ime uspostavljanjem svojega kraljevstva (usp. Mt 6,10).

Temom o nesuđenju brata koja prethodi ovom retku Matej želi pripremiti teren za prihvaćanje ljudi (usp. Mt 7,12) koji mogu biti svatko (usp. Mt 7,7-11), a ne samo „brat”. Ulazak u kraljevstvo nebesko uvjetovan je pravednim odnosima između braće, tek kad je to postignuto u mjeri većoj od pismoznanaca i farizeja (usp. Mt 5,20) postaje se sposobnim za prihvaćanje svakoga čovjeka.

Zlatno pravilo (Mt 7,12)

Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci.

Takozvano „zlatno pravilo” ima višestruku ulogu, tj. možemo ga promatrati kao završetak glavnoga dijela Govora na gori Mt 5,17-7,11(12), kao završetak njegova trećeg dijela Mt 6,19-7,12, te cjeline 7,1-12. Prvi dio retka koji donosi zlatno pravilo odnosi se na uzajamnost činjenja. Zajednica, tj. „vi”, konfrontirana je s ljudima. Tako nalazimo u Mt 5,47 upozorenje da pozdravljanje braće nije ništa osobito i da to čine i pogani. U Mt 23,15 „jao” je upućen pismoznancima i farizejima koji obilaze morem i kopnom da pridobiju jednoga sljedbenika i kad ga pridobiju promeću ga u sina paklenoga dvaput goreg od sebe. Dakle, vidimo da se pod pojmom „ljudi” misli na pogane, na nežidove prema kojima pismoznanci i farizeji nastupaju prozelitski. Uzajamnost činjenja ne odnosi se samo na „braću” nego i na pogane, nežidove, koje bi se možda htjelo pridobiti za sebe (za kršćanstvo). Iz toga vidimo da Isus želi izići iz židovskih okvira i da je i Matejevo evanđelje namijenjeno i nežidovima.

Možemo li reći da je to, doista, Zakon i proroci, kako čitamo u drugom dijelu retka Mt 7,12? Zakon ili proroke nalazimo u Mt 5,17, proroke i Zakon u Mt 11,13, a Zakon i proroke samo još u 22,40. Mt 22,40 donosi dvije zapovijedi o kojima visi sav Zakon i proroci. A to su ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Bližnji su ljudi, pogani, tj. nežidovi, i uzajamnost činjenja mora biti vođena ljubavlju. Primjer je Isus koji je došao ispuniti Zakon i proroke (usp. Mt 5,17). A kako se to postiže? Pokazuju nam reci Mt 7,7-11: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se. Ta ima li koga među vama da bi svojemu sinu, ako ga zaište kruha, kamen dao? Ili ako ribu zaište, zar će mu zmiju dati? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac vaš, koji je na nebesima, dobrima obdariti one koji ga zaištu!”

Izvor:
Svjetlo riječi