Objavljeno:
15. 01. 2022. 14:30

Depresija nije samo tuga, prolazno loše raspoloženje, reakcija na neki gubitak ili događaj već vrlo ozbiljan poremećaj koji ako se ne liječi ponekad postupno može prijeći u demenciju

Piše: Elvira Koić

Strah je zavladao, ali ne i pobijedio. Protiv straha se može boriti, postoje provjerene metode. Između ostaloga, to je smijeh. To je opet i uvijek, svjetlo i svježi zrak. I to je – iskrena molitva koja iscjeljuje, liječi i oslobađa Sadašnjost i društveni odnosi koje smo razvili neminovno nameću i teme obojene „teškim bojama” koje nisu baš ugodne ni za promišljanje, ni za čitanje niti za razgovor, a još manje za osobno proživljavanje. No, prisutne su i moramo se s njima suočavati baš zato što nam se ne sviđaju kako bismo ih promijenili ili barem učinili podnošljivijima.

Jedna od takvih tema je depresija. Riječ koju često koristimo bez obzira na to znamo li njezino stvarno značenje. No, kod depresije to i nije nešto čudno jer se za tu vrstu osjećaja koristi više od stotinu sinonima.

Pa da pojasnimo, ukratko, radi se o emocionalnom poremećaju koji je u međunarodnoj klasifikaciji bolesti svrstan u psihijatrijsko poglavlje poremećaja raspoloženja. Naime, ako promatramo duševno zdravlje prema intenzitetu, kao neprekinuti niz, kontinuum, od osjećaja radosti i zadovoljstva, preko povremenih prolaznih smetnji koje remete te osjećaje, sve do poremećaja i bolesti, depresija je na ovom trećem dijelu toga niza. Dakle, radi se o raspoloženju koje je ispod razine nečega što smatramo „normalnim” (od latinske riječi deprimere što znači potisnuti, pritisnuti ili udubiti). Depresija nije samo tuga, prolazno loše raspoloženje, reakcija na neki gubitak ili događaj već vrlo ozbiljan poremećaj koji ako se ne liječi ponekad postupno može prijeći u demenciju. U praksi se ponekad upravo „prava” depresija javi kao prvi znak demencije. Osobe koje je osjećaju ne mogu pronaći nikakav bitniji razlog za pojavljivanje toga stanja, kao da se događaju bez ikakvoga razloga. Kako to izgleda u praksi opisat ću nedavnim primjerom iz ambulante.

Gospođa u dobi od 63 godine, visoko obrazovana, umirovljena, u stabilnoj bračnoj zajednici, čija kći se osamostalila s obitelji, žali se na osjećaj opće iscrpljenosti, kroničnoga umora, problema sa spavanjem u vidu dnevne pospanosti, nemogućnosti usnivanja, preranoga buđenja. Najradije bi cijeli dan ostala u krevetu jer je bez energije, bez volje, apatična. „Sve mi je naporno, teško, teško mi je početi bilo što, teška sam sama sebi... Ne odgovara mi ići van ni do ljekarne, trgovine, vrta.” Osjeća i tjeskobu, neodređenu uznemirenost, napetost. Plaši je osjećaj da joj je sve svejedno, ničemu se više ne raduje, ne može se radovati. Osjeća unutrašnju prazninu. Nema apetita pa je i smršavjela preko 20 kilograma. Postala je i zaboravna jer se stalno brine o tome što joj se događa i sve ostalo je manje bitno, a zapravo ni o čemu ne misli pa je dezorganizirana. „Kao da sam zaboravila što je važno, kuhati mi se ne da, gledam u tu prašinu i svejedno mi je, a opet nije... Sad kada bih se trebala veseliti svemu, kao da mi je sve svejedno, a opet nije. Plašim se da su već svi to primijetili i da će pomisliti da ludim pomalo. Strašno je što se ne mogu radovati unučici. Mislim da ona to osjeti i više ne želi k meni. To je najstrašnije.”

Slično govori i mladić u dobi od 25 godina. „Dođu mi dani kada nemam volje izići iz kreveta, kao da sam pogubljen i pogrbljen, boli me glava i leđa. Nemam više želju za dokazivanjem na poslu, kao da mi je svejedno, a opet nije. Bio sam željan uspjeha i nisam žalio truda, a sada mi je svejedno. Imam podršku, ali je i ne tražim. Kao da se ne uklapam ni u jedno društvo, pa više i ne izlazim. Najbolje mi je kad sam sȃm. Supruga pokušava pomoći, ali ni njezina ljubav nije dovoljna. Mislio sam da je najbolje za nju ako odem, pa sam otišao na stan. Previše sam boli zadao i uništio život svima. Ništa ne mogu dovršiti. Vjerujte mi, ja volim život, ali kao da sam postao prazan. Imam osjećaj da za mene nema budućnosti. Ne mislim o samoubojstvu, ali ovako je još gore. Samo mi je glad ostala, pa jedem stalno, a najviše slatko, tako da sam dobio preko 20 kilograma. Najteže vrijeme je sada o Božiću. Imao sam puno prijatelja, obitelj, a sada više ništa ne funkcionira. Da se bar mogu naljutiti. Ni to ne mogu. Imam premalo samopouzdanja, samopoštovanja. Ništa više i ne počinjem. Ni s kim više ne mogu. Kao Pale sam na svijetu. Uvijek sam usamljen. Više mi nije važno ni kako izgledam, ništa mi više nije važno. Gledam druge i teško mi je što i ja ne mogu živjeti. Sve je neuspjeh. Znao sam lijepo pjevati. Ne sjećam se kada sam posljednji put zapjevao. Kao da me nešto briše gumicom...”

Manifestiranje depresije

O razlozima za pojavu depresije postoje različite teorije. U nekim obiteljima se ipak češće pojavljuje, ali se ne može pripisati samo genetici već i nasljeđivanju navika, naučenih socijalnih vještina, načina rješavanja problema, reagiranja na pohvale i na prigovore ili kazne. Kao i kod nekih drugih stanja, iz obitelji se ponese oponašanje načina reagiranja u nekim spletovima okolnosti, kao što se nauči kuhati. Svaka obitelj ima svoj recept za sarmu, pa i za izlaz iz kriza. Naravno da to povlači za sobom i naučeni stav o sebi, svijetu oko nas i o budućnosti, koji neki imaju pozitivan, a drugi a priori negativan i pesimističan. To ostavlja prostor u terapijskim planovima pa je barem za sada kognitivno bihevioralna terapija znatno uspješnija od genetske modifikacije. Postoje i teorije koje depresiju smatraju odgovorom na stvarni ili zamišljeni gubitak, uz posljedične negativne emocije, krivnju, ljutnju koje se okreću unutra umjesto prema van. Druge, socijalne teorije govore da je depresija rezultat izloženosti kroničnom negativnom stresu, pritisku okoline koji je veći od mogućnosti stalne adaptacije pa preopterećenje sustava narušava ravnotežu. To je blisko biološkim teorijama koje nalaze ozbiljne promjene ravnoteže u sustavima neurotransmisije, promjene u funkciji pa i morfološke promjene u nekim dijelovima mozga, poput amigdala, hipokampusa, čeone kore mozga. Također, nakon liječenja te promjene se povlače i moždana aktivnost se normalizira. Zato je nužno što prije započeti liječenje. Ono se provodi farmakoterapijom, lijekovima koji se zovu antidepresivi i različitim psihoterapijskim metodama, ovisno o afinitetu oboljele osobe i dostupnosti u danoj sredini. Međutim, kao i u svemu, ako se ikako može, uvijek je bolje spriječiti nego liječiti.

U cijelom svijetu, ne samo kod nas, duševne bolesti nose tešku stigmu – negativni biljeg koji sprječava osobe da se rano jave liječniku i započnu oporavak. Depresivna osoba posebno može dijagnozu i potrebu za liječenjem doživjeti kao dodatni razlog za produbljenje poremećaja i osjećati se krivom što je bolesna. Također, ljudi ne vole ovisiti ni o kome, a posebno ne prikazivati svoje slabosti i moliti pomoć kada ne mogu sami. Zatim kako se radi o vrlo teškom stanju i liječenje je dugotrajnije, a to lako obeshrabri bolesnika koji nerijetko već od prvoga posjeta psihijatru očekuje oslobođenje i iscjeljenje. Liječenje je stoga vrlo zahtjevno, a uspjeh neizvjestan. Između ostaloga i zbog toga što se oboljeli javljaju zbog liječenja, nakon već dugoga trajanja depresivnoga stanja, kada su se već dogodile promjene koje je vrlo teško ispraviti. Možda nije baš neka dobra usporedba, ali slično je s osobama prekomjerne tjelesne težine koje pokušavaju smršavjeti nakon što su godinama dobivali na težini. Potrebna je odluka i postupna promjena cjelokupnoga načina svakodnevnoga funkcioniranja. A depresivna osoba po definiciji teško može bilo što odlučiti, a još teže se pokrenuti na neku aktivnost. Zato treba pomoć sa svih strana.

Depresivne osobe  prepoznat ćemo po tipičnom stavu „mislilac” (poput kipa Augusta Rodina), kako sjede pognutih ramena, kao zamišljeni, gledajući u pod. Prepoznat ćemo ih po pogledu koji kao da je okrenut u sebe u svoju prazninu. Prepoznat ćemo ih po usporenim kretnjama, teških nogu kao da vuku olovne kugle, ramena pognutih pod teretom. U njihovoj blizini umire smijeh. Perspektiva im je sužena kao i vidno polje. Sve im se čini nemogućim. Kako su depresija i agresija gotovo identične, ako agresivnu osobu upitamo zašto je tako tužna, uglavnom prestaje njezino neugodno ponašanje i dobijemo odgovor, jer su ljutiti ljudi zapravo uglavnom žalosni zbog nečega, ali to ne znaju izraziti. Depresivni oblače svoje teške boje, sive, smeđe, tamne, crne, koje preslikavaju njihovo unutrašnje stanje. Radosni, dobro raspoloženi ljudi veselo koračaju, kao da plešu, kao da u njima svira glazba. Depresivni kao da hodaju na stratište.

Mi im možemo pomoći

Postoji nekoliko trikova kojima možemo pomoći prijateljima ako primijetimo da su depresivni, a da ih odmah ne proglasimo duševno bolesnima. Nikako im se ne smije govoriti: „Trgni se, moraš se boriti, možeš ti to...” jer oni ne mogu. Nemaju ni inicijalne energije za pokret. Kao da se životna iskra u njima ugasila. Prestanu i moliti jer više ne vide smisao i svrhu ni u čemu, pa ni u molitvi.

Ali zato mi možemo moliti za njih. To je od neizmjerne važnosti. Pozitivne misli i energija usmjereni na bolesnu osobu uvijek, baš uvijek dovode do poboljšanja njezina stanja, a i stanja svih koji je okružuju. Takve situacije iskustveno mogu svjedočiti od kako nam bolnički kapelani dolaze moliti nad vjernicima i s bolesnicima dok su na liječenju. Preporučiti ih u molitvama za ozdravljenje i oslobođenje od bolesti, to je prvo što možemo učiniti.

Na konkretnoj razini, usudimo se ponuditi im vedrije i svjetlije boje odjeće. Otvorimo prozore koje su sigurno čvrsto zatvorili. Podignimo zavjese koje su navukli kako svjetlo ne bi moglo k njima.

Važno je, kao i za svakoga bolesnika, ne ostavljati ga samoga. On nema snage dohvatiti ni čašu vode, niti pripremiti obrok niti ga pojesti. Za sve treba poticaj. Treba biti nenametljivo uporan u insistiranju na izlasku iz kuće, šetnjama u prirodi, tjelesnim aktivnostima svih vrsta. Izlaganje čistom zraku i danjem svjetlu čini čuda. Na biološkoj razini, povisuje razinu neurotransmitera u mozgu koji izazivaju dobar osjećaj, različit od depresije. Neki od njih su serotonin i dopamin (popularni „hormoni sreće”).

Najteže za postići, a možda je i najvažnije, treba se potruditi podići pogled depresivne osobe, proširiti mu perspektivu. Onaj tko to uspije, uspješan je iscjelitelj. Pogled treba podići do visine očiju drugih ljudi i do neba. Kada ugleda drugoga, odvratit će pozornost od svoje unutarnje praznine. A kada podigne pogled do plavoga neba, tada će započeti ozdravljati.

Svi se jednoglasno slažemo da je vrijeme u kojem živimo prezahtjevno i teško je svakome, a posljednja godina je krizna situacija globalne katastrofe neopisana u povijesti. Svima u svijetu je preteško, a posebno je teško u našem narodu koji još duboko pamti i sanja nedavne ratne strahote. Korona kriza je pogodila sve, i ljude i vrijednosti. Na materijalnoj, socijalnoj, individualnoj, psihološkoj i na duhovnoj razini. Nema toga što nije dotaknula. A traje već predugo.

Kontinuirano trajanje negativnoga stresa dulje od šest mjeseci je vrlo opasno za svakoga jer iscrpljuje prilagodbene kapacitete i može dovesti do kasnijega pojavljivanja različitih bolesnih stanja, od kroničnoga poslijetraumatskog stresnog poremećaja do depresije. Ako se to dogodi, očekuje se i pogoršanje na drugim tjelesnim sustavima koji su u direktnoj vezi, endokrinološkom, kardiolovaskularnom, gastroenterološkom, neuromuskularnom. A već se dogodilo.

Opet na početku

Cijeli svijet je doveden u poziciju straha od nevidljivoga ubojice, nepoznate bolesti za koju se ne zna lijek ni način liječenja. Sve što se donedavno smatralo važnim za jačanje zajednica i društva sada je postalo opasno ponašanje. Rukovanje, zagrljaji, bliskost, druženje, pjevanje, govorenje, neverbalna komunikacija, zajednička molitva, pričest, sveta voda... Maske na licu su obavezne pod prijetnjom kazne. Osobe oštećenoga sluha su dodatno hendikepirane. Turizam i ugostiteljstvo, od kojega i za kojega je pola svijeta živjelo, gotovo je ugašena privredna grana. I mnoge druge privredne grane su se zagasile. Prijeti siromaštvo i najveći strah, možda snažniji od straha od smrti, prijeti strah od gladi. Savjetuje se izbjegavanje bliskih osoba u božićno vrijeme! Kako bismo jedni drugima, doslovno, spasili živote. Svi se provjeravaju, svi se testiraju. Mediji koji prodaju strahove sada zarađuju. Rukovođenje krizom često preuzmu osobe s potrebom za kontrolom i organizacijom kako ne bi izgubili samokontrolu, bez obzira na to imaju li praktična znanja i iskustva u direktnom radu s ljudima, pa i sa stvarnim životom. Stoga različite preporuke za postupanja koja ponekad baš i nemaju podlogu u realitetu. Svi slušaju vijesti i broje pozitivne, ne bolesne nego „pozitivne”, iako to zapravo ništa ne znači. Slično bi bilo kada bismo brojili ljude s prljavim rukama, a našlo bi ih se. Nema smisla ako nema razvijene bolesti. No, „pozitivni” se smatraju „zaraznima” i time opasnima za druge. I tako bez kraja i konca. Sve objašnjava razloge i pojačava razloge za strah. Ne zna se ni dokada. Ta neizvjesnost je čimbenik koji izaziva dodatni negativni stres i razara. Kad bismo znali do kada će trajati „ugroza”, lakše bi bilo istrpjeti, „još malo”. Križali bismo dane u kalendaru. Ovako, stavljeni smo pred ideju da se „ništa ne zna”. Dakle, sve je moguće. I ništa. Ali o tome „da ništa neće biti i da će sve biti u redu” ne smije se ni govoriti. Samo o strahu. Zanimljiva je pojava da se od svih odjela u bolnicama prvo zatvore psihijatrijski odjeli i pretvore u tzv. „COVID-odjele” za liječenje oboljelih. Psihijatrija je prva ugašena. Kao da je najmanje potrebna. „Ta luksuzna usluga nam ne treba kada je život u pitanju.” Činjenica je da bi bilo idealno da su psihijatri poput „šminke” ili fine obrade nakon gruboga tesanja te da se te usluge koriste samo kada smo svi dobro, da nam bude još bolje. No, nažalost, nisu. I tako smo opet na početku.

Ako ne preveniramo izloženost kroničnom stresu, doći će do eksplozije bolesnih tjelesnih i psihičkih stanja koja više nećemo moći liječiti jer podrazumijevaju teža oštećenja tkiva i sustava. Depresija će biti kronična i odvesti mnoge u demenciju. A već prije korona krize bila je to nakon karcinoma, kardiovaskularnih bolesti i prometnih nesreća, četvrta bolest u svjetskoj populaciji. Između ostaloga, najvažniji uzrok suicidalnoga ponašanja i samoubojstava, dakle, smrtna bolest.

No, tko nas pita bilo što. Strah je zavladao. Ali nije i pobijedio. Protiv straha se može boriti, postoje provjerene metode. Između ostaloga, to je smijeh. To je opet i uvijek, svjetlo i svježi zrak. I to je – iskrena molitva koja iscjeljuje, liječi i oslobađa.

Dakle, što nam je činiti? Otvorimo prozore, pustimo svjetlo neba u svoje stanove, molimo iz dubine srca i duše. Pokušajmo nakratko ne slušati vijesti na TV programima, ne čitati zastrašujuće naslove u novinama. Dogodit će se vrlo brzo da će strah, kao i uvijek, nestati pred svjetlom, pred smirenom radosti i povjerenjem da će sve biti kako i treba – bit će sve u redu. Bit će mir i dobro, kao što već jest samo što ne uspijevamo to vidjeti i osjetiti. Jer smo depresivni.

Izvor:
Svjetlo riječi