Objavljeno:
30. 04. 2020. 10:00

Ova blaženica i istinska kraljica, gradeći svoje temelje na Bogu i vjeri katoličkoj, svim snagama se borila za dobrobit svoje zemlje i svakoga povjerenog joj čovjeka. Nemamo li i mi danas istu zadaću?

Piše: fra Damir Pavić

O nekim slavnim osobama i njihovu djelu imamo oskudne, tek površne ili skoro nikakve informacije, ali i to je dovoljno da se u nama na neki osobit način probudi i produbi poštovanje i divljenje prema toj osobi. Ta činjenica još više dobiva na značenju ako znamo da je ta osoba zadužila naš narod i domovinu u kojoj živimo. Jedan od najboljih primjera je Katarina Kosača Kotromanić, pretposljednja bosanska kraljica koju franjevački red časti kao blaženicu, a njezino ime i njezin lik duboko su urezani u srce našega naroda.

Katarina Kosača Kotromanić rođena je u Blagaju kod Mostara, u zemlji Humskoj i potječe iz obitelji uglednoga humskoga vojvode Stjepana Vukčića Kosače i njegove žene Jelene iz roda zetske kneževske kuće Balšića. Bili su vlasnici mnogobrojnih posjeda u današnjoj Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Točna godina njezina rođenja do današnjega dana nije utvrđena, ali se pretpostavlja da je to bilo između 1424. i 1426. godine. Prema dostupnim podacima, u rodnom je mjestu Katarina živjela do svoje dvadesete godine nakon čega se udala za prijestolonasljednika kraljevstva bosanskoga Stjepana Tomaša Kotromanića. Od tada je najveći dio svoga vremena provela na kraljevskom dvoru u Sutjesci te na utvrđenom gradu na Bobovcu. Iako je njezin otac bio ugledni član bosansko-humskih krstjana, a majka joj je potjecala iz pravoslavne obitelji, Katarina je nakon udaje prihvatila katoličku vjeru kojoj je ostala vjerna do smrti, a njezin duhovni život pratili su franjevci ohrabrujući je i učvršćujući u vjeri.

Sve to dovelo je do toga da je Katarina postala uzorna katolkinja i to u svakom smislu. Neumorno je pomagala svojim bližnjima te je predano radila na duhovnoj izgradnji povjerenoga joj naroda. S kraljem Stjepanom dobila je dvoje djece: sina Sigismunda i kćer Katarinu koje je nastojala odgojiti u katoličkom duhu. Osim toga, sa svojim je mužem bila itekako djelatna na polju izgradnje crkvi i kapela među kojima su: crkva sv. Katarine u Jajcu, franjevački samostan i crkva sv. Katarine u Kreševu, kapelica u Kozogradu kod Fojnice te crkva Presvetoga Trojstva u Vrilima kod Kupresa. Istaknula se kao vrlo vješta u šivanju i vezu misnoga ruha istovremeno poučavajući žene u Kraljevoj Sutjesci gdje je još i danas sačuvana i njegovana živa predaja o bosanskoj kraljici Katarini. U znak sjećanja na nju Sutješke još i danas nose crne marame na glavi tugujući za svojom dragom kraljicom.

Slijedom svega opisanoga, neki bi mogli reći kako je imala miran i spokojan život, ali događalo se upravo suprotno. Cijeli ovozemaljski životni vijek bio joj je obilježen teškim stradanjima – kako unutarnjim tako i vanjskim, a ponajviše onim vezanim za njezinu ljubljenu zemlju Bosnu. Dok se 1461. godine pripremao na obranu Bosne od Osmanlija, njezin muž iznenada umire te ga nasljeđuje njegov nezakoniti sin Stjepan Tomašević koji je Katarinu imenovao kraljicom majkom. Ipak zbog nastalih nesporazuma unutar kraljevstva i slabljenja moći, Osmanlije prodiru u Bosnu 1463. godine i „Bosna šaptom pade”, kralja Stjepana Tomaša ubiše u Jajcu, a Katarininih dvoje djece odvedoše u ropstvo. Stjecajem okolnosti Katarina je uspjela sklonište pronaći u Dubrovačkoj Republici gdje je provela neko vrijeme, ali zbog jake želje da Bosnu oslobodi od Turaka i da oslobodi svoju djecu, osjećala je da će to lakše moći učiniti u Rimu kamo je i otišla, a gdje ju je papa radosno primio.

Iz Rima je nastojala djelovati čineći sve što je bilo u njezinoj moći da pomogne Bosni. U sebi je potiskivala tugu za djecom za koju je čula da su nasilno islamizirana i za propalim kraljevstvom bosanskim istovremeno se nesebično dajući i pomažući drugima. Život joj je bio prožet franjevačkom duhovnošću koju je živjela u jednom samostanu kao trećoredica. Svoju djecu više nikada nije vidjela, a Bosna više nije postala kraljevstvo dok je Katarina neposredno prije svoje smrti napisala oporuku u kojoj Bosnu ostavlja svojoj djeci ako se vrate katoličkoj vjeri. U suprotnom kraljevstvo ostavlja u nasljedstvo Svetoj Stolici. Umrla je 25. listopada 1478. godine i, prema vlastitoj želji, sahranjena je u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu.

Sve do dana današnjega lik blažene kraljice Katarine živo je prisutan među hrvatskim pukom u Bosni i Hercegovini kao spomen na snagu i ustrajnost našega naroda u ono vrijeme kada ga povijest nije nimalo štedjela. Cijeli njezin život protkan je borbom i hrabrošću i upravo se u njezinu liku zrcali snaga našega naroda koji je, predvođen bosanskim franjevcima, tijekom višestoljetne povijesti uspio sačuvati najplemenitije vrijednosti: vjeru u Boga u svim životnim nevoljama, nadu u bolju sutrašnjicu te ljubav prema Bogu, bližnjemu i svojoj rodnoj grudi. Ova blaženica i istinska kraljica, gradeći svoje temelje na Bogu i vjeri katoličkoj, svim snagama se borila za dobrobit svoje zemlje i svakoga povjerenog joj čovjeka. Nemamo li i mi danas istu zadaću?

Izvor:
Svjetlo riječi