Objavljeno:
15. 02. 2021. 09:15

Mi radije biramo slavan život u sramoti, nego slavnu smrt bez sramote. Spremni smo na razne kompromise kako bismo ostvarili svoje sitne zemaljske interese, kako bismo možda bili nakratko slavni, bez obzira na to što na taj način živimo sramotno. Ne. Blaženi Alojzije više je volio slavnu smrt negoli sramotan život.

U radioemisiji Bosna Srebrena razgovarali smo s prof. dr. Ivicom Ragužom, profesorom dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu. Što sve možemo iščitati o životu blaženog Alojzija Stepinca o kojemu se i danas vode tolike polemike treba li ga proglasiti svetim ili ne. Što nam je o Stepincu otkrio prof. dr. Ivica Raguž, pročitajte u nastavku.

1. O blaženom Alojziju Stepincu čitamo i slušamo puno, ali znamo malo. Tko je on zapravo bio?

U svojoj knjizi nazvao sam ga hrvatskim Makabejcem, dakle, nepokolebljivim, postojanim i snažnim svjedokom kršćanske vjere, poput starozavjetnih Makabejaca koji su i po cijenu smrti branili vjeru u Boga. Zahvaljujući Vašemu ljubaznomu intervjuu, mislim da bi se još konkretnije njega moglo usporediti s Eleazarom, starozavjetnim pismoznancem iz Druge knjige o Makabejcima. Ovako ga opisuje Pismo: „Čovjek već poodmakle dobi, ali otmjene vanjštine… Više je volio slavnu smrt nego sramotan život, pa je sam dragovoljno pristupi mučilištu.“

Možda nema boljega opisa blaženoga Alojzija. I Alojzije je bio visok čovjek, otmjene vanjštine, ozbiljna pogleda, koji je više volio slavnu smrt nego sramotan život. Dakle, taj hrvatski Eleazar, blaženi Stepinac, izabrao je ono što je potpuno suprotno ljudima ovoga svijeta, nažalost i mnogim kršćanima. Mi radije biramo slavan život u sramoti, nego slavnu smrt bez sramote. Spremni smo na razne kompromise kako bismo ostvarili svoje sitne zemaljske interese, kako bismo možda bili nakratko slavni, bez obzira na to što na taj način živimo sramotno. Ne. Blaženi Alojzije više je volio slavnu smrt negoli sramotan život.

Ali, zastanimo malo ovdje. Ako pozorno čitamo njegove tekstove, tada saznajamo da je za blaženoga Alojzija sramotan život prvenstveno svaki život bez Boga, bezboštvo, ili pak mlako i površno kršćanstvo, kršćanstvo bez priznanja grijeha, kajanja i ozbiljne pokore. Obično se to zaboravlja kada se govori o blaženom Alojziju. Nekako je i nama kršćanima lakše slušati kako je blaženi Alojzije hrvatski Eleazar, borac protiv tamo nekih drugih, nacista, komunista i liberala. Vjerujte, možda pretjerujem, skoro bih mogao reći da nisam još čuo neku propovijed o blaženom Stepincu o temama koje se tiču nas, kršćana! A to su priznanje grijeha, pokora, zadovoljština. Uvijek prevladavaju teme „o drugima“ i „protiv drugih“. U tom smislu o njemu zapravo vrlo malo znamo. Jeste li ikad čuli, primjerice, da blaženi Stepinac više puta navodi hodočašća kao priliku za kajanje, kao zadovoljštinu za grijehe hrvatskoga naroda, za grijehe koje je počinio u povijesti i koje i dalje čini. Ili pak jeste li ikad čuli njegove misli o Bogu koji kažnjava! Nažalost, to ne ćete čuti danas o Stepincu. No, čujmo Stepinca koji ovako propovijeda u Mariji Bistrici 1940. godine: »I naše duše ćute potrebu, da dademo Bogu zadovoljštinu za sve prestupke, kojih ima tako mnog kroz 1300-godišnju našu narodnu povijest. Pogriješili smo mnogo! Pogazili smo mnogo puta zakon Božji i zaslužili, da nas ON kazni, kako to odgovara Božjoj veličini... Jer kako god su Bogu ugodna razna dobra djela, što ih čovjek čini kao naknadu za grijehe, ništa mu sigurno nije ugodnije nego li je skrušenje srca ljudskoga.“ Kako je to snažno i kako bi to danas bilo poželjno i ljekovito za hrvatski narod, kad bi i danas Crkva krenula i na taj način Stepinčevim stopama: kad bi krenula na hodočašća koja bi bila u znaku zadovoljštine za grijehe hrvatskoga naroda! Zamislite! Zato je dobro podsjetiti Crkvu Stepinčevim riječima: „Preveliko blagostanje i mir na tom svijetu redovito vodi ljude do onoga, što mi danas proživljavamo, jer se u izobilju lako zaboravi Boga. A sad, kad nas je ruka Božja pohodila, držimo se one patnika Joba u odnosu prema dragom Bogu: ‘Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u Njega.’ Bog je otac naš i kad drži šibu u ruci, a ne samo, kad dijeli bonbone svojih vremenitih dobara.“

Osobito su ove zadnje misli moćne, one izriču dušu toga hrvatskog Eleazara koji sve nevolje u svojem životu prima iz Božje ruke, makar to bila progonstva, neprihvaćanja pa i samo mučeništvo: „Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u Njega.“ To je Stepinac, Eleazar, Job. Nije on postao svetcem, mučeničkom, tako što je bio odjeven u mekušaste haljine, u sjajnu odjeću i što je živio u raskoši. Nažalost, mi, moderni kršćani, mi bismo htjeli biti Kristovi samo „s bonbonima“, s mekušastom i sjajnom odjećom ovoga svijeta: htjeli bismo biti Kristovi, a da ne moramo bježati iz ovoga svijeta, htjeli bismo biti Kristovi, a da nam ova zemlja i dalje bude jedina domovina. Nikako da shvatimo da Kristovi možemo biti jedino ako smo ovdje, u ovom svijetu, bjegunci i gosti. A bjegunci i gosti nigdje se previše ne zadržavaju, ne dopuštaju ni da ih nevolje ni užitci zaustave na putu u vječnu Domovinu. Dakle, svoju postojanost blaženi Stepinac zahvaljuje upravo takvom duhu biti bjegunac i biti gost ovdje na zemlji. Zato je mogao hrabro učiniti ono što je učinio i Eleazar: „Prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba postupiti svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po koju cijenu ljubavi prema životu.“ Da, da. Stepinac je odlučno iz sebe „ispljunuo“ sva zavodništva ovoga svijeta te je nastojao, kao Kristov propovjednik, poticati i hrvatski narod i sve katolike da „ispljunu“ iz sebe sve nečisto. Tko želi biti Stepinčev, rekao bih, treba biti vjernik „ispljuvač“.

2. Usprkos brojnim svjedočanstvima i svjedocima o zaslugama i zalaganjima bl. Alojzija Stepinca, njegovo ime i djela i dalje se blate. Zašto je tomu tako?

Spomenuo bih dva razloga.

Prvo, postoje dvije vrste svetaca: ne-mučenici i mučenici. I jedni drugi postali su svetci tako što su nasljedovali Isusa Krista i odrekli se sjaja Sotona, Kneza ovoga svijeta. Ali, kod mučenika dolazi snažnije do izražaja to odreknuće, protivljenje Sotoni, Knezu ovoga svijeta. Zato mučenici uvijek predstavljaju veliki žalac u tijelu ovoga svijeta, oni su velika smetala ovomu svijetu, njihovo mučeničko svjedočanstvo ne da mira ovomu svijetu. Naime, dok se dobri ljudi raduju svetcima, shvaćaju svetce kao dobar trn u tijelu, kao poticaj za krjepostan život, zli ljudi zavide svetcima i mrze ih. Sv. Pavao to ovako opisuje: „Da, Kristov smo miomiris Bogu i među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju:  ovima miris iz smrti za smrt, onima miris iz života za život.” Takav je svetac bio i ostao blaženi Alojzije: svetac mučenik, svetac protiv ondašnjih i sadašnjih bezbožnih ideologija i sustava. Zato je on veliki žalac u tijelu ovoga svijeta i danas, miris, ali mnogima „miris iz smrti za smrt“. Radi se o sljedećem. U njegovo vrijeme djelovale su dvije osobito bezbožne ideologije: nacizam i komunizam. Obje ideologije nazivam bezbožnim religijama, jer su obje pokušale odgovoriti na ondašnji početak raspadanja kršćanskoga poretka u Europi. Još od 19. stoljeća osjećalo da Europa srlja u dekristijanizaciju, a to je tada značilo u demokratsko-liberalno društvo: raskorijenjeno društvo individualizma, liberalizma, kapitalizma, društvo bez obvezujućih vrjednota itd. Zbog toga su se nacizam i komunizam pokušali suprotstaviti dekristijanizaciji, odnosno demokratizaciji društva. Nacizam je tvrdio da je kršćanstvo „gotovo”, duhovno-intelektualno ispuhano i da rješenje treba tražiti izvan kršćanstva, u naciji koja će na novoj ideologiji čuvati sve one stare kršćanske vrjednote, ali bez kršćanstva. Komunizam pak traži rješenje u potpunom napuštanju kršćanstva, u pokušaju potpuno nove vizije društva i čovjeka koja želi iskorijeniti svu prošlost, zapravo samu Europu, a time i samoga Boga. Stepinac je odlučno ispljunuo obje ideologije. No, kako komunizam nije nikad doživio onakav poraz na pozornici povijesti kao nacizam, štoviše, svoje je postojanje pravdao pobjedom na nacizmom, Stepinac je predstavljao trn u oku ne samo svim komunistima za vrijeme Jugoslavije, nego svima onima koji su i kasnije simpatizirali komunizam. Pritom ne treba zaboraviti da je blaženi Stepinac također žestoko kritizirao i demokratsko-liberalno društvo, o čemu također pišem u knjizi. A kako su mnogi komunisti - jer je komunizam po svojoj definiciji jedna vrsta liberalizma, dakle, raskorjenjivanja i usmrćivanja svega tradicionalnoga, „vezivoga”, obvezujućega - kasnije postali liberali, razumljivo da su se liberali žestoko obrušili na njega. I danas su predstavnici radikalnoga liberalizma na našim prostorima također protiv Stepinca. Dakle, Stepinac je „problematičan” i danas mnogima, jer je mučenik one bezbožne ideologije koja je i danas prisutna u svijetu: komunizam u novom ruhu liberalno-demokratskoga društva koje je praktičko već razorilo kršćanstvo u Europi.

Drugi pak razlog nalazi se u činjenici što se na našim prostorima susreću dvije religije kršćanstvo i islam, odnosno dvije kršćanske Crkve: Katolička i Pravoslavna crkva. Nemojmo se zavaravati: premda možda neprimjetno, ali i dalje su i islam i kršćanstvo „misijski“ djelatne, a to vrijedi i za katolicizam, i za pravoslavlje. Nemam osobno ništa protiv toga jer kršćanstvo nije samo dijaloška, nego i misijska religija. Dakako, vrijedan ekumenski i interreligijski dijalog podsjeća sve religije i vjeroispovijesti da misije ne smiju biti protivne dijalogu, a osobito ne smiju zastupati nasilje. Imajući to u vidu, posve je razumljivo da se snažno misijsko djelovanje jedne Crkve shvaća kao ugroza druge Crkve, primjerice snažne Katoličke crkve spram Pravoslavne crkve, ili možda obratno. Ovdje nemamo vremena ulaziti u još jednu važnu temu, a ta je da se u svemu tomu često umiješa i politika koja se služi „misijskim napetostima” jedne i druge Crkve, prisutne u Hrvata i Srba. Ali nije sve politika! U pozadini je ipak religijska problematika, ono što nazivam „misijskom napetošću“ jedne i druge Crkve. Osim toga, ne treba zaboraviti da je hrvatski narod praktički na cijelom Balkanu, pa sve do Filipina, jedini „katolički narod“, a to znači gdje je većina naroda katolička. Sve to dakako ugrožava druge ne-katoličke narode te se nastoji ipak utjecaj katolicizma, a time i Katoličke crkve u Hrvata, na neki način zaustaviti. U tom smislu treba razumjeti i problem Stepinca za Srpsku pravoslavnu crkvu. Po mom mišljenju, u pozadini nisu prvenstveno i samo politički razlozi (njegova uloga u vrijeme NDH-a, predstavnik hrvatskoga naroda itd.), nego prvenstveno to što je Stepinac katolik, dakle predstavnik još uvijek snažnoga katolicizma na Balkanu, katolicizma koje je još uvijek „misijski djelatno”. Stoga je razumljivo da Pravoslavna crkva s nelagodom prihvaća snažni katolicizam na područjima Balkana, a time i blaženoga Stepinca. Posve razumljivo, Srpska pravoslavna crkva nastoji da Balkan bude pravoslavni, a ne katolički.

3. Stepinac se u svojim pismima obraća svojoj zaručnici. Budući da se bližimo Valentinovu prigodno je progovoriti i o zaručničkoj ljubavi, o dostojanstvu žene i muškarca.  Što učimo iz njegovih pisama o ovome?

Ono što saznajemo iz njegovih pisama jest sljedeće: prvo, za blagoslovljenu bračnu ljubav uopće ne trebaju na prvom mjestu biti velike emocije, veliki izljevi osjećaja prema drugoj osobi. Ne! Na prvom mjestu treba biti vjera u Isusa Krista, a to znači da se s vjerom u Isusa Krista želi pronaći takvu osobu s kojom se želi živjeti ljubav prema Kristu. To konkretno znači: ljubiti drugu osobu kao što Krist ljubi Crkvu! A Krist ljubi Crkvu svoju vjerno i neraskidivo. Dakle, na prvom mjestu nisu emocije, izljevi ljubavi, nego odluka: biti neraskidivo vjeran do smrti. Nažalost, danas prevladavaju samo emocije. A od emocija se ne živi. Emocije su varljive, kako dođu tako i odu i, u konačnici, opasno je i nesigurno živjeti s „emocionalnim osobama”, osobama koje se ravnaju prema svojim emocijama. Pogledajte samo današnje brakove: započnu s velikim emocijama, a gotovo svi završavaju u rastavama, preljubima. Ne. Stepinac nam kazuje: Pustite emocije. Počnite vjerovati u Krista, odlučite biti u Kristu neraskidivo vjerni svojoj ženi, svojemu suprugu, kao što je to Krist neraskidivo vjeran. I ne treba se bojati: vjera će ti tada dati prave emocije, ali emocije vjere, emocije koje dolaze iz odluke za vjernost i neraskidivost odnosa, odnosno braka.

Zato je baš dobro što su njegova pisma tako trijezna, tako ne-emocionalna, a opet tako vjernički tek istinski emocionalna. Ovako on piše svojoj zaručnici Mariji: „Ako je moguće, ne propusti ni jednoga dana a da ne posjetiš crkvu Srca Isusova i da moliš Srce Isusovo za blagoslov našoj ženidbi, jer Ti iskreno kažem da bih ja već davno propao, u kakvim sam prilikama bio, da nisam imao Božje pomoći. Isto nas tako preporuči svojim roditeljima i sestri Kristini u molitvu.” Ili još: „Ja se smijem tim modernim nazovi-junacima, i muškim i ženskim, koji – nemajući čvrste vjere – padaju i pod najmanjim neprilikama. A kod nas je dovoljno samo jedan pogled na raspetog Spasitelja i mi se, saviti pod teretom života, opet dižemo pa krepkim srcem i puni veselja, stupamo dalje životnim putem... Mi smo putnici na zemlji i bez križa nije moguće dospjeti k cilju, a u bračnom životu podupirat ćemo jedno drugo.”

Dakle, na Valentinovo treba biti sasvim trijezan poput blaženoga Stepinca: otići na svetu misu i svoju ljubavi snažiti, krijepiti, iscjeljivati Kristovom ljubavlju. Odlučiti živjeti za drugu osobu kao što je Krist živio i živi za Crkvu. Vjerno i neraskidivo, i plodno. Eto, na to trebaju misliti današnji kršćani koji stupaju u brak i koji su u braku: ne na emocije, nego na vjernost i neraskidivost ljubavi, kao i na plodnost potomstva, na djecu. Ili pak, drukčije rečeno, hajde neka i misle na emociju, ali ne emociju vjere, nade i ljubavi prema Isusu Kristu! I tada će iz te emocije, iz toga affectusa, nastati istinske emocije nježne ljubavi među njima samima.

 

4. U čemu nam je ovaj blaženik uzor danas, što možemo naučiti od njega?

Ne očajavajmo ako patimo u ovom svijetu. Patnja je samo znak da smo na dobrom putu, da smo na istinskom putu nasljedovanja Isusa Krista, raspetoga, osramoćenoga i odbačenoga na križu. Treba zagrliti patnju, jer nas ona izvodi iz ovoga svijeta i dovodi do Isusa Krista. Najbolje ćemo se pouzdati u Gospodina kad izgubimo pouzdanje u sebe i u ovaj svijet. Ali, najbolje je da poslušamo samoga Stepinca koji piše sljedeće: „Ove četiri godine biskupske službe pokazale su mi dovoljno, kako je trnovit put, kojim mora stupati katolički biskup. Ja sam se uzdao u Gospoda i nisam klonuo, nego se još više učvrstio u vjeri i u pouzdanju u Boga svemogućeg, kao što i željezo postaje čvršće, što se više lupa po njemu. Što više budu rasle nevolje, to će više u buduće rasti moje pouzdanje, da ću uz Božju pomoć proći sretno sa svojim stadom kroz sve bure i oluje koje nas očekuje.“ Te nas misli dovode do meni možda najljepših rečenica koje je blaženi Stepinac napisao o sebi u pismima iz sužanjstva, a koje savršeno sažimlju njegov život: „Mogu Vam reći, da sam se osjećao mnogo zadovoljniji u tamnici u Lepoglavi, nego u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu. Zar to nisu čudesa milosti Božje, isprošena molitvama tolikih dobrih duša?”

5. Što Vama znači i predstavlja osoba bl. Alojzija Stepinca?

On je moj prijatelj, uzor i veliki zagovornik. S njime me veže i činjenica što je blaženi Alojzije boravio tijekom svojega studija u Rimu u istom kolegiju kao i ja - kao i Vaš nadbiskup, sluga Božji Josip Stadler - a to je Papinski zavod Germanicum et Hungaricum. I Stepinac i ja odgajani smo u isusovačkoj duhovnosti. A kao što znate, isusovačka duhovnost - barem je takva prije bila - jest vojnička duhovnost, duhovnost kršćanina vojnika. Ne treba zaboraviti da su se kršćani prvih stoljeća shvaćali Kristovim vojnicima, a ovaj svijet shvaćali su kao bojno polje, Crkvu pak kao vojni tabor. Dakle, kršćanin je stalno u ratu, stalno spreman za rat, stalno se mora uvježbavati u taboru – molitvom, pokorom, milostinjom, dobrim djelima – i time stalno voditi rati protiv Sotone i njegovih slugu, protiv zla u ovom svijetu. Ovdje bih s vama podijelio jednu misao sv. Ignacija, koju nalazimo u njegovu razmatranju o Kristu Kralju, u Duhovnim vježbama. Siguran sam da je ta misao vodila i blaženoga Alojzija tijekom cijeloga života. Sv. Ignacije potiče nas da razmatramo o Isusu Kristu kao Kralju. Krist, taj jedini istinski kralj, želi conquistar, podvrgnuti, osvojiti svijet. A to on ne želi i ne može bez nas. On traži vojnike, vitezove, konkvistadore koji će mu služiti „brzo i predano“, koji će biti „zajedno s njim“, koji će zajedno s njim, kao pravi vojnici, dijeliti njegove napore, muke, u tom osvajačkom pohodu ovoga svijeta. Dakle, od učenika toga Kralja, Krista, očekuje se da budu „caballeros“, vitezovi, i to „caballeros“ koji rade i djeluju što košta da košta u ovom svijetu. U tom kontekstu Ignacije spominje da su, nažalost, mnogi Kristovi učenici, postali kukavice, ili pak u izvorniku „perversos caballeros“, perverzni vitezovi. Rekao bih da su ti perverzni vojnici neradnici, lijenčine, oni koji traže svoje, gledaju sebe i svoje sitne interese, u konačnici nije ih uopće briga za Kralja, za Isusa Krista. Eto, svima nam je uzor blaženi Alojzije, taj sveti i postojani Kristov „caballero“ da u ovom svijetu ne budemo kukavice, nego Kristovi „caballeros-i“, Kristovi vitezovi u ovom svijetu, što košta da košta. Ovako to sažima blaženi Alojzije: „Za sebe lično puno i ne marim, jer sam odlučio uz milost Božju umrijeti, ali ne popustiti u obrani prava Crkve Božje.”

6. Za kraj, iz svega rečenog, Vaša poruka našim slušateljima?

Nikad si ne umišljajte da ste nešto. Radije mislite na to da ste ništa. A ono nešto što jeste, to nije od vas, nego od Krista. Dakle, radije birajte mudru ludost u Isusu Kristu, nego ludu mudrost ovoga svijeta. Uostalom, ovako to sam piše blaženi Stepinac u svojoj oporuci: „Kad se sada nakon svega toga pitam, zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono, što veli sveti Pavao apostol u poslanici Korinćanima: ‘Što je ludo pred svijetom izabra Bog, da posrami mudro, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako, i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Boga, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom.’ (1 Kor 1, 27-29)”

Izvor:
Svjetlo riječi