Objavljeno:
29. 10. 2021. 10:00
Stjepan Lice

U kasni sat ljetne večeri sa svojom suprugom prolazim utihlim gradom. Odjednom se zateknemo pred širom otvorenim crkvenim vratima. Širom otvorena su i vanjska i unutarnja vrata. Kroz sumračje u crkvi se naziru tek pojedina prigušna svjetlila. Iz crkve dopire jasan, ne odveć glasan zvuk orgulja.

Ulazimo u crkvu gotovo na prstima. U crkvi je tek nekoliko, možda desetak osoba. Orguljaška glazba sve je izraženija. Kroz polumrak pogledavamo prema koru i shvaćamo da to nije svirka s crkvenih orgulja nego snimka s razglasa.

Sjedamo u klupu u stražnjem dijelu crkve. Slušamo glazbu i promatramo uokolo sebe. Upaljena su svjetla koja osvjetljavaju križ uz oltar, svetohranište pozadi oltara i zvijezdama oslikan crkveni strop. Sudjelujemo u svečanosti tišine i blizine. Dionici smo blagoslova prisutnosti.

Pogledavamo se. Osjećamo isto: dobro nam je ovdje biti. Poput nas u crkvu ulaze i drugi namjernici, jednako zatečeni, jednako prizvani gostoljubivošću otvorenih vrata. Proborave u crkvi neko vrijeme. Potom odlaze obogaćeni susretom kojem nisu bile potrebne riječi.

U nekom trenutku prilazi nam sakristan, sjeda do nas i ispod glasa govori kako su njegovi najbliži došli izdaleka da ga posjete, pa im je poželio pokazati grad, ono najljepše od grada. Vodio ih je od crkve do crkve, crkve po kojima je i sam grad poznat, i s nelagodom ustanovio da su sva crkvena vrata zatvorena. Zaključana. Ni u jednu ih nije uspio uvesti. Potom se vratio do svoje crkve, otvorio širom njezina vrata, na razglasu pustio glazbu dovoljno tihu da nikog ne ometa, dovoljno glasnu da svrati pozornost onih koji bi poželjeli svratiti, posred gradske ravnodušnosti proboraviti neki trenutak sa svojom dušom.

U gradu koji štošta nudi čovjeku, u gradu koji čovjeka na kojekakve načine okrada, u gradu preopterećenom samotnošću, napuštenostima i nepristupačnostima, raskriljena vrata, otvorena svakome, otvorena za ulaz u dušu, u susret, dar su koji nije moguće previdjeti. Dar su to više što nisu vezana uz neko radno vrijeme 'od – do' nego su bezazlen i srdačan izraz susretljivosti.

Kroz ta i takva vrata svom bi se domu uz prolaznike namjernike mogao vratiti i grad, Crkva, sve ono čemu je povjereno biti u službi čovjeku. Pa i sam život koji, tek prođe li kroz dobra vrata, može postati nov.


Tekst je ulomak iz knjige „Prostranije ogledalo” autora Stjepana Licea koju možete pronaći na linku.

Izvor:
Svjetlo riječi