Objavljeno:
24. 10. 2022. 08:15

Obraćenje je preokret srca, razmišljanja, stava… cijeloga života. To je trenutak u kojem Gospodin sve čini novo, ali nikako ne dovršava. Dapače, obraćenje je poziv da Ga slijedimo i taj poziv traje cijeloga života

Razgovarao: fra Vjeko Eduard Tomić

U svijetu međunarodnoga sporta, atletike te hrvatskoga sporta kao i ljubitelja atletike diljem svijeta i kod nas dosta je reći – Blanka Vlašić! Ako se za atletiku s pravom kaže da je ona – zbog svoje natjecateljske zahtjevnosti, ali i svestranoga utjecaja na psihofizički razvoj sportaša – kraljica sportova, onda se za našu Splićanku Blanku Vlašić (38) može reći da je u prethodna dva desetljeća u disciplini ženskoga skoka uvis bila – prava kraljica te atletske discipline.

Rezultati koje je u svojoj juniorskoj, a potom i u seniorskoj karijeri, postizala od 1999. do 2016. najbolje potvrđuju ovu laskavu titulu. Čak najsažetiji prikaz njezinih uspjeha zadivljujuće je dugačak. I dovoljno nevjerojatan. Na čak trima olimpijskim igrama stigla je do finalnoga natjecanja osvojivši jednu srebrnu i jednu brončanu medalju. Dva puta je bila najbolja na svjetskim prvenstvima i još dva puta je završila na pobjedničkom postolju kao druga u svojih ukupno šest svjetskih finala. Zlato je osvojila i na dva svjetska dvoranska prvenstva dok se na još dva penjala na postolje kao srebrna odnosno brončana. Tri puta je uzela zlato na Svjetskom kupu, jednom na Europskom prvenstvu. Zbog njezinih pobjeda nad najboljim skakačicama svijeta Lijepa naša svirala se na 14 mitinga Dijamantne lige i 17 mitinga Zlatne lige. Pred svojom publikom na Poljudu je 2010. pobjedu odnijela i na natjecanju Kupa kontinenata. Po tri puta bila je prvakinja Hrvatske na otvorenom te na dvoranskom prvenstvu.

Ovoj nemogućoj niski uspjeha naše slavne visašice u seniorskoj konkurenciji prethodila su dva juniorska zlata na svjetskim prvenstvima te najviše postolje na Mediteranskim igrama kao i pobjeda na Europskom prvenstvu do 23 godine. Svijet doduše najviše pamti pobjednike i osvajače kolajni, no i Blankina peta, šesta, sedma te jedno 11 mjesto na Olimpijskim igrama među najboljim svjetskim sportašicama, uspjesi su koji će ostati vidno istaknuti u sportskim ljetopisima. Hrvatska je rekorderka u skoku uvis s preskočenih 2,08 metara što je samo centimetar manje od svjetskoga rekorda Bugarke Štefke Kostadinove. Proglašavana je najboljom europskom i svjetskom atletičarkom te najboljom hrvatskom, europskom i svjetskom sportašicom. Dobitnica je hrvatske državne nagrade za sport, Reda Danice hrvatske i nagrade Grada Splita. Prošle godine je okončala svoju bogatu sportsku karijeru i živi u Splitu.

Osvojili ste sve što se moglo osvojiti, čini se? Je li koja medalja ostala neosvojena, sportska želja neostvarena? Jeste li kao sportašica ostvarili sve svoje snove? Olimpijsko zlato očito nedostaje u Vašoj kolekciji?

Svjetski rekord i olimpijsko zlato dva su neostvarena cilja. I točno tim redom. Međutim, ta činjenica ne ostavlja gorčinu. Smatram da se sve događa kako je najbolje za mene i ne zadržavam se na stvarima koje ne mogu promijeniti.

Koji svoj sportski uspjeh smatrate vrhuncem karijere? Koja Vam je pobjeda i medalja najviše značila?

Teško je izdvojiti samo jednu. Obično kažem da imam četiri najdraža postignuća: prvo svjetsko zlato u Osaki, obrana naslova u Berlinu dvije godine poslije, skok od 208 u Zagrebu i, naravno, skakanje pred punim Poljudom na Kupu kontinenata 2010., što mi je bio san još otkako sam bila djevojčica.

Pamtimo Vaša trčanja počasnoga kruga s hrvatskom zastavom nakon pobjeda, suze na pobjedničkom postolju dok svira naša himna, traženje podrške publike dok udarate visoko podignutim rukama dlan o dlan. Što zapravo nosi vrhunske sportaše poput Vas i brojne druge da se neštedimice izlažu tolikim odricanjima i naporima? Pobjede, navijači, slava, novac, obitelj, domoljublje, čar natjecanja, sportski prestiž, adrenalin...?

Prije svega odgovornost prema talentu koji sam primila. Ukoliko čovjek ne prepozna i ne razvije svoje talente, teško može imati sretan i ispunjen život. Po naravi sam natjecateljski tip, što je bilo sukladno odabiru moga životnog poziva. Pobjede sam doživljavala kao nagrade za odricanje i trud, ali više kroz osobno zadovoljstvo nego kroz materijalnu dobit ili potvrdu vrijednosti od drugih ljudi. Novac nikada nije bio moj pokretač, iako je bilo lijepo zarađivati radeći posao koji volim. Što se tiče navijača, doživljavala sam ih kao motivaciju, nikad nisam imala osjećaj da skačem samo za sebe. Moji skokovi su bili osobna priča koju sam dijelila s drugima, posebice sa svojim sunarodnjacima. Još kao djevojčica sam rado zamišljala kako je to slušati svoju himnu na postolju. Uvijek mi je bila iznimna čast braniti boje svoje zemlje i s ponosom sam trčala počasne krugove s hrvatskom zastavom. Osjećaje koje sam tada doživljavala teško je izreći riječima. Vjerojatno zato što dotiču samo srž ljudskoga bića – osjećaj pripadnosti i privrženosti nekome i nečemu.

Ponikli ste u pravoj sportskoj obitelji. Brat Nikola je hrvatski nogometni reprezentativac koji trenutno nastupa u engleskoj prvoj ligi. Otac Joško, Vaš dugogodišnji trener, pobjeđivao je u desetoboju na Mediteranskim igrama u Casablanci 1983., otkuda dolazi Vaše ime Blanka (koje se u Splitu izgovara produženije kao Blaanka) dok je majka Venera bila prvakinja bivše države u skijaškom trčanju. S jedne strane sportski gen, ali nesumnjivo i mukotrpan rad koji to mora pratiti, zar ne?

Talent je iznimno važna baza, ali bez konstantnoga predanog rada on ostaje tek mogućnost. Uistinu, svi smo u obitelji iznimno sportski nadareni, ali doći do vrhunskih rezultata – posao je – nema ograničeno radno vrijeme. Biti sportaš znači 24 sata dnevno razmišljati kao sportaš. Svaka moja minuta u danu bila je usmjerena prema cilju: jednoga dana biti najbolja na svijetu. Od odluke da ću se baviti skokom uvis pa do moje prve „velike” titule prošlo je deset godina.

Kako se postaje svjetska klasa? Kako je to Vama uspjelo? Što biste savjetovali onim mladim sportašima koji u Vama vide uzor za uspjeh?

Prije svega podrška obitelji koja je znala što znači živjeti sportskim životom i koliko je odricanja potrebno. Ukoliko ona izostane, sportaš je primoran osloniti se samo na sustav. Što bi, u idealnom svijetu, bila dovoljno dobra predispozicija. Nažalost, sustav je često nedostatan. Isto tako, mladi sportaš mora biti svjestan da uspjeh ne dolazi preko noći. Dapače, imala sam mnogo frustrirajućih dana kada mi se činilo da stojim na mjestu. Važna je ustrajnost, tvrdoglavost, fokusiranost na dugotrajan cilj, naravno, uz kvalitetno posložen plan i program rada. Moj tata, ujedno i trener, jako me rano poučio sportskom načinu razmišljanja. Međutim, rekla bih da je on primjenjiv i na bilo koju drugu profesiju. Važno je naglasiti da sam ja zaista uživala u svakom treningu, nikad nisam promislila da sam 'promašila' svoj životni poziv. Stoga ni odricanja nisam doživljavala kao težinu, već nužnost o kojoj ne treba previše razmišljati, već samo činiti. Često smo sami sebi najveći neprijatelji ako u svakom trenutku života tražimo ugodu. To je utopijsko razmišljanje koje nije održivo u realnosti. Važno je tražiti osjećaj ispunjenosti i svrhe koji donosi mir i stabilnost čak i usred najvećih oluja. Upravo to mi je donijela sportska karijera i to ću nositi u sebi sve do konca života.

Zašto ste se uopće počeli baviti atletikom? Zacijelo, niste mogli znati kakav Vas trnovit put čeka. Žalite li sada što niste imali mladenaštvo kao Vaši vršnjaci? Je li bilo vremena za prijateljstva i ljubavi kao kod drugih mladih?

Tata je bio desetobojac, pa je i atletika bila moja prva ljubav. Naravno da na početku nisam bila svjesna što me sve čeka, ali u tome i jest draž svakoga početka. Imala sam vjeru, gotovo čvrsto uvjerenje da ćemo uspjeti. Tek sada shvaćam koliko je to bio važan faktor.

U životu, pa tako i u sportu, jako je važna ravnoteža. Naravno da nisam mogla voditi 'normalan' mladenački život, čak sam propustila školske izlete i maturalac, ali zato sam dobila neizmjerno puno zauzvrat: putovanja, upoznavanja različitih kultura i ljudi svih rasa te emocije na terenu koje nikada ne bih doživjela da sam se bavila nekim drugim poslom. Kada sam poželjela izići s društvom, to bih i učinila, ali savjesno i odgovorno na način da taj izlazak nije narušio moju sposobnost da sutra odradim sve sportske obveze. Imala sam sjajne prijatelje i socijalno se nikada nisam osjećala zakinutom. Dapače. Bilo je vremena za sve, pa i za ljubav. Kada je prisutna volja, dobra organizacija i osjećaj za umjerenost, za sve se nađe vremena.

U atletici kod nas i u svijetu nema novca ni izdaleka kao u nogometu. Jesu li postolja, slava, popularnost dovoljna nadoknada za sve izdržane treninge i spartanski život kojem ste se morali podvrgavati da biste s desetak metara zaleta preskočili letvicu koja stoji učvršćena na dva metra i osam centimetara visine?

Istina je da se atletika ne može mjeriti s nogometom po pitanju financija, ali ukoliko se radi o sportašu koji je dugo vremena u top 10, itekako se može steći financijska stabilnost. Naravno da mi je važno da je posao kojim se bavim unosan i u tom smislu, podredila sam svaku minutu svoga dana sportu. Međutim, on mi nikada nije bio dovoljan motiv. Kao ni slava. Posebice ne slava, budući da sa sobom nosi određenu težinu koja traži veliku prilagodbu. Ono što me zanimalo su postolja i medalje, osobni rekordi i nastojanje da svoj talent iskoristim do kraja.

Zbog ozljeda ste propustili nastup na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. nakon čega ste upali u rezultatsku krizu. Uslijedila je i osobna kriza. Što se dogodilo? Bilo je poodavno već, upoznajte ako želite naše čitatelje s tim?

Kod mene nije postojala razlika između profesionalnoga i privatnoga života. Sport je posao bez radnoga vremena, 24-satna predanost. Kada sam se ozlijedila i nisam više bila u mogućnosti trenirati i nastupati kao prije, moja ljestvica vrijednosti se poljuljala. Shvatila sam da svoju vrijednost kao osobe poistovjećujem sa sportskim uspjehom. Budući da me ozljeda udaljila od mogućnosti samopotvrde u tom smislu, našla sam se u krizi identiteta koja je zahtijevala preslagivanje vlastitih uvjerenja i načina na koji promatram i vrednujem sebe prvenstveno kao osobu. Kroz ta napuknuća Gospodin je pustio svoje Svjetlo i krenuo je moj hod u vjeri. Da se razumijemo, i godinama nakon sam se borila sa starim, ukorijenjenim vjerovanjem, ali sam sada iskustveno znala da sam ljubljeno dijete Božje koje će ostati ljubljeno do kraja pa čak i ako nikada više ne budem skakala.

Kako ste našli izlaz iz toga sportskog i životnog vakuuma u koji ste zapali budući da ste se pojavili na Olimpijadi u Brazilu 2016. i osvojili broncu?

Prvu ozljedu koja me udaljila iz Londona zaliječila sam do kraja 2013. Međutim, 2014. pojavila se ista boljka, ali na desnoj nozi. Nakon dvije godine borbe i srebra u Pekingu na Svjetskom prvenstvu 2015. ipak sam morala popustiti i podvrgnuti se još jednoj operaciji početkom 2016. Rio je zaista bilo posebno natjecanje budući da sam nastupila neoporavljena od operacije i s velikim bolovima. To nije bio moj povratak, to je bio moj zadnji trzaj u kojem sam dala posljednje atome snage. Razdoblje između '12. i '16. bilo je iznimno izazovno po pitanju terapija i prilagođenih treninga, ali i po pitanju osobne borbe koju sam vodila unutar svoja četiri zida. No, ovaj put nisam bila sama. Dijelila sam sve s Bogom. I samo zato sam uspjela otići u Rio. Činjenica da je skromnih 197 bilo dovoljno za medalju, samo je olakotna okolnost koju doživljavam kao čistu Milost. To je bilo moje posljednje natjecanje u karijeri i nekako imam osjećaj da je Gospodin želio da se oprostim uz medalju.

Je li istina da ste ovu olimpijsku medalju darovali Svetištu Majke Božje u Mariji Bistrici i zašto? Kako je došlo do te odluke? Kako je to izgledalo kada vrhunska svjetska atletičarka pred tisuću i pol mladih katolika govori o svom vjerskom obraćenju?

Nakon Rija shvatila sam da sve što se tamo događalo apsolutno nije imalo veze sa mnom i s mojim snagama. Upravo zato što sam bila potpuno bespomoćna. No, Bog je tu bespomoćnost oplodio medaljom. Budući da sam pred velika natjecanja često molila krunicu, razmatrajući sam naučila po Gospinu primjeru kako prepustiti ono što nije u mojoj kontroli i pouzdati se u Gospodina. Medalja iz Rija nije bila moja. Kao ni svaka do tada, uostalom. Ali sada sam toga bila svjesna i željela sam na poseban način zahvaliti Gospi na zagovoru i podršci darujući je Svetištu u Mariji Bistrici. Bio je to posebno emotivan dan koji sam podijelila s mladima budući da je jako važno svjedočiti vlastitim iskustvom i na taj način ohrabriti generacije koje dolaze na njihovu putu u vjeri.

U tom slučaju moram Vas pitati, polazeći od Vašega osobnog primjera, koliko su danas  spojivi kršćanska načela i vrhunski sport, pa onda politika, ekonomija, mediji, kultura, umjetnost? Može li se istinski ostati Kristov/a učenik/ca i biti uspješan u bilo čemu danas? Čak najbolji i vodeći? Na nekim ste se natjecanjima čak i Vi molili sa svojim suparnicima prije nastupa, sjećate li se toga?

Naravno da se može, ta nakon obraćenja sam i dalje osvajala medalje i imala uspješne nastupe. Važno je nastojati ostati ponizan i ne dopustiti da nam darovi koje nosi uspjeh postanu važniji od darova koje primamo od Gospodina.

Sjećam se, naravno. Bilo je to jako lijepo iskustvo bliskosti s curama. Iako, onoga trenutka kada bismo izišle na teren, nastavile smo biti suparnice. To se vrlo lako može odijeliti jedno od drugoga ako stvari promatramo iz prave perspektive.

Ovaj broj Svjetla riječi naši će čitatelji dobiti na ruke u vremenu korizme. Tad ćemo u crkvama ponovno slušati Kristov poziv da se obratimo i vjerujemo evanđelju. Što je za Vas obraćenje? Kako se počinje vjerovati evanđelju?

Obraćenje je preokret srca, razmišljanja, stava… cijeloga života. To je trenutak u kojem Gospodin sve čini novo, ali nikako ne dovršava. Dapače, obraćenje je poziv da Ga slijedimo i taj poziv traje cijeloga života. Evanđelju sam počela vjerovati organski, kada sam iskustveno osjetila Božju blizinu. Evanđelje je meni postalo jedina prava istina. Dakle, prije svega nam se Bog otkriva, šapuće nam svoje Ime. Tek onda kada povjerujemo da je živ, možemo srcem prionuti u ono što je činio i govorio.

S obzirom na hrvatsku sportsku politiku i stanje u državi općenito, raseljavanje i odlazak mladih, što mislite možemo li se sutra nadati novom Luki Modriću, novoj Janici Kostelić, Blanki Vlašić, Ivici Kosteliću, braći Skelin...? Kako općenito vidite bolje hrvatsko sutra?

Edukacijom roditelja i nastavnika u osnovnim školama koji su odgovorni, u skladu s djetetovim željama i interesima, usmjeriti najmlađe talente u pravi sport. Pri tome im sve sportske institucije moraju biti raspoložive i lako dostupne te ponuditi stručno vodstvo uz minimalnu financijsku obvezu. Važno je imati sustav koji je sposoban 'stvarati' vrhunske rezultate, a ne da mladi sportaši budu isključivo ovisni o potpori svoje obitelji i njihovim izvanrednim naporima.

Već dvije godine živimo izvanredno, „novo nenormalno” stanje, neki ga nazivaju i covid-komunizam i medicinsko ropstvo, sada i s prisiljavanjem na „dobrovoljno” cijepljenje. Svi i sve trpi na tisuće načina. Kako ste se Vi u svemu ovome snašli i koje je Vaše mišljenje o svemu?

Čovjek je biće prilagodbe. Kao i svi, i ja sam se prilagodila novonastalim uvjetima. Ne razmišljam kako je bilo i kako je moglo biti. Ne trošim energiju na nostalgičnost, ali ni na strah. Dano mi je živjeti u vremenu Covida i to ima svoje zašto. Ne preispitujem koje točno, znam da će mi jednoga dana sve biti jasno. Za sada, nastojim biti najbolje što mogu u uvjetima koje imam. To vrijedi za bilo koju drugu izvanrednu životnu situaciju.

Zašto Vas kao hrvatske sportske dive češće nema u medijima, ili je to samo moj dojam? Čime se Blanka Vlašić bavi u veljači 2022.? Kakvi su sportski i životni planovi u ovoj godini? Ima li poziva da svjedočite o svojoj vjeri i obraćenju?

Nema me vlastitim izborom. Nakon prestanka karijere svjesno sam se povukla iz medija jer mi je trebao mir i predah. No, sada se to polako mijenja budući da sam postala potpredsjednica Hrvatskoga olimpijskog odbora te predsjednica Komisije sportaša pri HOO-u, kao i član Europske komisije sportaša Europskih olimpijskih odbora. Vjerujem da je važno da umirovljeni sportaši ostanu u sportu i svojim iskustvom i znanjem pomognu budućim generacijama vrhunskih sportaša.

Isto tako imam nekoliko osobnih projekata koji su vezani za razvoj sporta, ali i tranziciju karijere nakon aktivnoga bavljenja sportom.

I da, studentica sam druge godine teologije na Jordanovcu. Poziva za svjedočanstvo i dalje ima, Bogu hvala. Nastojim se uvijek odazvati kada mi to obveze dopuštaju.

Izvor:
Svjetlo riječi