Objavljeno:
05. 11. 2022. 09:00

Oko jezera, naročito pri padinama Čvrsnice, ispod Jelinka, nalaze se plitke uglavnom manje vrtače u kojima nalazimo razvijena i plodna tla

Tekst i foto: Dalibor Ballian

Blidinje ili Blidinjsko jezero smjestilo se na samom kraju Dugoga polja, na njegovu jugozapadu. To je inače mjesto dodira Čvrsnice i Vrana, gdje padine Jelinka prelaze u Svinjaču, odnosno kod Ivan Dolca i Barzonje. Iako je podrijetlo jezera umjetno, ipak je zaštićeni geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje. O umjetnom podrijetlu jezera postoje brojni zapisi, ali i fotografije iz 1907. godine, gdje se vidi rad na ponorima. Jezero je napravljeno da se osigura dovoljna količina vode za stoku koja je čuvana na okolnim ispašama, a postoje podatci o preko 100 000 ovaca i nekoliko tisuća krava. Inače, događalo se da je voda iz jezera nekoliko puta nestajala, te su se dodatno zatvarali ponori. Tako su se zadnji put ponori zatvarali 1940. godine, kada je jezero presušilo, a prije toga je bilo također godina kada je jezero ostajalo bez vode.

Jezero je na 1183 metra nadmorske visine, dok mu površina varira od 2,5 do 6 kilometara četvornih, u ovisnosti od količine vode u jezeru. Najveća dubina jezera je 4,5 metra u blizini zatrpanoga ponora, a najvećim dijelom je dubine od jednoga metra. Postoji nekoliko povremenih bujičnih tokova koji vode ka jezeru. Tako voda u jezero dolazi s padalinama, ali i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, naročito kada se u rano proljeće tope veliki snjegovi. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem, ali i otjecanjem kroz ponore koji i dalje postoje zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na veliku površinu i malu zapreminu i iznose 10 mm/dan. Na južnoj strani jezera voda kroz ponor u Ivan Docu otječe prema istoku i ponovno izvire kod Neretve i brane u Grabovici.

Sam dio polja u kojem se jezero nalazi je morenskoga, odnosno ledenjačkoga podrijetla, no jezero je prema najrelevantnijim izvorima nastalo djelovanjem ljudskoga faktora prije otprilike 140 – 150 godina. Tako se oko jezera nalaze brojni nalazi morena i manjih cirkova koji nas upućuju na glacijalni nastanak jezera. Ipak jezera nije bilo, samo manja bara. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo.

Jezero s okolnim područjem u geološkom pogledu gradi jednu cjelinu, s obzirom na morfološke odlike krškoga terena. Morfologija je tipična za krš s puno površinskih okršenih površina. Oko jezera, naročito pri padinama Čvrsnice, ispod Jelinka, a koje se spuštaju do jezera nalaze se plitke uglavnom manje vrtače u kojima nalazimo razvijena i plodna tla u kojima uspijeva krumpir. Te se vrtače i depresije pojavljuju samostalno ili u skupinama gdje su smještene vrlo blizu jedna drugoj. Ovdje treba spomenuti i kraški fenomen, ponore, a koji su zatrpani pa je nastalo jezero.

Budući da se jezero nalazi na razmeđu dviju veoma važnih planina, koje utječu na okolnu klimu, ovdje se sučeljavaju mediteranski i kontinentalni klimat, a klima je veoma surova. Oko jezera tijekom šest mjeseci godišnje imamo temperature koje su ispod 0 °C, a snijeg koji je iznimno obilan zadržava se od studenoga do travnja te natapa jezero svježom vodom. Zimi se jezero zamrzava te bude prekriveno debelim slojem snijega. Ipak, jaki vjetrovi, posebno bura koja nastaje na tom području, znaju otpuhati sav snijeg. Budući da je polje na razmeđu klimatskih utjecaja, to je uvjetovalo i njegovu biološku raznolikost.

Flora i fauna jezera je veoma specifična, odnosno nalazimo niz endemskih vrsta koje rastu samo na okolnim planinama i polju, ali i uz samo jezero. Neke od njih su: sitna žestika, krško zvonce, hercegovački zvončić, hercegovačka kamenjarka, hercegovačka lazarkinja, okruglasto devesilje, Hadnel Macetijeva mišjakinjica, Retzdroffova pušina itd. U jezeru, za razliku od drugih poluprirodnih i umjetnih jezera, ne nalazimo vodeno bilje, osim brojnih vrlo rijetkih algi. Ipak, u zadnje vrijeme brojni su endemi pred nestajanjem jer je zabranjeno pašarenje, a te vrste bile su u doista dobroj interakciji s pašarenjem jer su ovce i krave održavale ta veoma osjetljiva staništa od nestanka, odnosno od pojave agresivne vegetacije, u našem slučaju munike koja agresivno zaposjeda sva slobodna mjesta. Fauna je brojna kako rekosmo, a oko jezera nalazimo sve one vrste koje smo već spominjali kada smo pisali o lokalnim planinama i Dugom polju.

U jezeru danas nalazimo ihtiofaunu, neki navode i endemsku oštrulju, ali je ona vjerojatno kao i druge vrste introducirana u jezero, a tu su još bjelice i turski klen koje su unesene iz Buškoga blata. Ovdje treba spomenuti i kalifornijsku pastrvu koja je također introducirana. Kada su u pitanju vodozemci, ni oni nisu brojni. Ako su u jezeru postojali tritoni, vjerojatno su nestali s introdukcijom pastrve i klena.

Danas glavnu prijetnju jezeru predstavlja neplanska urbanizacija koje je krenula posljednjih 25 godina uspostavljanjem parka prirode, kao i izgradnjom modernih prometnica. Sama gradnja nije problem koliko otpadne vode i smeće koje završava u jezeru.


Dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru koji je objavio znanstveni rad o Blidinjem jezeru u Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom „Povijest nastanka Blidinjskog jezera”, upućuje da se godina nastanka jezera ni u jednom pisanom izvoru nije izričito spomenula, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta.


Legenda o dva brata

U tim vremenima došlo se na ideju zatvaranja spomenutoga ponora u Ivan Docu kako bi se nakon otapanja snjegova i proljetnih kiša, neposredno pred „izlazak u Planinu”, akumulirale dovoljne količine vode za normalno odvijanje ljetnoga života u planini. Prema izvorima, ponor se često znao začepiti nanosima trave, granja, borovih iglica, zemlje i sl., što bi izazvalo plavljenje terena, no budući da je polje na kojem danas leži jezero u to vrijeme bilo u privatnome vlasništvu te se kao takvo konstantno kosilo i obrađivalo, vlasnici spomenutoga bi ponore čistili i ispuštali vodu s polja. To je bila jedna od prepreka stalnome zatvaranju ponora i stvaranju za život neophodne akumulacije. S vremenom je ipak došlo do trajnoga zatvaranja ponora.

Izvor:
Svjetlo riječi