Objavljeno:
15. 11. 2018. 11:45

Uz nju su se mnogi osjećali dobro. Uz nju su, kao u nekoj skrovitoj školi, bez mnogo riječi, učili o dobroti koja pokreće sve. O dobroti koja živi u svakom. O dobroti koja ni od koga ne odustaje. O dobroti koja je sržno ime odgovornosti u svemu što čovjek živi

Piše: Stjepan Lice

Moja je prijateljica, mala sestra Lujza, umirala tiho, strpljivo i polako. Nije joj se žurilo otići. Uslijed kratke i teške bolesti ležala je mirno. Nepokretno. Mislili su da već umire. Zapjevali su „Kraljice neba, raduj se…“, pjesmu koju je osobito voljela. Ona, kojoj je Francuska bila domovina, francuski jezik materinji, ali je i Hrvatsku voljela čitavim srcem, nasmiješila se, mahnula rukom – i poživjela još godinu dana.

Odlazak – to je oduvijek bilo izvan njezina shvaćanja života. Ona je smisao svojih dana nalazila u tome da uvijek prilazi sve bliže. I ljudima i Bogu. Blizina je za nju bila jedini dobar prostor za život. Jedini u kojemu se snalazila. Nerijetko je prostore blizine i umnažala. I premda je, naizgled, umrla daleko od svog rodnog kraja, od svih prostora koji bi se mogli nazvati zavičajima njezine duše, svi koji smo je znali, svi koji smo je voljeli (svi koji je znamo, svi koji ju ne prestajemo voljeti), iskusili smo da je, ne prestajući se smiješiti, usnula upravo pokraj nas.

Blagost njezina osmijeha nikad nije umanjivala oštrinu njezinih misli, jasnoću i smionost njezinih postupaka. Voljela je živjeti, svaki dan koji joj je darovan upotrijebiti za dobro. Trudila se da je ljudi nikad ne zateknu umornu. No pred Bogom se nikad i ničim nije zaklanjala.

Darovane joj dane proživjela je zanosno. I posve jednostavno. Voljela je običnost života. Osjećala potrebe običnih ljudi. Bila je dio njihova svijeta. Gotovo bez imalo napora im je osvješćivala njihovo dostojanstvo. Neprimjetno ih je ohrabrivala da žive punim srcem.

Uz nju su se mnogi osjećali dobro. Uz nju su, kao u nekoj skrovitoj školi, bez mnogo riječi, učili o dobroti koja pokreće sve. O dobroti koja živi u svakom. O dobroti koja ni od koga ne odustaje. O dobroti koja je sržno ime odgovornosti u svemu što čovjek živi.

Kad su poslije njezine smrti prikupili svu njezinu ostavštinu, pokazalo se da je za nju i jedna kutija za cipele prevelika. A bila je silno bogata. No njezino bogatstvo nije bilo u stvarima. Njezino je bogatstvo bilo u njezinoj duši, u njezinom vedrom i pronicavom pogledu, u njezinom hitrom koraku, u njezinim neumornim rukama. U njezinoj postojanosti i strpljivosti.

Katkad je pokazivala i znakove nestrpljivosti. Ponajprije prema sebi, a onda i prema onima koji su smatrali da u svoju odgovornost ne trebaju nužno uvijek uključiti i dobrotu i pravednost. Ta njezina nepomirljivost još je snažnije razotkrivala i njezinu blagost i njezinu jasnoću. Jednostavnost koja ni ne pomišlja na odustanak.

Kad su mi pokazali njezin album  fotografija – mali, plastični, kakav se dobiva uz razvijeni film i izrađene fotografije – u meni se nešto nasmiješilo. Da, to je ona, u svemu skromna, materijalnim neopterećena. No, kad sam počeo listati njezin maleni album i između nekoliko desetaka fotografija naišao i na nekoliko na kojima smo uz nju moja supruga, naša djeca, ja… preko mog se osmijeha prelila neka ozbiljnost. Osjećaj odgovornosti. Bile su to gotovo redom manje uspjele slike, slike koje smo mi, moguće, htjeli baciti. Ona je, pak, imala potrebu spremiti ih. Njezine su misli pritom sezale dalje od naših. I preko granica vremena…

Koliko smo važni, koliko bliski jedni drugima? Nikad to nećemo znati dovoljno riječima izreći. No, ima toliko načina da to iskažemo i za svojih dana i poslije njih. Mudri – oni puni ljubavi – ne propuste ni jedan od njih.

Ponekad pomislim da Bog ulijeva naše živote u glinene posude. I da u istu posudu ulije i više života. Da ih slije u istu blizinu. Usuđujem se osjećati, usuđujem se reći da ih slije u svoju blizinu, prostraniju i prisniju od svih naših iskustava.

Izvor:
Svjetlo riječi