Objavljeno:
13. 08. 2019. 09:15
Piše: Gotthard Fuchs - CIG

Zašto postoji tako velik broj kulinarskih emisija na televiziji? Čemu toliki interes za kuhanje i kulinarske rafiniranosti? Naravno, ljubav ide kroz želudac, a zapravo na usta. Uz to je bilo veliko dostignuće za čovječanstvo da od sirovoga načini kuhano, dakako uz uporabu vatre. Kuhanje je vrlo kreativan zanat. „Tada sam naučio da kuhanje nije ništa drugo doli pretvaranje. Hladno u vruće, tvrdo u meko, kiselo u slatko”, priznao je glavni lik romana Kuhar autora Martina Sutera. I dodaje: „Želio sam ići korak dalje. Pretvoriti već pretvoreno. Meko koje je nastalo od tvrdoga ja sam htio učiniti hrskavim. Ili pjenušavim. Ili topljivim.” Osjetna je želja da se iz nečega poznatog načini nešto novo. Od očekivanoga nešto neočekivano. Umijeće kuhanja zapravo je umijeće života.

Nije slučajno da je „sveto blagovanje“ i u središtu religijskoga života, i to priprava darova i pretvorba. Martin Luther je primjerice, na sebi svojstven način, usporedio Otajstvo Isusa Krista s kuhanjem i pečenjem. U Kristu su „stopljeni“ njegovo božanstvo i čovječnost. Dakako, kršćanska vjera uvelike štuje nutarnju povezanost, čak i jednost božanskoga i ljudskoga u osobi Isusa Krista kao nepomiješano a nerastavljivo. Istovremeno niti čorba, niti razdvojene namirnice. S druge strane, u bračnom činu potpiruje se vatra požude, ona sjedinjuje i pretvara.

Ova goruća snaga ljubavi može biti pralik Božje stalne stvarateljske djelatnosti, kao što stoji u molitvi teologa Gottfrieda Bachla iz Salzburga: „U gorućim zvijezdama pripravljaš neko buduće lice, mozak, organ ljubavi, avion čiste misli.” U njemačkom jeziku izreka „gdje je puno baba kilavo je dijete“ govori o puno kuhara i pokvarenom jelu. U ovom smislu ta izreka dobiva precizan monoteistički smisao. Njemački dominikanski filozof Meister Eckhart formulirao je kako je Bog jedno stalno trinitarno kuhanje, bujanje i kipljenje, odnosno punina života. Taj Bog nije prijatelj gotovih ili polugotovih jela. On je svoje umijeće kuhanja podijelio sa svojim zamjenikom – čovjekom – i povjerio mu svoj najvažniji tajni recept, veliku dvoranu prepunu začina koju nazivamo Zemljom. „Bog nam okolnosti ne servira kao gotovo jelo, nešto zgotovljeno. On nam ih pruža tako da ih mi dovršimo, da od njih učinimo ono što je po Božjoj volji.” Tako je mislila Madeleine Delbrel, uvjerena kršćanka koju je dojmila perspektiva promjene koju su živjeli njezini marksistički susjedi. Zapisala je to u knjizi Mi, susjedi komunista.

Ostvarenje nade kršćani vide u jelu i piću, u pripravi darova i euharistiji. I to ne slučajno. Pretvorba kruha i vina, tijela i duše, čovjeka i svijeta. Sve to, zajedno sa sirovinama svakodnevnice, treba biti pretvoreno u vatri Duha Svetoga. Tako piše Simone Weil u svom dnevniku i nastavlja: „U gotovu jelu nema vatre. Ali zna se da je to jelo bilo na vatri.” Točno, mi ljudi nismo proždrljivci. Ili možda baš zato ima toliko kulinarskih emisija?

Izvor:
Svjetlo riječi