Objavljeno:
20. 12. 2022. 08:30

Kakvi su sve bili i možda dijelom jesu i danas božićni običaji u kraju oko Žepča i Maglaja Svjetlo riječi je pokušalo saznati kod najboljega mogućeg sugovornika, i danas veoma vitalne stogodišnjakinje Ane Abramušić, u Matinoj, selu koje se nalazi u općini Žepče, na području Župe Nove Šeher.

Piše: fra Vjeko Eduard Tomić

Ana je rođena prije točno 100 godina (31. srpnja 1921.) u nedalekom Čustom Brdu, selu u blizini Maglaja koje je do obnove tamošnje župe u 20. st. bilo u sastavu Župe Novi Šeher. A da je Ana krepkoga zdravlja i izgleda, pa onda i pamćenja, o čemu ćete se uvjeriti nastavite li čitati ovo štivo, može potvrditi i početak moga razgovora s njom. Iako sam ljetos bio na proslavi njezina jubilarnoga rođendana koji rijetki dočekaju i koji joj je na otvorenom prostoru pred obiteljskom kućom priredila njezina obitelj, pa mi nije prvi put da je susretnem, ipak kada sam po dogovoru ušao u Aninu kuću kod njezina sina Viktora, ugledavši kako se s postelje u otvorenoj sobi s lijeve strane pridiže čila, otpravna starica od kojih 70 – 75 godina, pomislio sam da sam pogriješio kuću pa sam potražio sina joj Viktora u dnevnom boravku raspitujući se kao tri biblijska mudraca kod pastira – gdje je ta baba što ima sto godina?! Zauzvrat, svašta novo zanimljivo o Božiću čuli smo nas dvojica iz riznice sjećanja koju nam je stoljetna Ana ne samo ispripovjedila nego gotovo veselo na svoj način odcvrkutala.

Kad ćeš potku'avati kruv?

U nešto starija vremena  kad nije bilo Facebooka ni serija, ali ni germe, niti se kruh kupovao,  domaćice su prije Božića jedna drugu obavezno znale pitati kada će koja potku'avati kruv. Prevedeno: kada ćeš praviti germu (maju) koja će ti posebno trebati sada kad moraš svašta nešta kuhati za svetkovinu Božića? Kako se tada potku'avao kruv? Zna naša Ana. „U čisti lončić podaspeš teke (malo) mlivom, dance, potrusiš među prste. Istreseš friško jaje da ne bude davnašnje. Pokriješ da ne bi trun upo. Žena uzme grančicu ili vreteno, pomiješa to i pokrije salvetom. To se stavi na furunu, na banjak (na ravnu ploču zemljane peći) da nadođe. Kroz sat dva bude pun lončić od frtalja. Nekome ne ide da naraste, ne zna svatko”, kazuje Ana kako se spravljao kvasac za kruh.    

Kako se išlo na svete mise zornice?

Dolazak u župnu crkvu na ranojutarnje mise, tzv. zornice za praktične katolike onda, ali i danas, znalo je i zna biti isto što i obavezna lektira za đake – mora se pa kako god. Ne propušta se koliko god bilo zahtjevno vrijeme spavanja prilagoditi pravovremenom ustajanju u cik zore. U doba kada je Ana živjela u Čustom Brdu, dva sata hoda od župne crkve u Novom Šeheru u vremenima bez putova i automobila, na zornice se polazilo zamalo u gluho doba noći, zajednički i organizirano.

„Užežemo luč, nacijepamo je od borovine i idemo do crkve. Tko zna čitati, starješina, započinje prid nama božićne pjesme. Svi se mi čekamo kod jedne kuće i tako idemo. Jeka stoji, čuje se priko tri sela pjesma. Pratar naredi da svako selo do crkve ide pjevajući. Išli u Še'r preko Tujnice”, prisjeća se Ana slika iz dalekih dana kao da se sve događa sada.

Sveta Lucija – oraje tucija

Na golemo iznenađenje, danas ritualni običaj da se na Svetu Luciju, 13. prosinca, posije pšenica u zdjeli zemlje i ostavi u toplome da proklija i naraste do Božića, stogodišnja Ana ne spominje. Umjesto toga doziva iz sjećanja na taj dan običaj tučenja oraha te pripremanja pogače, zvane križnica.

„Veseliš se Božiću. Pitaju djeca matere: 'Kad ćemo tući oraje?' 'Kad bude Sveta Lucija, onda oraje tucija!' Nije se sijala pšenica u suđe, nego se kuhala križnica, pogačnjak, ko pogača, ko gurabija. Stavi se (tijesto) u jedan sud čist, žene naprave križ i tako se ispeče. Tri svijeće se zabode, jednu ovdje, jednu ondje, jednu ondje. Na Badnjicu navečer svijeće se užeže kad i treba kad se stavi večera. Svejedno ti je – virovo u jedinstvo, a u Trojstvo. Preko Božića križnica stoji u prozoru. Kad prođe Božić, domaćica nam izlomi križnicu svakome dade da svatko dosine križnice, da te ne boli u grlu, da te pomogne taj zalogaj. Čeljad je jela križnice, malu se nije davalo.”   

Jelić i hrast šušnjarat

Već više od stoljeća običaj je kod hrvatskih katolika u Bosni, pa i u Hercegovini, naravno i šire, da pravo slavlje Božića može početi tek onda kada se u kući na istaknutom, počasnom mjestu, u hodniku ili dnevnom boravku, ovisno od veličine prostorije postavi metar – dva visoko crnogorično božićno drvce, bor ili jela, koji se potom nakite štokakvim priručnim ili nabavljenim ukrasima, bombonama, orasima ili u novija vremena – ručno ili serijski izrađenim raznobojnim slamnatim, platnenim, plastičnim ili tanko-limenim ukrasima loptastoga i drugih veselih oblika. Kako je to nekada bivalo ispričala je naša sugovornica.  „Prid Božić ode se u šumu i usječe jelić. U kuću se unese dan – dva prije Badnjaka. Prisloni se uz duvar (uza zid), u budžaku (uz kut dnevnoga boravka). Nakiti se cvijećem, bonbonama, jabukama, kruškama, flašicama rakije. Izrežemo obojenog papira. Nakiti se da ima svašta o Božiću.”

Međutim, zajedno s tim božićnim drvcem krizbanom (Christbaum), u vremenima iz Aninih mlađih dana postojao je u njezinu selu i običaj da se u kuću na Badnjicu unosi poveća hrastova grana, božićni običaj kakav još i danas češće viđamo kod hrvatskih i bh. pravoslavaca na selima. Ona se još uvijek živo sjeća kako je to sve izgledalo.

„Ode mladež prije Badnjice u šumu i izabire šušnjarat 'rastić. Pripremi sebi i ostavi na jedno mjesto (u šumi) da ne bi tko odnio. Tri – četiri 'rastića (se usječe). Na Badnjicu donese (mladež) te 'rastiće i prisloni uza svoju kuću.

'Faljen Isus!' govori svojim čeljadima.

'Uvijek Isus', odgovaraju.

'Čestitam vam Badnji dan!'

'Čestita ti duša prid Boga došla!' Onda oni njega nude rakijom:

'De popij!'

'Neću. Gdje vam je domaćica?'

Ona izleti: 'Evo mene!'

Onda domaćica njemu pruži poklon: rijezge (jezgre od oraha), jabuka, ćaije (slatkoga peciva). On odleti na drugo mjesto (drugu kuću ponovno uzvikujući): 'Ja prislonio badnjak!' I to se ponavlja.”

Prema Aninu sjećanju taj je običaj u njezinu selu trajao sve dok nije rekao neki svećenik (s oltara) „da se ne smije više 'rastić uz kuću prislanjati”.

Badnja večer

Zasigurno, večer koja je najposebnija za svakoga katolika jest Badnja večer koja prethodi svetkovini Božića. Nema onoga tko te večeri uživa biti sam, dapače, radost skorašnjega Božića odnosno Spasiteljeva rođenja želi se podijeliti s ukućanima, susjedima i svim drugim „ljudima dobre volje”. Ana Abramušić opisala nam je kako su izgledali njezini Badnjaci u dobra stara vremena prije 80, 90 godina. „Žene kupe beza (stolnjak). Taze (novo) ćemo prostrijeti (po stolu). Uvečer na Badnjicu netko od čeljadi oškropi sve sobe i kuću. Prikrsti se i moli se Virovanje. Davalo se da se i teke (malo) vodice metne u usta. Sevap (dobro) je! Večeralo se. Svariš graa, luka nadorežeš crvenoga. Pita maslanica s uljem. Posno sve. Starešina donese rakiju i onda kaže: 'Ajde, živili! Ako Bog da dočekali i dogodine da budemo svi zdravi i dočekamo Božića!' Najprije se moli Boga. Onda za večeru (opet moli) starešina. Metne se sofra (večera). Stavi se križnica (božićna ukrasna pogača). Sevap je! I tko ne pije rakije, donese do usta. Netko i jedva čeka da zvrnke koju”, živo se prisjeća stogodišnjakinja kako je to čeljad nekada nazdravljala na Badnjak u svojim kućama.

U nešto starija vremena kad nije bilo Facebooka ni serija, ali ni germe, niti se kruh kupovao, domaćice su prije Božića jedna drugu obavezno znale pitati kada će koja potku'avati kruv.

Spavanje na slami

Još jedna posebnost koju nam je Ana ispričala o božićnim običajima odnosi se na prostiranje slame na kojoj bi čeljad, oponašajući Isusovo rođenje „u toj štalici sve na tvrdoj slamici”, dočekala božićno jutro. „Slama se prostirala za spavanje. Na prvi dan (Božića) slama je raspremana. Sevap je bio na Badnjicu uveče da se ima malo dijete. U bešiku (kolijevku) djetetu se stavljala slama.”

Božićne mise

Kad bi svani Božić, bio je red i crkveni propis – baš kao i danas – da sva čeljad koja može ići u crkvu na misu to i učini. Za one pak koji iz bilo kakvih razloga nisu mogli doći na misu, kakvi su bili starost, bolest, njega bolesnih, čuvanje kuće i slično pa su morali ostajati bez mise na Božić, postojalo je rješenje. Ana se još uvijek sjeća svega pomalo. „Kada svećenik rekne kada će (na Božić) biti misa, narod ide zajedno za starješinom. Zna se kad koje selo stiže (u crkvu). Svećenik (prije mise) imentuje (naglas govori svima) koliko sela ima (na misi). Prvi dan svećenik naredi da je sevap da se obiđu bolesnici, (za one) koji ne mogu otići na misu.”

Božićni jelovnik

Nakon došašća u kojem se u starini daleko više postilo nego danas – premda se i tako nije imalo za toliku čeljad previše masnih jela prigotovljavati ni svaki dan, a ni nedjeljom – na Božić se očekivala bogatija trpeza. Evo što nam je Ana Abramušić o tomu posvjedočila. „Što imaš to i spremaš. Spremi lonac kupusa i u njega (stavi) suvo meso. I pita. Ako njeko nema pastrme (nije imao svinjokolju) i pečenice, onda odsječeš i odneseš tko to nema. Sevap je. Žene su varile keške (gusto jelo od kuhane pšenice s kuhanim kokošjim mesom) u zemljane lonce. Bilo je ognjišće nasred kuće. (Za keške) iskoristiš žar, ubije se ognjišće. Ako imaš pečenicu, starešina (na tom žaru) okreće ražanj. (Sve) u jednom trošku. Okolo (je) žar da ne zagori. Voda mora da vrije da keške bude u redu. Na furuni se peklo tirite (listove tijesta) za gibanicu. Rijezga (jezgra od oraha) se tukla. Slabo se kuvalo.”

Radost Božića dijelila se čak i s malom (životinjama) i to tako što se preko Božića išlo u štale i svetom vodom škropilo zidove, jasle i životinje – po glavi.

Božić prije 100 godina? Kudikamo skromniji od naših, ali po svjedočanstvu naše sugovornice, u svoj toj jednostavnosti i daleko radosniji. Ili se njoj to samo možda danas tako čini?

Izvor:
Svjetlo riječi