Objavljeno:
26. 12. 2022. 09:15
Nikolina Marčić

Dok je svagdje u svijetu prisutna užurbana predbožićna atmosfera popraćena uličnim i trgovačkim blještavilom, Kraljeva Sutjeska nas još i danas vraća u davna i sretnija vremena, ali i u istinsku duhovnu dimenziju pripreme i proslave Božića i božićnih blagdana.

Žitelji ove župe znaju da je Božić stoljećima odgajao čovjeka i to ne samo u kršćanskoj vjeri nego i za temeljne ljudske vrednote, a u božićnim običajima očit je izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Pjesmom i običajima najbolje izražavaju svoju kršćansku vjeru, svoje opredjeljenje i spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas jer, kako kažu Sutješčani, Božić treba mijenjati nas, a ne mi Božić.

Obiteljski blagdan

Svi ti običaji su se tijekom godina oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva pa su po tome zajednički cijelome kršćanskome svijetu, ali ipak svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima. Sutješčani se slažu kako su božićni običaji u njihovu kraju vrlo jednostavni i skromni, a govoriti o njima, osobito u današnje vrijeme, znači prisjećati se djetinjstva. Danas kada svijet sve više razmišlja o kupovini i „umjetnom” Božiću, u Kraljevoj Sutjesci svima je i dalje u prvom planu toplina doma i Božja blizina.

Božićne pripreme započinju prvom nedjeljom došašća tijekom kojega se obvezno ide na ranojutarnje mise zornice čime se posebno želi istaknuti kako je došašće vrijeme budnoga i radosnoga iščekivanja Spasitelja svijeta. Uz svakodnevnu misu župljani se neizostavno pripremaju postom i molitvom tijekom cijeloga došašća. Na blagdan svete Lucije sije se pšenica kao simbol plodnosti, novoga života i blagoslova ljetine, a obvezna je i kao božićni ukras u obiteljskom domu. Briga za dušu je temeljna i posebno naglašena tijekom velikih božićnih ispovijedi koje se organiziraju u došašću. Sutješke bake često potiču mlade na sakrament pomirenja u predbožićnom vremenu tvrdeći kako naša duša ne zna kada će izići iz ovoga tijela i da će se to dogoditi nenadano. Sigurno je samo da ćemo jednoga dana umrijeti i zato je potrebno izmiriti našu dušu s Bogom kako bi očišćena od grijeha došla pred Njega.

Običaj je da se nekoliko dana prije Badnjaka posprema dom i pripremaju božićna jela i kolači, a na sam Badnjak se ne mrsi i sprema se nemrsna večera za taj dan koji označava predbožićno bdijenje. Inače se prije večere toga dana ništa nije jelo. U sutješkome kraju se tradicionalno za Badnju večer pripremaju grahove kore s lukom za koje župljani kažu da su nekome možda sasvim obično jelo, ali za njih su posebno i da bi se to razumjelo, potrebno se roditi u Kraljevoj Sutjesci. Pogača se pravila samo od brašna, soli i vode te bi se polila čorbom od graha pomiješanoga s bijelim lukom. Kao slatko jelo spremala se slagana gibanica i večera nije smjela započeti prije nego se obitelj zajedno pomoli i Bogu zahvali. Na stol se stavlja pšenica i upaljena svijeća, a molitvu obično predvodi najstariji član obitelji. Običaj je i da tijekom večere svi članovi popiju malo rakije.

Tradicionalno u ovome kraju postoje zimske i ljetne kore. Zimi, kada se osuši meso, jele su se mesne kore i to uvijek za doručak nedjeljom ili o blagdanima, a običaj je bio da pogaču reže domaćin. Posuda ili „ćasa” stavljala bi se na siniju i svi su iz nje jeli, a poslije tako jakoga doručka išlo se u Sutjesku k misi. Među Sutješčanima postoji priča kako je neki župljanin jednom prilikom nedjeljom upregnuo volove i kola te pošao u polje raditi. Kada su mu rekli: „Bolan, šta radiš? Znaš li da je nedjelja?”, on je odgovorio: „Koja nedjelja, jutros nisu bile kore za doručak.” U ovome kraju postoje još i mliječne kore koje su se polijevale uprženim crvenim lukom zalivenim mlijekom i one su se obično jele ljeti. Sutješčani, kako oni u rodnom kraju tako i oni razasuti diljem svijeta, ne sjećaju se da su na Badnju večer ikada večerali nešto drugo, osim lukovih kora. Oni u dijaspori kažu kako miris graha i bijeloga luka iz godine u godinu u njihove domove donosi miris nekadašnjih Božića davno slavljenih u Kraljevoj Sutjesci i njezinim brdima.

Nakon večere već se počinju pjevati božićne pjesme, a najmlađi članovi obitelji ukrašavaju božićno drvce koje nipošto ne smije biti plastično, nego otac i sin tijekom dana idu u šumu po pravo drvo.

Božić započinje slavljenjem svete mise polnoćke točno u ponoć u sutješkoj ljepotici, župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja koja u božićnom vremenu odiše posebnom toplinom ukrašena božićnim drvcima i jaslicama izrađenim s puno ljubavi i strpljenja. Okupljanje obitelji i življenje zajedništva bit je Božića za sve Sutješčane koji se na božićni dan, nakon pučke mise, okupe oko zajedničkoga stola. Čestitanjem Božića jedni drugima žele povećati radost slavljenja najradosnijega kršćanskoga blagdana, a vjernost običajima i tradiciji njihovu radost umnaža jer ovaj narod nikada ne zaboravlja da je Razveselitelj i Spasitelj svijeta Isus Krist koji ih je i okupio na slavlje svoga rođendana.

Božić je radosno slavlje koje je svoj odraz našlo u književnosti, umjetnosti i spletu običaja sutješkoga kraja, ali i u pjesmama i melodijama. Božićne pjesme iz godine u godinu pobuđuju vjerničko doživljavanje Božića bilo u pripravljanju na blagdan ili u slavljenju. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju puni odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i cjelokupnom životu sutješke župe. Pjesme se u ovome kraju pjevaju otkako on postoji, a tradicionalna narodna nošnja je već preko 500 godina dio svakodnevnice, osobito blagdana.

Božji baštinici

I dani nakon Božića ispunjeni su posebnom radošću i blagdanskim ozračjem. Na blagdan sv. Stjepana i sv. Ive najprije se ide na svetu misu, a potom se nastavlja u slavljeničkom duhu, a ako tko slavi imendan, onda je još naglašenije zajedništvo. Na Sv. Ivu obično započinje blagoslov obitelji za sljedeću godinu i prema tradiciji svi članovi obitelji trebaju biti na okupu kada dođe fratar. Nakon blagoslova križ ljube svi, a fratar obično djecu ispituje vjeronauk čime ih se pomalo i plaši kako bi bili bolji i poslušniji.

Uoči Nove godine župljani odlaze na misu zahvalnicu kojom žele Bogu zahvaliti na primljenim dobrima tijekom godine koja je prošla, ali ga i moliti za blagoslov tijekom godine koja predstoji. Na blagdan Sveta tri kralja ili Bogojavljenje odlazi se na svetu misu pod kojom se blagoslivlja voda, a u popodnevnim satima istoga dana skidaju se božićni ukrasi s drvca i iz kuće. Običaj je da se toga dana prakaraturi, odnosno župljani koji su fratrima pomagali tijekom blagoslova obitelji okupe u samostanu na zajedničkom ručku, a u predvečerje istoga dana blagoslovi se samostan i tim danom završava božićno vrijeme.

Božićni običaji sutješkoga kraja vrlo su jednostavni, a njima se nazire jednostavnost i skromnost Betlehema, a takvi su i Sutješčani – jednostavni i skromni ljudi koji vjeruju u tradiciju i to ih čini sretnima. Ovdje nema božićne strke, nego samo ljudi koji vjeruju u Boga i Kristov dolazak, a svojim običajima ukazuju da je temeljna radost u činjenici da je Bog stupio na zemlju i čovjekom postao. Od toga trenutka Božja povijest se piše na zemlji, ali se i povijest čovjeka piše na nebu. U tom duhu sutješki puk iz godine u godinu običajima i vjerom svim ljudima dobre volje čestita što su od Boga ljubljeni poručujući kako tradiciju i običaje ne treba mijenjati i da je Božić tu kako bi mijenjao nas u bolje ljude. Kraj je ovo koji baštini izuzetno bogato povijesno, kulturno i tradicijsko naslijeđe, a Sutješčanima je pak najvažnije spoznanje da ih Bog ljubi, da su Kristova braća i zajedno s njime Božji baštinici.

Izvor:
Svjetlo riječi