Objavljeno:
25. 07. 2022. 12:45
Zdenko Lešić

Želim se osvrnuti na jedan moj davni trogodišnji istraživački rad koji je rezultirao dvotomnom studijom Pripovjedačka Bosna (Svjetlost Sarajevo, 1991). To djelo je imalo nesretnu sudbinu da, iako objavljeno, nikad nije došlo u ruke čitatelja jer je izdavač početkom rata cijelu nakladu prodao sarajevskoj tvornici duhana kao papir za pakiranje cigareta. (Tol'ki trud uzalud!) Ali ne bih se zato osvrnuo na njega.

Osvrnuo bih se na to djelo zato što sam u njemu izložio jedan zanimljiv slučaj iz kulturne povijesti Bosne i Hercegovine koji, po meni, predstavlja važnu kariku u razvojnom lancu bosanskohercegovačke pripovjedne književnosti. Mislim na slučaj Božidara Čerovića i na njegov književni rad koji je, izgubljen u zaboravu, donedavno predstavljao „bijelo polje” na mapi pripovjedačke Bosne.

Božidar Čerović rođen je 1873. u imućnoj građanskoj obitelji u Podglivlju kod Trebinja. Osnovnu školu pohađao je u Trebinju, gimnaziju u Sarajevu, a filozofski fakultet u Beču, gdje je i doktorirao. Radio je kao profesor u Sarajevu (1903. – 1906.) i Mostaru (1906. – 1907.). Od 1907. do 1921. godine živio je u Beču, gdje je najprije radio u Odjeljenju za nastavu pri Uredu za Bosnu i Hercegovinu, a zatim kao dvorski savjetnik. Poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije ostao je u Beču kao prvi generalni konzul Kraljevine SHS. Nakon toga vratio se u Sarajevo gdje je najprije vodio osiguravajuće društvo, a zatim Srpsku privrednu banku. Godine 1941. prebjegao je u Beograd i tamo živio do smrti 1953. godine. Malo je tko, i tamo i ovdje, znao da je taj doktor znanosti, diplomat i bankar na prijelomu devetnaestoga i dvadesetoga stoljeća pisao pripovijetke zasnovane na načelima jedne moderne poetike.  

Što se dogodilo? Zašto je taj talentirani pripovjedač bio zaboravljen?

S pripovijetkama toga Ćorovićeva i Kočićeva suvremenika, o kojemu ranije nisam ništa znao, susreo sam se prvi put istražujući „staze i bogaze” Pripovjedačke Bosne. Iznenađen, tada sam konstatirao ovo:

„U historiji bosanskohercegovačke književnosti on bi morao dobiti istaknutije mjesto, jer je u nju uveo i nove teme i nove postupke i jer je prvi izvršio radikalnu literarizaciju narativnog teksta, u kojem je jezik dobio naglašeno poetsku funkciju, a priča se preselila iz svijeta vanjske stvarnosti u svijet osjećanja i snova.”

Bio je to zaključak izveden iz neočekivanoga susreta s jednim izvrsnim, a dotad sasvim nepoznatim pripovjedačem. A sve se to dogodilo u trenutku kad sam, zaslugom Sreće, uspio povezati priče koje je Čerović objavio u Bosanskoj vili i Nadi s onim koje je pod do tada neidentificiranim pseudonimom objavio u Srpskom književnom glasniku. U tom trenutku sam došao do, za mene, frapantnoga otkrića: u vrijeme kad je pripovjedačkom Bosnom još odjekivala narodna pjesma i vezla se priča na način usmenih kazivača, djelovao je jedan autor koji se upravljao prema jednom drukčijem estetskom idealu i koji je „pripovijetku” više poimao kao poetski nego kao narativni diskurs.

 Već prva Čerovićeva pripovijetka, Grana bosioka (Bosanska vila, 1895.) jasno mi je pokazala da je taj autor gradio tekst pripovijetke na novim načelima: svjesno zanemarujući priču (kao slijed događaja) i slobodno izmjenjujući razine vremena i razine stvarnosti, pripovjedač pred nama otvara jedan fantastični svijet, s prizorima i licima iz narodnih bajki, koji se na kraju razotkriva kao san i postaje izraz duševnih nemira jednoga nesretno zaljubljenoga mladog čovjeka. Svakako sam bio u pravu kad sam ustvrdio da je „među pripovijetkama koje je tada objavljivala Bosanska vila ta Čerovićeva Grana bosioka morala izgledati sasvim opskurnom kao kakva nejasna sanjarija”.

Međutim, ja se tada nisam upitao zašto je nakon toga Čerović svoje pripovijetke objavljivao samo u Nadi, u kojoj je surađivalo malo srpskih pisaca iz Bosne. Je li to bilo samo zato što u tom Kranjčevićevu časopisu „njegov naglašeni artizam nije izgledao suviše apartno”, kako sam tada pomislio? Danas mi je jasno da je razlogâ zato bilo više i da se oni nisu ticali isključivo poetike. U svakom slučaju, činjenica je da je Čerović u Nadi objavio još šest pripovjedaka koje su sve određenije otkrivale njegovu stvaralačku namjeru: kao pripovjedač on nije želio da u tradiciji usmenoga pripovijedanja veze priču, već da u duhu modernoga poimanja književnosti tka tekst, kao da je u pitanju pjesnička, a ne pripovjedna struktura.

Te prve Čerovićeve pripovijetke bile su tek priprema za ono što će doći. Jer najbolje njegove pripovijetke su objavljene 1903. i 1904. godine u Srpskom književnom glasniku. Objavljene su pod pseudonimom na prvim stranicama toga uglednog beogradskog časopisa koji je tada uređivao Bogdan Popović. U njima je Čerović, koji se bio vratio u Sarajevo sa studija u Beču, potpuno modernizirao narativni govor. Na primjer, u pripovijetki Iko Blento (1903.) nastojao je ući u psihu jedne poremećene, traumatizirane osobe, pa je s tim ciljem – prvi u bosanskohercegovačkoj književnosti – primijenio postupak neposrednoga prikazivanja mehanizama jedne pomućene svijesti koji najavljuje modernu tehniku toka svijesti. Njegov junak ne izlazi pred čitatelja kao potpun lik niti kao fizičko lice, već kao svijest koja je zatamnjena i u koju samo deformirano ulaze slike vanjskoga svijeta. U pripovijetki Kramarova ljubav (1903.) Čerović je na sličan način predočavao svijest jedne ličnosti u trenutku kad se ona miri sa saznanjem da je voljena osoba napušta i da ostaje zauvijek sama jer joj „duši nema parnjaka”. Međutim, pravi, uzbudljivi efekt priče u neočekivanom je saznanju do kojega dolazimo na samom kraju – da je u pitanju erotska ljubav žene prema ženi. (Ta tema lezbijske veze više se nije ponovila u našoj književnosti!) I u drugim pripovijetkama koje je, pod pseudonimom, objavio u Srpskom književnom glasniku Čerović se potvrđivao kao izvanredan pripovjedač, koji nas i danas iznenađuje i novinom teme i novinom postupka.

Međutim, kad danas čitam svoj prikaz Čerovićeva pripovjedačkoga opusa, ne mogu sebi oprostiti što priliku koja mi se ukazala nisam bolje iskoristio. Naime, ja sam taj prikaz završio ovim riječima:

„Ne ulazeći ovdje u razloge zbog kojih je Božidar Čerović zaboravljen kao pisac, niti u razloge zbog kojih je on sam prestao pisati, želim naglasiti da nekoliko njegovih pripovjedaka predstavlja umjetnički najkonzistentnije izvedene uzorke moderne proze u bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 19. i početka 20. stoljeća.”

Danas osjećam da je bit problema upravo u tim „razlozima” u koje tada nisam htio ulaziti. Zašto je Čerović nakon Bosanske vile, u kojoj su se oglašavali (samo) srpski pisci, pristupio Kranjčevićevoj Nadi? Je li to samo zato što je veliki hrvatski pjesnik zastupao moderniju poetiku? Nije li to bilo iz istoga razloga iz kojega je on otišao u Beč, najprije na studij, a onda i na službu u vladi u kojoj je dogurao do titule dvorskoga savjetnika? Zašto je, vrativši se sa studija u Sarajevo, svoje pripovijetke objavljivao još samo u Srpskom književnom glasniku? I zašto ih je objavljivao isključivo pod pseudonimom? Zašto je književna kritika, koja je toliko slavila njegova vršnjaka, narodnoga tribuna Petra Kočića (nesumnjivo izvrsnoga pripovjedača), njega potpuno ignorirala? Je li samo zato što nije identificirala pseudonim pod kojim je objavio svoje najbolje pripovijetke? Je li u tome neku ulogu igrala Čerovićeva služba na bečkom dvoru? I kakvu je ulogu u svemu tome odigrala njegova knjiga Bosanski omladinci i sarajevski atentat (Sarajevo, 1930.) koja je nastala na osnovi istraživanja bečkih izvora, a koja je žestoko napadnuta kao proaustrijska (u stvari, kao neoprostivi sacrilage)?

Imamo mogućnost (još jednom) da ličnost stvaraoca u svijetu umjetnosti odvojimo od ličnosti pisca u povijesnom svijetu kako bismo o njemu mogli suditi isključivo mjerilom umjetničkoga dometa.

Izvor:
Svjetlo riječi