Objavljeno:
11. 11. 2022. 12:00
Nadgrobni spomenik u Rostovu

Stara kršćanska nadgrobna skulptura iz osmanskoga doba, jedan je od najautohtonijih kulturno-povijesnih znakova i vrijednosti stare Bosne, a danas leži zanemarena i neprimijećena, izložena propadanju, uništenju i zaboravu.

Ivan Lovrenović

Riječ je o uspravnim spomenicima različitih veličina i podvrsta, koje su najčešće izvedene iz osnovnoga oblika što neizravno sugerira čovjekoliku i krstoliku figuru u isti mah. One su se nad kršćanskim grobovima širom Bosne, po svemu sudeći, počele pojavljivati krajem XV i početkom XVI stoljeća, nakon što je učvršćivanjem osmanlijske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo izrazito podijeljeno na tri religije/konfesije – islamsku, pravoslavnu i katoličku (kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska). Vremenom se ova kultura obilježavanja grobova duboko uvriježila kod katolika, na onome prostoru što ga možemo označiti kao klasični prostor franjevačke Bosne, te, razvijajući zanimljive regionalne razlike u okviru zajedničke početne zamisli, potrajala cijela četiri stoljeća, sve do početka XX vijeka, kada su je definitivno istisnule nove forme.

Vjerojatno se ni sam nikada ne bih zanimao za ove spomenike, niti shvatio njihovu prvorazrednu vrijednost i unikatnost u kulturi i povijesti bosanskih katolika-Hrvata i Bosne i Hercegovine kao cjeline, da neke od tih začudnih formi nisu kroz moje oči unišle u moj intimni svijet, i ostale ondje trajno pohranjene, još dok oči nisu imale pojma što je to u što gledaju. Bilo je to u davnim danima djetinjstva  u Varcar-Vakufu (Mrkonjić-Gradu), na starome katoličkom groblju znakovita imena Ćelija, za koje fra Anto Knežević (1834-1889), i sam Varcaranin, piše da je na njemu nekada bilo stećaka, a don Niko Kaić, kroničar i župnik u Varcaru od 1937. do 1958, predmnijeva da se pod uzvisinom neprirodna oblika na južnoj strani Ćelije kriju ostaci crkvice apostola Filipa i Jakova (varzaren loci) iz oprosnice pape Inocenta XIII. izdane 1723. O Dušnome danu ili prilikom sprovodā (dok je sa crkve aritmički tuklo mrtvačko jednostrukim, prepolovljenim zvônom, a pjevači u žalobnoj povorci pjevali Ah, promisli, dušo moja / Rad čega si stvorena; / Otadžbina da je tvoja / Nad zemljom uzvišena), palili smo svijeće na grobovima bliže i dalje rodbine, prolazeći pokraj starih ploča, posve drukčijih od „normalnih” suvremenih križeva raznih vrsta. Oblici tih arhaičnih ploča sugerirali su „glavu” i „ramena”, i bile su ispisane starinskim riječima jedva vidljivima od lišaja i mahovine: ovdi lexi tilo pokoinoga ... i čeka dan uskarsnutia slavnoga, itd. Na nekima su se mogle razaznavati godine: 1793, 1832... Mnoge su bile slomljene i pobacane na gomilu, ili davno pale pa utonule u meku grobljansku zemlju i obrasle gustom travom. Prolazilo se, dakle, pokraj njih, zapalila se i poneka svijeća uz njih „za pokoj duše”, ali nikomu nisu značile ništa posebno.

Prava zainteresiranost i otkrivalačka emocija otvorila mi se  mnogo kasnije, kada me već bila prestala nositi religiozna inspiracija i mučiti eshatološka jeza, ustupivši mjesto jednako žestokoj zapitanosti za kulturnu i povijesnu zagonetku ovih spomenika; za  porijeklo i značenje oblika, jezično-književni aspekt natpisa na njima, za historije i sudbine osoba i obitelji kojima su pripadali, te, kroz to, za historiju Varcara, na prvi pogled nevažnu i anonimnu, a ipak kadru da ti se ravara sloj po sloj sve do rimskoga doba,  i dalje od njega, u prapovijest, uzbudljivo se uklapajući u okvire velike Historije... Tada, u studentskim godinama, još ništa nisam iskustveno znao o mogućemu postojanju ovakvih spomenika na drugim mjestima u Bosni. Zanimala me i istodobno ispunjavala moja Ćelija, a oblici tih starih antropomorfnih ploča, neki ukrasi na njima, te natpisi koje sam sve redom transliterirao i popisao u svoje teftere – stvarali su u meni cijeli jedan zaseban i skrovit likovno-osjećajni i jezično-izražajni „kanon”. Neosjetno, ta se  emocija razrasla i prenijela na doživljaj cijeloga ambijenta: stojeći na Ćeliji u zalasku sunca, u predvečerje, pod golemim planinskim  triptihom Lisine na jednoj strani, s kupom (H)orugle na drugoj,  a na trećoj pod bliskim, zaštitničkim brdom Grabeža pod kojim se, tu, nadohvat ruke, pružaju didove njive i livade, i tek kojih sto tinjak koraka dalje stoji naša kuća – stojeći, dakle, tu, svaki put sam jednako snažno osjećao kako stojim „na srcu zemlje” kao u čudesnom haikuu Salvatorea Quasimoda: Svatko stoji sam na srcu zemlje / Proboden zrakom sunca: / A veče je već tu.

Tih godina, i zadugo poslije, sve do danas, pažnja kulturne i znanstvene javnosti okrenuta mramorju ili stećcima, bosanskim i humskim nadgrobnim spomenicima iz srednjega vijeka, gotovo posve je isključila sistematičnije zanimanje za kasniji razvoj kulture nadgrobnih spomenika iz vremena osmanskoga gospodarenja Bosnom. Mramorje jest čudesan kulturni i estetski fenomen, njime sam i sâm bio i ostao zatravljen, te sam svojedobno sačinio detaljan pregled stećaka mrkonjićkoga kraja (preko 600 spomenika) s fotografijama, i to objavio u časopisu nekadašnjega Zavoda za zaštitu spomenika kulture BiH Naše starine. Za „moje” antropomorfne ploče (koje sam također registrirao u tom pregledu) do tada bio sam pronašao samo jedno usputno domišljanje zaslužnoga arheologa Đure Baslera, iz kojega sam dobio prvu informaciju o širem geografskom prostoru na kojemu bi se mogle naći takve nadgrobne forme (Basler je zavodljivo ali proizvoljno nagađao: to su oni krajevi stare Bosne do kojih su dopirali rudari Sasi), te studiju Đoke Mazalića u Našim starinama iz 1957. o „hrišćanskim nišanima” travničkoga kraja. Uz nekoliko usput nih bilježaka i osvrta (M. Nedić, A. Knežević, te kasnije J. Petrović, M. Mandić i P. Korošec),  to je i do danas ostalo manje-više sve što se o ovim spomenicima pisalo.

S ovim spomeničkim i kulturnim blagom u naše doba događa se, zapravo, isto ono, što se u turskim vremenima događalo s mramorjem. Nakon što pod osmanlijskim tsunamijem 1463. biva zbrisana srednjovjekovna bosanska državnost i civilizacija, kao i sjećanje na nju, a nastaje neka nova, još uvijek neuobličena ali sasvim egzistentna politička i kulturna realnost, te je prošlo vrijeme mramorja i nestalo naraštaja intimno povezanih s njihovim značenjem i s pokojnicima što pod njima leže, ono je kroz osmanska stoljeća bosanskohercegovačke historije bilo fizički prisutan, a kulturno nevidljiv element bosanskoga pejzaža. Bilo je mramorje podjednako nevidljivo za mentalne oči Bosanaca svih triju vjera, prekodiranih s dolaskom osmansko-islamske civilizacije u posve drugi, novi svijet simboličkih, kultnih, estetskih znakova i značenja. U tom svijetu stećci su mogli tek eventualno pobuđivati neki nejasni, bezoblični respekt i biti predmetom pučkih praznovjerica, ali daleko najčešće predstavljali su sasvim zgodan građevni materijal bez ikakva kultnog značenja i odnosa. Prvi su ih ugledali stranci, strani putnici, poput Slovenca Benedikta Kuripešića, prevoditelja koji je pratio visoko poslanstvo Ferdinanda, kralja Austrije, Češke i Ugarske, sultanu Sulejmanu Veličanstvenomu u Carigrad 1530. da pokuša  utanačiti mir ili barem duže primirje, toliko potrebno nakon katastrofe na Mohaču 1526. Poslanstvo je ostalo važno i znamenito ne po svom uglednom plemićkom sastavu i po svojim rezultatima - uostalom, nikakvim,  jer ih je Sulejman vratio praznih ruku pošto mu je bilo stalo do širenja a ne do mirenja - nego po Kuripešićevu putopisu objavljenom 1531. godine.

Desetljećima nakon turskih osvajanja, Kuripešićev Itinerarium je prvi iscrpan izvještaj o našim zemljama, o Bosni najviše i najdetaljnije, u kojemu su zabilježeni dragocjeni podaci za historiju, etnologiju, proučavanje vjerskih i etničkih procesa i odnosa, jezika, za topografiju, geografiju... Osim opisa nekih nekropola sa stećcima, rukopis sadrži i grafike, od kojih šest prikazuju bosanske utvrđene gradove Krupu, Kamengrad, Ključ, Sokol, Višegrad i Zvečaj. Tek s dolaskom Austrije krajem XIX stoljeća, s njezinom ideologijom bosanstva s jedne strane, te s druge strane s entuzijastičkim razvojem tada modernih i prestižnih disciplina prahistorijske i medijevalne arheologije i historiografije – stećci su najedanput bljesnuli posve novom recepcijom. Tada su napokon počeli postajati vidljivi i za bosanske oči...

Starinske antropomorfne ploče ili kripto-križevi, o kojima ovdje govorimo, za sad su u onoj prvoj fazi kulturne nevidljivosti. O njima domaće stanovništvo najčešće ne zna ništa  pozitivno, nego ih smješta u legendarne predodžbe. Negdje su to „grčka groblja”, negdje „kameni svatovi”, negdje, pak, spomenici neke „goleme nepoznate vojske” iz davnih vremena. Još jedna tipična ilustracija diskontinuiranoga života i izlomljenog pamćenja cijelih generacija, crta koja karakterizira mnoge krajeve u Bosni i Hercegovini. Za izlazak iz kulturne nevidljivosti ovoga spomeničkog blaga bilo bi nadasve potrebno i važno njegovo sistematsko istraživanje, opisivanje, popisivanje i dokumentiranje, te adekvatna prezentacija i zaštita.

Izvor:
Svjetlo riječi