Objavljeno:
07. 01. 2022. 08:15
Fra Josip Markušić u Maršalatu 1949. godine
Fra Anđelko Barun

U prvoj Jugoslaviji (1918. – 1941.) za franjevce su, ipak, nastupili nešto povoljniji dani. Država ih je u subvencijama izjednačila s ostalim katoličkim klerom, a kod naroda drugih vjera uživali su znatan ugled.

U početnim godinama druge Jugoslavije (1945. – 1991.) Bosna Srebrena imala je ispod 200 članova. Mnogi su se od njih nalazili u zatvorima, a jedan je dio bio u inozemstvu. Slično je bilo i sa svjetovnim svećenicima. Broj svećenika u BiH bio je dvostruko manji nego prije rata. U zemlji je vladalo opće siromaštvo i glad. Vlast je svećenicima nametnula velike poreze, a od seljaka tražila otkup plodova zemlje i stočnih proizvoda koje su morali davati bez obzira na to što ih ni za sebe nisu imali dovoljno.

Odnos vlasti prema Crkvi

U drugoj Jugoslaviji Komunistička partija bila je jedina i vodeća politička stranka koja je upravljala državom. Za nju je vjera u Boga štetna pojava u društvu, treba je slabiti i iskorijeniti. Vršena je sustavna protuvjerska propaganda. Crkva je napadana kao profašistička, klerofašistička, reakcionarna, protunarodna. Crkvena je hijerarhija optuživana za sijanje mržnje među narodima i vjerama. Zabranjeno je javno djelovanje vjerskim organizacijama i školama. Svim je ženskim redovničkim zajednicama oduzeta imovina, zabranjeno nošenje redovničkoga odijela, praktično su ukinute. Biskupska konferencija Jugoslavije ne smatra se kompetentnom rješavati odnose s državom, prepušta to Svetoj Stolici. Biskupa, zapravo, u BiH i nema, sarajevski i banjolučki su u egzilu, mostarski u zatvoru.

U tako zaleđenoj situaciji između Crkve i državnih vlasti netko je morao probiti led. Učinio je to prvi od svih viših crkvenih poglavara u Jugoslaviji, provincijal Bosne Srebrene fra Josip Markušić sa svojim suradnicima.

Dana 23. rujna 1949. otišli su na razgovor s predsjednikom Jugoslavije Josipom Brozom u Beograd. Dijalog je započeo, zaleđeni su se odnosi počeli topiti.

Udruženje Dobri Pastir

Nagomilani su se problemi mogli rješavati samo preko staleških udruženja koje je država priznavala i uvažavala. Stoga je dobar dio svećenika u BiH uviđao potrebu da se osnuje i Udruženje katoličkih svećenika. Za mišljenje se pitalo voditelje biskupija u BiH. Upravitelj Vrhbosanske nadbiskupije provikar Marko Alaupović odgovorio je: „Nemam ništa protiv Udruženja, ali Ordinarijat u to ne ulazi.” Upravitelj Banjolučke biskupije, skopski biskup Smiljan Čekada, rekao je: „Nije najidealnije... nemam ništa protiv njega.” Upravitelj Mostarske biskupije, generalni vikar Andrija Majić nije dao svoj pristanak jer mu je regens Apostolske nuncijature u Beogradu rekao da je protiv. Udruženje je osnovano 25. siječnja 1950. pod nazivom Udruženje katoličkih svećenika Bosne i Hercegovine „Dobri Pastir”.

Biskupska konferencija Jugoslavije 1949. godine izjavila je Non expedit, tj. ne preporučuje se, da bi se 1952. izjasnila Non licet, tj. nije dopušteno osnivanje svećeničkih udruženja i učlanjivanje u njih. Odredbe BKJ, što god one značile, nije objelodanio u Bosni ni jedan mjesni ordinarij, pa prema tome i nisu imale obvezatnu snagu u Bosni. Izjavom Biskupske konferencije ne samo da nisu nestala postojeća svećenička udruženja u Istri, Sloveniji i Bosni nego su nastala 1953. godine i nova: u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji. Udruženja pravoslavnih svećenika i islamskih vjerskih službenika osnovana su i prije.

Razlozi koji su vodili biskupe u Jugoslaviji da dadnu izjavu Non licet bila su uglavnom dva. Prvi je bojazan da je to put odvajanja od Katoličke Crkve, a drugi što se u Statutu Udruženja ne spominje vlast biskupa na koje spada upravljati Crkvom. Protivnici Udruženja, predvođeni ekstremnim emigrantima, smatrali su i sam razgovor s komunistima suradnjom s komunističkim režimom. Udruženje je za njih plod političkih ucjena, izdaja hrvatstva. Hajka protiv Udruženja i fratara razbuktala se u zemlji i inozemstvu. Klevetničke optužbe uzele su maha i u Italiji, Austriji, Njemačkoj i SAD-u.

Udruženje je imalo dva cilja. Prvi je omogućiti i olakšati život i djelovanje svećenika. Stoga je radilo na tome da se svećenici puste iz zatvora ili da im se kazne umanje, da ih se ne opterećuju prekomjernim porezima, da i svećenici mogu imati zdravstveno i mirovinsko osiguranje, da se vrate zaposjednuti crkveni objekti, da se omogući dobivanje dozvola za popravke i gradnje novih crkvenih objekta i slično. Drugi je cilj bio da se održi, proširi i ojača vjera u narodu putem katoličkoga tiska. Od vjerskoga tiska u Jugoslaviji tada je izlazila samo Blagovest u Beogradu. Udruženje odmah pokreće reviju Dobri Pastir s prilozima s područja biblike, moralke, dogmatike, liturgike, ascetike, pastoralne teologije, crkvenoga prava, sociologije, filozofije, domaće narodne i crkvene povijesti.

Od 1951. godine Udruženje izdaje i pučki Kalendar Dobri Pastir, koncipiran tako da može poslužiti svećenicima za pripremanje propovijedi, a puku dati sažetak kršćanskih istina i uputa za praktični vjerski život. Tiskan je u 80 tisuća primjeraka i razašiljan po cijeloj Jugoslaviji i šire.

            Udruženje je imalo i izdavačku kuću Pastoralnu biblioteku koja je tiskala vrijedne knjige, veoma potrebne za tadašnji vjerski život. Među njima treba spomenuti Katolički katekizam, Novi zavjet, molitvenike Biserje sv. Ante i Molitvenik fra Anđela Nuića, Gospin plač i druge. U svim izdanjima Udruženja izlaže se nauk u skladu s katoličkim dogmama, katoličkim moralom i crkvenim pravom. Strahovanja biskupa pokazala su se neutemeljenima, a klevete protivnika nije vrijedno ni spominjati. Drugi vatikanski sabor otvorio je vrata Crkve prema svijetu. I Katolička Crkva u Jugoslaviji postigla je sporazum i potpisala Protokol 1966. godine s Jugoslavijom o suradnji Crkve s komunističkim vlastima.

Druge aktivnosti

Dolaskom komunista na vlast, zabranjeno je svećenicima i časnim sestrama djelovanje u školama, zabranjen je u BiH i rad katoličkim vjerskim školama za odgoj pomlatka. Okretnošću bosanskih fratara nastavile su s radom u BiH samo Franjevačko sjemenište u Visokom i Franjevačka teologija u Sarajevu.

Poučavanje djece u vjeronauku bilo je veoma otežano. Svedeno je u crkve, kapelice i župne stanove. Kako se napetost između Crkve i Države smanjivala, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća bilo je moguće podizati i vjeronaučne dvorane. Počele su se davati i dozvole za gradnju novih crkava. Duhovna se zvanja umnažaju, pastoralna praksa poboljšava. Franjevci su tada uspjeli podići u Bosni pet novih samostana, šezdeset župnih i područnih crkava, tridesetak novih župnih stanova, preko 40 vjeronaučnih dvorana. Crkve su građene po projektima biranih arhitekata, a ukrašavane umjetninama najpoznatijih umjetnika.

Franjevci su u Bosni tijekom 700 i više godina, ostajući uvijek vjerni Kristu i svom utemeljitelju sv. Franji, znali pronaći suživot s drugima i drukčijima. Zahvaljujući fra Anđelu Zvizdoviću osigurali su opstanak i djelovanje u osmanlijskoj Bosni. Pronicljivošću provincijala fra Josipa Markušića, usprkos mnogim protivljenjima koja su se pokazala neopravdanim i neutemeljenim, pronašli su mogućnost opstanka i djelovanja i u komunističkoj Jugoslaviji, ne samo za sebe nego i za druge, na dobrobit Crkve i širenja katoličke vjere.

Izvor:
Svjetlo riječi