Objavljeno:
22. 05. 2021. 14:00

Vjernost bračnome drugu i zalaganje oko našega braka ovise o snazi našega uvjerenja da su doživotna vjernost i ustrajnost zaista i mogući. No, na čemu možemo utemeljiti jedno takvo uvjerenje? Ima li u našem današnjem svijetu još uopće ikakvoga smisla pobuđivati u ljudima nadu u ideal doživotne bračne vjernosti i poštovanja?

Piše: Maja Herman Duvel, mag. phil.

Nije li u prošlom stoljeću bilo dokazano da je brak tek ljudska tvorevina koju ljudi onda imaju pravo definirati kako im najbolje odgovara, pa čak je i odbaciti? Postoji li jasna i objektivna istina o braku? Kao kršćani, u svojim se promišljanjima s jedne strane oslanjamo na ljudski razum, a s druge strane na vjeru. Gledajući čisto razumski, brak možemo pokušati razumjeti unutar konteksta razvoja određene kulture, ostvarenja društvenih ciljeva, ekonomske koristi, tjelesnih potreba i sličnoga. No možemo učiniti i korak dalje tako da se zapitamo tko je čovjek i postoji li ljudska narav. Ako shvatimo da ona zaista i postoji, mi ujedno možemo shvatiti i kakav bi brak bio u skladu s tom naravi, a kakav bi joj se protivio.

Kao vjernici, mi smo osim svoga ljudskog razuma primili još jedan predragocjeni dar: vjeru. Vjera nas uči da je čovjek dijete Božje i da po Božjoj milosti postaje dionikom božanske naravi. Ako nas promišljanja koja se oslanjaju samo na ljudski razum mogu i navesti na pomisao da je brak ljudska institucija, vjera nam tu pomaže da uvidimo da je brak Božja ideja i dar. Najsigurniji i najjasniji odgovor na pitanje o podrijetlu braka nam je dao sam Isus Krist kada je rekao da je Bog u samom početku stvorenja stvorio muško i žensko (usp. Mt 10,6). Isus nas je svojim odgovorom uputio na to da svjetlo za svoj bračni život potražimo u istinama koje su objavljene na samom početku Svetoga pisma, u izvještajima o stvaranju iz Knjige Postanka.

Jedna od velikih istina koju nam Postanak objavljuje jest da je brak institucija koju je osmislio i stvorio dobri Bog. On je to činio iz čiste ljubavi prema čovjeku, a na svoju slavu. Zato trebamo poštivati brak – upravo onakvim kakvim ga je Bog osmislio i stvorio. U protivnom iskazujemo nepoštovanje prema Bogu i ponašamo se kao oni koji misle da znaju i mogu bolje nego Bog. Zato je u Novom zavjetu pisano: „Ženidba neka bude u časti u sviju” (Heb 13,4).

Sveti Toma Akvinski je u svom djelu Izlaganje Davidovih psalama zapisao da je Božje djelovanje četverostruko: stvaranje, upravljanje, otkupljenje i proslava. Oslanjajući se na tu podjelu ili razlikovanje, možemo zamijetiti da se brak ili obitelj uvijek nalaze na početku ili u središtu svakoga od njih. U svom djelu stvaranja Bog je stvorio Adama i Evu kao bračni par te ih je pozvao da osnuju obitelj. Božje djelo upravljanja nam je predstavljeno u izvješću o potopu, kada je Bog u Noinoj obitelji sačuvao čovječanstvo od potpunoga uništenja. Djelo otkupljenja započinje brakom Marije i Josipa, odnosno sa Svetom obitelji. I na koncu, djelo proslave će se ostvariti kada će Crkva kao Zaručnica biti uvedena u nebesku ložnicu svoga Zaručnika, na svadbenu gozbu Jaganjčevu.

Jednaki u dostojanstvu

Bog je čovjeka stvorio kao muško i žensko. Odmah na početku. I zapovjedio im da se doživotno ujedine u ljubavi. Zato se svaka promjena definicije braka ne tiče samo pitanja ljudske naravi i ljudskoga društva već se ujedno tiče prihvaćanja Božjih zapovijedi i Božje providnosti. Bog je u početku stvorio jednoga muškarca i jednu ženu. Adamova sloboda se nije sastojala u mogućnosti izbora jedne od mnogih žena ili u mogućnosti promjene žene. Moderni filozofi bi rekli da Adam onda zapravo uopće ni nije bio slobodan. No Sveto pismo nam kazuje nešto drugo. Uči nas da je u dubini duše Adama i Eve vladao poredak te da su zato živjeli u punini slobode i radosti. Oni su bili stvoreni jedno za drugo i svoju slobodu su ostvarili upravo u izboru onoga što je najbolje za njih, a ne u trajnom održavanju mogućnosti izabiranja. Zahvaljujući svom izboru koji je bio u skladu s voljom Božjom, oni su iskusili ljubav i stekli mudrost u otkrivanju vlastitoga identiteta, u prepoznavanju sličnosti s drugom osobom, u otkrivanju poretka koji vlada u odnosima i u suradnji s Bogom na djelu prokreacije i posvećenju svoga potomstva. Muškarac i žena su otkrili da su jednaki u svom ljudskom dostojanstvu, ali i različiti i komplementarni u svojim darovima. Otkrili su da im njihovo bračno zajedništvo pomaže da svoje duše uzdižu k Bogu, u ljubavi i zahvalnosti.

Tako uzvišeno i važno mjesto koje je Bog dao braku i obitelji u palim anđelima je pobudilo mržnju. Budući da su brak i obitelj temeljna mjesta Božjega upravljanja ljudima i posvećenja ljudi, pali anđeli su od samoga početka činili sve što je u njihovoj moći kako bi uništili instituciju braka, ili je barem oslabili i unakazili. Ako skladan brak i obitelj ispunjena ljubavlju i toplinom pomažu čovjeku da svoju dušu uzdiže k Bogu, onda ga manjak bračnoga i obiteljskoga zajedništva udaljavaju od Boga i okreću protiv njega. Bog je Otac, i dar ljudskoga očinstva je za nas najjasnija slika Božjega djela stvaranja, prisutnosti, vodstva, brige. Zato je zahtjev kršćanskoga braka kao zajednice jednoga muškarca i jedne žene otvorenih za dar života na najuži način povezan s vjerom u Boga Oca, s vjerom u Trojedinoga Boga. Kultura koja čuva i prenosi kršćansku viziju braka može se ujedno i nadati da će mladim naraštajima uspješno prenijeti i kršćansku vjeru.

Zaručničko poslanje

Rekli smo da je brak božanska ustanova. Zato čovjek ne nalazi u sebi milost za življenje braka, već u Bogu. Dok su Adam i Eva živjeli u Božjoj milosti, bili su sposobni nesebično voljeti jedno drugo božanskom ljubavlju. Ali čim su postali neposlušni Bogu, izgubili su božansku milost i sposobnost vladanja vlastitim mislima i težnjama. Gubitkom jedinstva s Bogom bilo je narušeno i njihovo međusobno jedinstvo. To znači da je razvod došao u svijet s istočnim grijehom. Adam i Eva su, istina, ostali vjerni jedno drugom, ali njihov je grijeh imao razorne posljedice za njihov bračni odnos, kao i za njihov odnos s Bogom i s ostalim stvorenjima.

Bog je stoga Adamu i Evi navijestio da će jedan od njihovih potomaka nadvladati sve posljedice grijeha. Time je Bog očitovao svoju neizmjernu ljubav prema grešnom čovjeku i svoj plan da brak i obitelj imaju središnju ulogu u povijesti spasenja. Božji proroci će tu neizmjernu Božju ljubav prema svom narodu izreći zaručničkim slikama. Božju ljubav prema čovjeku, prema ljudskoj duši opjevali su kao žudnju Zaručnika za svojom zaručnicom.

Ta je proročanstva Bog ispunio kada je u punini vremena poslao svoga Sina da se u utrobi Blažene Djevice Marije utjelovi kao Zaručnik. Svoje zaručničko poslanje je potvrdio na svadbi u Kani gdje je izveo svoje prvo čudo kojim je simbolički prikazao brak između Boga i čovjeka. Kasnije će sveti Pavao usporediti bračno jedinstvo muža i žene s jedinstvom između Krista i Crkve. Kao što je Krist položio svoj život za Crkvu, ujedinio se s njome u euharistiji i učinio je plodnom po daru Duha Svetoga, tako i sve muževe obitelji poziva da polože svoje živote za svoju ženu i djecu na način da im budu duhovna glava i potpora. Kršćanske muževe i žene poziva da žive u uzajamnoj ljubavi i poštovanju. Isus je na pitanje o razvodu dao jasan odgovor: „Od početka ne bijaše tako” (Mt 19,8). Time je potvrdio da razvod ne spada na izvorni Božji plan za čovjeka. Jedinstvo muža i žene u braku odražava unutarnji Božji život dara, istine, ljubavi i svetosti. I zato i mi možemo svojim riječima i životima svjedočiti istinu o braku, i uzdati se u Božju milost da ćemo do kraja života ustrajati u bračnoj vjernosti, jedinstvu i ljubavi.

Izvor:
Svjetlo riječi