Početna stranica » Crkva u Getsemanskom vrtu

Crkva u Getsemanskom vrtu

195 pregleda

28. studenoga 1944. bio je hladan, mračan, možda najmračniji dan od proglašenja neovisnosti. Još od djetinjstva taj smo dan slavili: svjetlom, bojama, pjesmom, klicanjem i zastavama… Zastave su bile uzdignute na tornjevima crkava, ali su bile usamljene i taj dan ih nitko nije gledao. Svi su se Nijemci udaljili iz vojarni, kancelarija i njihovih stražarskih mjesta u smjeru Crne Gore. Skadar je čekao ulazak partizana koji su, po okolnim brežuljcima naseljâ Bardhaj i Postriba, te po onim preko Bahčalekova mosta, čekali potpuno udaljenje Nijemaca.

Te noći su se čuli odjeci nekoliko velikih eksplozija, toliko snažni da su na mnogim kućama popucali prozori. Jedan njemački motocikl vratio se iz Han Hotija da bi zapalio mine postavljene u mostove koji su spajali grad sa poljima. Nakon tih grmljavina, koje su objavile definitivni odlazak Nijemaca, nitko nije spavao one duge noći. U franjevačkom samostanu, gdje sam živio, vladao je osjećaj da se toga trenutka Zapad udaljavao od nas mnogostoljetnim korakom, da će protiv katoličanstva u Albaniji započeti borba koja će, kako izgleda, opasno ugroziti samu egzistenciju katoličkog elementa u Albaniji. To za katolički kler nije bilo ništa neočekivano, čak možemo reći da je bilo predviđeno. Mnogo godina ranije počeli smo pripremati mladež predavanjima i konferencijama, kako bi mogla izdržati stravični napad koji bi nas mogao stajati i života…

U vrijeme jutarnje molitve, od 5 do 6 sati, sabrala se sva franjevačka zajednica s poglavarom fra Mati Prendushijem. Posebnim molitvama tražili smo zaštitu velikoga Boga. Katolička Crkva u Albaniji nalazila se u Getsemanskom vrtu.

Gospodine, ako je moguće, udalji od mene ovaj kalež!, to je bila molitva, ali vršila se volja Božja.

29. studenoga osvanu mračan i hladan. 10:30-11:00 glavnim ulicama grada prođe partizanska brigada predvođena majorom Gjinom Marku [Đin Marku]. Nacionalnoj zastavi, kojom su mahali, dodali su jednu crvenu zvijezdu. Mi smo gledali kroz prozore. Istini za volju, treba potvrditi da katolički gradski živalj nije sudjelovao u toj manifestaciji, osim rijetko koje osobe koja se prepoznavala prokomunističkom, dok je većina muslimana, obučena u svečane haljine, davala dojam radosnog dočeka. Partizanska vojska, obučena u različite strane uniforme, prikazivala se kao vojska bez reda, sva u prnjama, u opancima i gladna… Najveća misterija bile su partizanke. Kakve su majke mogle biti te ženske s puškom o ramenu?

U vojarnama nisu imali što raditi, budući da nisu imali ni na čemu spavati, ni što jesti. Zato ih rasporediše po obiteljima: negdje po tri, negdje po šest-sedam. Narod ih je udomio, nahranio i napunio se parazitima. Ipak, nisu bili sluge Gospodnje: potajno su gledali po kućama ne bi li našli sakrivenog kojeg Nijemca ili “reakcionara”. Prvo što su uradili bilo je aktiviranje zatvorâ koji se napuniše i prepuniše nedužnim ljudima. Nisu imali dati im kruha te su im morale slati obitelji, inače bi umirali. Hrana koju su slale obitelji služila je više gladnim partizanima nego onim mučenim nevoljnicima. Odmah su se širili glasovi: ubili su X-a ili Y-a; ili o drugima koji su nestali bez znaka i bez spomenika. Tko je bio poglavica ove vlasti? Počelo se spominjati ime Envera Hoxhe1, do tada potpuno nepoznato narodu Sjeverne Albanije.

Tijekom mjeseca prosinca postavljena je nova vlada Albanije, za koju se nije znalo je li vojna ili civilna: svi su bili veliki, a nitko nije imao nikakve vlasti, osim partizanskih komandira najrazličitijih vrsta, koji su bili postavljeni jedan u jednu kuću, drugi u drugu.

Brigade u Skadru su se reorganizirale te tako major Gjin Marku s onima koji su došli prvi prijeđe granicu Albanije kako bi pružio “bratsku pomoć” narodima Jugoslavije. Skadar se napunio partizanskim brigadama te se čudio: odakle dođoše svi ti vojnici, koliko ih nisu imale ni strane vojske? Partizani su govorili da su došli tjerati Nijemca do Berlina, a nisu imali ni cipela na nogama. Obično su to bili ljudi s kojima se nije moglo ni razgovarati, ljudi lošeg vladanja: samo su žderali i pijančili.

Skadar je vidio mnoge strane vojske, ali kao ovu nije vidio ni jednu.

Odmah nakon 29. studenoga 1944. na putu Skadar – Podgorica krenuo je promet kao nikad ranije, u vrijeme dok je veza s Tiranom bila vrlo teška zbog srušenih mostova, pod koje su postavili mostove od lađa i partizanske straže. Tako su Crnogorci i Albanci putovali međusobno bez ograničenja. Tko je bio pravi poglavar Albanije? Odgovor je dala “trobojnica”. Mnoge trobojne jugoslavenske zastave vijorile su se u svakoj ulici, na svakoj državnoj zgradi i na svakoj kući. Gdje se samo nađoše tako brzo i toliko mnogo tih zastava, koje je narod gledao s mržnjom, jer su označavale jedno novo ropstvo albanske nacije!

Čim su se otvorile škole, u svima, bez iznimke, počeše učiti pjevati himnu onoj tuđoj zastavi: Ej slovenski jošte živi, Čo bajrak ne vije, Živi, živi jugoslovenski kao i Ide druže Tito preko Albanije…, preko Albanije…2(Ja ne znam ni njihovo značenje, niti kako se pišu, ali tako su mi ostale u ušima od onog vremena sa njihovim melodijama).

Naše pjesme zastavi nisu se više čule.

Prođe nekoliko dana. Samo na tornju franjevačke crkve, koja je dominirala središtem grada, još nije bila postavljena “trobojnica”. Albanska zastava, ona prava: bez sjekira i bez zvijezde, vijorila se i njihala mračna i usamljena: nije vidjela ni jednu kao sebe. Nastojala je odoljeti stihijama one komunističke zime: onako poderana vijorila se bez prestanka. Jedan dan u prosincu dva su partizana zakucala na vrata franjevačkog samostana:

Želimo se popeti na toranj!

Vratar je pozvao mene jer sam se svaki dan penjao gore i navijao sat kojeg je vidio cijeli Skadar. Istini za volju, za to je bio zadužen fra Filip Mazrreku: on je posljednji postavio pravu albansku zastavu 27. studenoga 1944., ali budući da sam bio mlad i spreman, povjerio mi je ključeve tornja. Potrčah i nađoh fra Filipa te mu rekoh da su pred vrata došli partizani i da žele ključ od tornja.

– Slušaj – reče mi – ja ih ne mogu vidjeti očima. Ti znaš da su oni likvidirali moga brata u Tirani, bez znaka, bez spomenika. Ne znamo mu ni za grob, da se pomolimo za njega i da mu stavimo cvijeće. Molim te, idi ti s njima, imaš ključeve. Ali slušaj ovo: ne ostavljaj ih same niti jedan čas. Bog zna kakve zamke mogu postaviti!

– Poslani smo iz komande da maknemo onu krpu što se vijori gore. Sramota je – rekoše – da se na glavnom trgu grada vijori ona krpa što nema ni partizanske zvijezde!

– Eh, pa mi nemamo druge.

– Donijeli smo mi, posve nove. Evo, zastava sestre Jugoslavije, i ova sa partizanskom zvijezdom.

– Dvije zastave? – upitah ja. – Ali mi imamo samo jedan štap; nikad nisu postavljane dvije zastave!

– Šta, talijansku niste postavljali?

– Nikada

– Ni vatikansku?

– Ne, nikada.

– Šta da radimo?

– Kako hoćete.

– Evo, vratit ćemo se; uzet ćemo još jedan štap, zato čekaj nas ovdje i nemoj nikud otići.

Kad su došli drugi put sa drugim štapom, tražili su od mene ključ od tornja. Uspeh se zajedno s njima tamo gore, iznad sata, gdje se postavljala zastava. Divili su se gledajući grad okolo naokolo.

– Oooo! Što je lijepo!

Odande si imao Skadar kao na dlanu ruke. Pošto su upoznali grad, makli su štap iz držača i stavili na njega novu zastavu sa partizanskom zvijezdom.

Zadrhtalo mi je cijelo tijelo: ona zastava heroj, neporubljena, poderana ostade tamo kao leš. Ipak, kad htjedoše razviti jugoslavensku zastavu, ne nađoše držač.

– Gdje ćemo staviti štap? Tu nema držača. Vražjeg posla! – rekoše, a onda upitaše: – Imate li malo žice da ga svežemo ovdje za ogradu?

– Ne, nemamo. Pogledat ću, ali i da ima žica, ovdje ne bi odoljela stihiji i nevremenu jer smo visoko; treba držač.

– Vražjeg posla, vražjeg posla! – rekoše. – Što nam se dogodi! Treba napraviti i držač. Kako nam ne reče ranije?

– Ni sam nisam znao, nisam se sjetio.

– Budi tu, dovest ćemo majstora.

Siđoše i odoše.

Nakon sat vremena vratiše se s majstorom. On postavi još dva druga držača. S druge strane albanske zastave razviše jugoslavensku zastavu. Dvije zastave.

Dolje, u središtu grada, u tek sagrađenoj kući trgovca Zef Koke, bila je komanda komandi; partijski komitet. Dva partizana u kaputima, sa tornja su pozvali nekoga dolje. On je stajao na ulici i davao znakove rukama. Ponovno su makli zastave i zamijenili im mjesta: tamo gdje se prije vijorila albanska zastava, tamo su razvili jugoslavensku zastavu, dok na drugu stranu prijeđe partizanska zastava koju je dosta zaklanjao ćošak crkve.

Za vrijeme večere, u blagovaonici franjevačkog samostana vladala je potpuna tišina, kao da nam je umro netko iz obitelji. Nitko nije otvorio usta. Nakon večere fra Matî Prendushi pozva me na stranu i upita:

– Ti imaš ključeve od tornja?

– Da, dao mi ih je pater Filip da navijam sat.

– Ti si postavio jugoslavensku zastavu?

– Ne, nikako. Došla su dva partizana i postavili je.

– Znaš li ti – reče mi – da je ondje na onom mjestu 12. lipnja 1913. prvi put u Skadru postavljena Skenderbegova zastava, i da su je fratri čuvali s puškom u ruci? Znaš li ti da je pater Gjergj Fishta (Đerđ Fišta) osuđen na smrt zbog te zastave? Znaš li ti da ni Crnogorci, kad su ušli u Skadar 1915., nisu makli tu zastavu? Znaš li ti…

– Pater – rekoh mu – sve to znam. Ona dvojica što su postavili jugoslavensku zastavu bili su partizani s puškama, poslani od komande. Šta sam ja mogao učiniti: pobiti se s njima?

– Ne, ne, ne kažem da si kriv. Ali oh, kolika sramota! Bolje bi bilo da nismo ni doživjeli ovaj dan! Kako je samo dospjela jugoslavenska zastava vijoriti se na tornjevima naših crkava? Gospodine, pogledaj i sudi!… Bezbožnici imaju samo trbuh! A šta rekoše oni partizani, je li ih se dojmilo i kako su se osjećali kad su postavili jugoslavensku zastavu?

– Rekoše da izvršavaju naređenje komande, a što više međusobno su govorili da tamo gore na tornju treba postaviti jedan mitraljez.

– Mitraljez?

– Da, jedan mitraljez, jer rekoše da toranj kontrolira čitav grad.

– Mi smo oduvijek znali kakvu nam slobodu donose Srbi! Ali kakvi su Albanci ti partizani što se bore za Slavene? I naše su momke poslali tamo da ih ubiju!… Jadna Albanija, u čije je ruke pala!

Jedna sveopća paraliza je blokirala normalni život. Nije više bilo ni puta ni telefona, ni dućana ni trgovine, ni ureda ni službenog dokumenta. Rijetko je samo jedan maleni komadić papira s partizanskim pečatom otvarao sva vrata. Terorizirana Albanija je pala u komu. Ljudi intelektualci više nisu znali ništa, a neznalice su imali u rukama sve: ono što se nije znalo!

Poslije nekoliko dana, unutar grada su započele vojne operacije: kontrole. Sve kuće u gradu, bez iznimke, kontrolirali su naoružani partizani, svaki zakutak, svaku rupu, svaki odžak, svaki ćošak. Pod izlikom da traže „kriminalce” i „reakcionare” radili su to sa svrhom da siju teror u čitavom narodu, a gotovo u svim slučajevima završavali su svoje djelovanje strijeljanjem ili zatvaranjem.

Mnogi su, da bi pobjegli od terora, pobjegli u brda i prešli u ilegalu ili su se sklonili kod nekog vjernog prijatelja. Kazne za one koji su skrivali „reakcionare” bile su strašne torture i strijeljanje. To se događalo i u slučajevima kada je netko imao samo ime isto kao ime osobe koju su tražili. Većina od tih ljudi, vojnika ili civila, zaduženih zadacima i odgovornošću, bila je nepismena ili polupismena.

Početkom prosinca 1944. upala je u franjevački samostan u Gjuhadolu (Đuhadolj) jedna važna grupa od sedam-osam osoba, a pratio ju je Kolë Jakove (Kolj Jakova). Pričalo se da je tu grupu predvodio Nako Spiro. Donijeli su sa sobom mnogo naredbi, poput: zatvaranje kulturne revije HYLLI I DRITES (Zvijezda Danica), kao i svih drugih vjerskih revija: Zani i Shna Ndout (Glasnik sv. Antuna), Zgjimi i djelmnisë (Buđenje dječaštva), Bijat e Zojes (Gospine kćeri) i dr. Naredili su zatvaranje tiskare te svih vjerskih društava. “Posjetili” su i Biblioteku i Muzej fra Shtjefëna Gjeçovia (Štjefena Đečovija). Kola je tražio Gjeçovijev prsten. Tako se zvao jedan antički prsten, po prilici iz 1. stoljeća, zlatan, dvostruki rad s velikim umijećem, koji je u sebi imao veliki kamen, neproporcionalan prstenu. Pričalo se da je jedan predstavnik Britanskog muzeja nudio za njega sumu od 14.000 zlatnih sterlinga. A Kola ga uze i izdade jednu papirnatu potvrdu.

(Iz knjige „Živi samo da ispričaš”)

Naručite odmah svoj primjerak knjige: https://knjizara.svjetlorijeci.ba/product/zivi-samo-da-ispricas/


1Enver Hoxha (č.: Hodža), bio je albanski diktator od II. svjetskog rata, pa sve do svoje smrti 1985. god.

2 Riječ je o jugoslavenskoj himni: Hej Slaveni, jošte živi duh naših djedova, te pjesmama: Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ; Živi, živi, duh slavenski (tj. pripjev od Hej Slaveni), Ide Tito preko Romanije, koju su oni izmijenili na: preko Albanije…