Mi, koji odgajamo djecu kao roditelji, bake, djedovi i/ili odgojitelji, svakodnevno im moramo postavljati ograničenja. Zato što je nešto opasno po njih i/ili drugoga i okolinu. Zato što će steći loše navike te neće biti prihvaćeno u društvu. Zato što svojim trenutnim ponašanjem ugrožava pravo drugoga na ugodan život.
Maloj djeci vrlo često moramo reći odlučno: Ne! koje u određenim trenucima ne moramo odmah objašnjavati zato jer smo sigurni da je takvo ponašanje nedopušteno. Kada je prilika, ako to nije odmah, trudimo se djeci objasniti zašto je bilo određeno ograničenje. Pa kažemo: ove ružne riječi ne volimo slušati jer uglavnom nekoga vrijeđaju ili govore o ružnim stvarima, zašto ne bismo birali govoriti lijepe riječi kada god to možemo. Mi ne dopuštamo da se u vrtić nose igračke koje predstavljaju oružje: puške i pištolji. Onda dječaci često prave puške od različitih slagalica. Ne zabranjujem im, nego im često kažem zašto ne volim oružje: jer služi da nekoga rani, ubije. Dječaci se ponekada izvlače riječima da su oni policajci pa zato imaju oružje, na što uglavnom kažem da policija vrlo rijetko koristi oružje, osim kada baš mora zaštiti sebe ili druge.
Djeca nas svakodnevno trebaju kao oslonac i podršku dok se razvijaju u zdrave osobnosti, ali oni nas istovremeno uče i izgrađuju dok i sami pokušavamo razumjeti kompleksan život čijoj smo zapetljanosti sami doprinijeli odrastajući i stareći ne dovoljno ponizni da prihvatimo da smo ipak samo ljudi. Mi tijekom kalendarske godine obilježavamo dane: planeta zemlje, voda, dječjih prava, smijeha… U veljači je i Dan zaljubljenih. Taj dan u vrtićima obilježavamo kao dan ljubavi pa pravimo onima koje volimo neki dar, a uglavnom se djeca odlučuju da roditeljima na taj dan trebaju pokazati koliko ih vole. Iako često govore da su zaljubljeni u neku djevojčicu ili dječaka pa da će se za njih i oženiti, kada pričamo o ljubavi njima je posve jasno da je to jedna posve druga stvar. Tako me nedavno jedan dječak u vrtiću zamolio da mu na papirić napišem: „Ana, ja sam zaljubljen u tebe”, kako bi on to prepisao na svoj crtež. Ja sam napisala kratko „Ana, ja te volim” i rekla mu to uz objašnjenje da je tako kraće i jednostavnije napisati. Na to je on reagirao: „Ne, ne,ne želim to reći, nego napiši mi, molim te, kako sam ti rekao.”
Budući da sam znala da o ljubavi neću znati pisati dobro, pitala sam o tome djecu u Dječjem vrtiću Osijek, podcentar Josipovac, i izdvojila odgovore koji su me se najviše dojmili.
Kako znamo da nas netko voli?
- Zato što nas gleda. (Dunja, 7)
- Kada mi kaže. (Tin, 7)
- Kada se upozna i hoda zajedno.
Kako hoda? Kao cura i dečko ili?
- Ne tako, može se svukuda hodati. (Karla, 6)
- Kad mi sve dijelimo. (Tina, 5)
Kako se ponaša onaj koji voli?
- Lijepo i pristojno. (Dunja, 5)
- Sluša tetu, mamu i tatu. (Dora,6)
- Pita ga da uzme što treba.
Koga pita?
- Svakoga. I prijatelje i svakoga. (Franko, 6)
- Da dijeli igračke. (Fabijan, 5)
Što je za tebe ljubav?
- Kada se volimo. (Dunja, 5)
- Kad dijelimo igračke. (Josip, 4)
- Kad se mazimo. (Dunja, 7)
- Kad se igramo. (Ivan, 7)
- Kad smo ja i seka zajedno i zajedno se igramo. (Karla, 7)
- Ja volim kada se sa mamom mazim. (Petra, 7)
- Kada nekog voliš: prijatelje, mamu, tatu, baku… (Patrik, 7)
Kakav bi svijet bio bez ljubavi?
- Bilo bi sve mrsko.
Kako mrsko?
- Pa pospremati, kuhati i tako. (Ella, 6)
- Bilo bi to preružno. (Josipa, 6)
- Bilo bi stalno rat kao u Vukovaru. (Patrik, 7)