Objavljeno:
08. 05. 2022. 09:00
s. Jelena Antolović

U svibnju ćemo proslaviti Majčin dan. Mame će dobiti darove od svoje djece. Uglavnom cvijeće ako su im djeca starija, a od mlađe djece lijep crtež.

Ne sumnjam kako će svatko tko bude s najvećom ljubavlju darovao svoju majku priznati sebi glasno, a možda i njoj, koliko mu njezina podrška i nesebična ljubav znači.

Unatrag tek jedno stoljeće u svijetu je počelo obilježavanje Majčina dana, a kod nas u novije vrijeme. Djeci će u crkvi, vrtiću i školi napomenuti da ne zaborave ovaj dan. Svakako će se potruditi napraviti čestitku i kupiti mali dar. Mame će se na taj dan osjećati posebno i ponosno. Itekako su to zaslužile. Ali, kao što za Valentinovo znaju reći bračni parovi koji se uistinu vole da je slabo to ako se dan ljubavi obilježava samo taj dan, tako nekako je i s našim mamama.

Ne volim govoriti da su vremena nekada bila bolja jer i ne mislim tako, da su ljudi bili moralniji, pošteniji, da se mladež ljepše zabavljala i sl. Međutim, što se tiče odnosa djece prema roditeljima, čini mi se da se djeca nikada više nisu svađala s roditeljima posebno s mamama. Je li to znak manjega poštovanja? Do prije jednu ili dvije generacije s roditeljima su se svađala samo najdrskija djeca i djeca vrlo teškoga karaktera. Danas se rijetko koje dijete učestalo ne svađa s majkom.

Jasno da majke to s bolom priznaju i u svakoj svađi osjećaju mali poraz. Mi u pedagogiji riječ dosljednost najčešće ponavljamo kada roditelje želimo ohrabriti da u odgoju ustraju na vrijednostima kojima žele naučiti djecu. Vjerujem da je lakše biti dosljedan nama koji odgajamo djecu u skupini od 20 vršnjaka kojima nismo mame (a koje volimo jer da ne volimo djecu, ne bismo mogli svakodnevno ustrajavati s njihovim mukicama i hirovima odrastanja). Pokazuju li nepoštovanje i svađaju li se djeca s nama, odgojiteljima? Pokušavaju. Tu često, na počecima, i mi i profesori u školama doživljavamo svoje prve poraze. Na početku rada, ambiciozno vjerujući kako se nikada nećeš sukobiti nego biti super prijatelj s djecom, brzo shvatiš da te ne slušaju ni kada bi trebali, osjećaš se izdano. Ali mi imamo sljedeće generacije s kojima ispravljamo greške, učimo od kolega, tražimo stalno nove načine. Iz svega toga nakon nekoliko godina rada i sami shvatimo važnost pojma dosljednost. Uvidimo da i malom djetetu, koliko god ga voljeli, neće biti ništa ako malo protestira pa i plače zbog toga što mu je uskraćeno nešto što nije dobro za njega.

Uvidimo da je u redu staviti dijete na stolicu kako bi promislilo o svom ponašanju nakon što je odgojitelju reklo „ti nemaš pojma” jer će mu to dobro doći u budućnosti. Uviđamo da nas zbog toga neće manje voljeti nego samo više poštovati.

To su neki mali prvi koraci. Dakle, učimo ih poštovati one koji ga uče dobru, bio to roditelj, učitelj, svećenik, susjed. Ne propuštajmo to činiti od malena i u malim životnim situacijama kako bi u budućnosti bilo lakše i bezbolnije u onim ozbiljnijim.

Zauzeti stav

Naprimjer: petogodišnja djeca igraju igru memori. Vrlo su bučni. Zamolim ih da budu tiši jer ometaju druge, na što netko od njih kaže: „Dosadna si, pusti nas.” Kažem: „Molim!?” Drugo dijete u žaru igre kaže isto: „Dosadna si.” Uzmem igru, pospremim i odredim da ostanu za stolom dok ne odluče ispričati se. Tako mala djeca se obično počnu umiljavati pa kažu maznim glasom: „Pa zašto, neću više.” Oni se uostalom malo i čude jer ne znaju što su pogriješili i zašto bi to bilo za kaznu budući da je reakcija bila spontana i bez loše namjere. I tako ćemo možda popustiti zbog straha da smo prestrogi, iako znamo da se ovakvo obraćanje ne smije ponoviti, a ponovit će se sigurno ako prvi put ne reagiramo bez drame nego jasno i sa stavom.

Jednako tako danas postoji veliki problem zbog toga što roditelji ne prihvaćaju kako ponašanje njihova djeteta nije bilo ispravno i da bi trebali reagirati.

Prednost predškolske dobi je što loše ponašanje može biti korigirano ako se pristupi otvoreno uz dobar način.

Nedavno me nazvala poznanica, zabrinuta jer ju je odgojiteljica njezine kćeri iz vrtića pozvala na razgovor. Odgojiteljica je rekla kako nije ništa strašno i da će biti dobro za djetetovu budućnost. Kako je dotada za kćerkicu uglavnom dobivala pohvale da je kulturna, bistra i spretna, bilo joj je čudno zašto je pozvana na razgovor, stoga je htjela čuti moje mišljenje. Rekla sam da ne mogu pretpostaviti jer njezino dijete ne poznajem dobro, a i razloga može biti puno. Nakon nekoga vremena, kada smo se ponovno čule, pitam kako je protekao taj razgovor s odgojiteljicom. Odgojiteljica je pohvalila djevojčicu da je najspretnija među djecom, vrlo bistra u rješavanju zadataka ali je problem što se često ne želi družiti s djecom koja nisu njezin nivo, a ponekad se naruga i smije djetetu koje ne može izvesti vještinu koju ona može. Moja poznanica je na to dodala: „Nisam znala da se tako ponaša. Krivo mi je zbog toga. Moramo muž i ja o tome s njom puno razgovarati i raditi na tome da ne bude takva.” Pohvalila sam ih kao roditelje i rekla da je odlično što je odgojiteljica osjetila kako ih može pozvati i o tome razgovarati za dobro njihova djeteta. Njoj je to bilo čudno i pitala me zar i ja za takvu stvar ne bih pozvala roditelje na razgovor. Nažalost, jako malo roditelja možemo za sličnu stvar pozvati. Naravno da ćemo roditeljima reći sve ono konkretno pa makar i ne bilo ugodno (npr. ako njihovo dijete udari, ugrize, govori ružne riječi, ukrade nešto drugom djetetu i sl.). Nažalost, tada se većina njih samo ispriča zajedno s djetetom onome kome se treba ispričati, ali jedva čeka otići i nikada nas više ne upita je li se to ponašanje ponovilo i što nam je činiti kako bi popravili to ponašanje.

Kao kršćani priznajemo da smo samo slabi ljudi. Učimo cijeli život. Učimo i djecu kroz molitvu postajati boljima.

Već u ranoj dobi, trećoj ili četvrtoj godini života, djeca mogu učiti moliti. Dijete treba učiti moliti molitve kao što su Oče naš onda kada ih može barem donekle razumjeti.

Međutim, učiti kako moliti mogu puno prije. Svaku večer prije spavanja možete zajedno sa svojim (već četverogodišnjakom) moliti. Svojim riječima zahvaliti Bogu za sve lijepo što se dogodilo tijekom dana. Zatim naučiti moliti za sebe kako biti bolji, npr. „Gospodine, molim te, da više ne tučem brata, da drugima ne govorim ružne riječi”. Takva molitva već osposobljava za ispravljanje vlastitih pogrešnih postupaka i oslobađa od loših navika. Moleći uz majku od koje doživljava ljubav, dijete će Boga doživjeti kao oca i majku svake sigurnosti i mira.

Izvor:
Svjetlo riječi