Objavljeno:
02. 09. 2021. 09:45

Svako iskustvo donosi naplavine, dobre i loše, upotrebljive i nekorisne; ono izgrađuje i slaže u nama značenjske slojeve koje, takav kakav jesam, integriram i ucjelovljujem u veliku darovnicu svijeta kroz koju harno i uzvratno pjeva moja jedinstvena i neponovljiva hrvatska domovina.

fra Ivo Kramar

Ugledni hrvatski diplomat koji je trenutno veleposlanik Republike Hrvatske u Iranu, istaknuti liječnik, internist  i subspecijalist gastroenteroligije i hepatologije, gospodin Drago Štambuk, autor je više zbirki pjesama u kojima se iščitava visoko estetizirana poezija široke tematike i duhovne dubine te svrstava Dragu Štambuka u sami vrh hrvatske poezije.

Dobitnik je poetske nagrade 2020. Tin Ujević za zbirku Angjeo s bakljom Atahualpa u izdanju nakladničke kuće Tonimir iz Varaždinskih Toplica, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Redoviti je član HAZU-a. U studenom 2019. njegova zlatna formula hrvatskog jezika ča-kaj-što proglašena kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. Osnivač je svehrvatskih pjesničkih susreta Croatia rediviva koje je pokrenuo u Selcima na Braču 1991. godine. Upravo ti susreti posvećeni su trojednoj naravi hrvatskoga jezika ča – kaj – što. Prošle godine proslavljena je obljetnica održavanja (30 godina).

Poštovani akademiče, Vaša Ekselencijo, vrsnu liječničku karijeru zamijenili ste diplomacijom. Priznati ste pjesnik. Jeste li već tada bili pjesnik ili ste tek kasnije u sebi otkrili taj dar?

Čovjek se, vjerujem, pjesnikom rađa. Zapažati i ćutiti pojave oko sebe, imati tzv. pjesnički nerv i osjećaj za riječ – istinski je Božji dar. No hoće li će se pjesnička predispozicija ili sklonost ostvariti u djelu i knjigama, ovisi o životnim okolnostima, posvećenosti stvaranju, pa i slučaju. Mnogi su liječnici bili književnici i pjesnici: Gottfried Benn, Somerset Maugham, William Carlos Williams, Victor Segalen, Anton Chekhov, John Keats, Friedrich Schiller i drugi. Naime, dobri medicinari posjeduju moć postavljanja dijagnoze, a upravo poniranje u dubinu i sažimanje pojavnosti u sklopu sindroma bolesti, kano i u sklopu ljudskih i  životnih fenomena, osobina je bliska i liječnicima i pjesnicima. Od malena sam znao da znam s riječima, a bio sam i natprosječno osjetljiv. Pogađalo me kada su se odrasli prema meni odnosili kao prema djetetu, iako sam svijet i ljudsku narav razumijevao bolje no što su oni to mogli i pretpostaviti.

Odlučujući i nesvjesni trenutak za upuštanje u pjesničku plovidbu bio je dolazak u Zagreb na studij medicine kada sam za Božić od svoga oca dobio krasni kožom presvučeni rokovnik. Nisam se usudio rabiti ga za bilo što. Ljepoti sam njegovoj htio dodati ljepotu, tako da su prve riječi koje sam u nj zapisao na bjelini uvodne stranice bili stihovi o stablu masline na otoku. U zimskom i snježnom zagrebačkom okružju osjećaj osamljenosti i udaljenosti od roditeljskoga doma nagnao me da uronim u sebe na melankoličan način i počnem ispisivati svoje dušne otiske. To pisanje trajalo je više godina, dok nisam polovicom studija, tijekom ljetnoga raspusta i boravka kod kuće, odlučio odnijeti desetine otipkanih pjesama u splitski časopis Vidik. Ostavio sam ih, stidljiv kakav sam bio, a da se nisam nikome predstavio, u redakciji na stolu Svemira Pavića koji ih je objavio već u sljedećem broju jer su mu se svidjele. A kako je kao urednik u Nakladnom zavodu Marko Marulić bio raspisao i natječaj za najbolju pjesničku knjigu, dao se u potragu za mnom. Našao me je posredovanjem moje rođakinje Maje Štambuk s kojom je studirao u Zagrebu, poslavši mi preko nje pisamce iz kojega i danas pamtim rečenicu kako mu je moja poezija „jedino svjetlo u njegovoj tamnoj poetomanskoj sredini”. Zamolio me za još nekoliko desetina uradaka kako bi me mogao prijaviti na rečeni natječaj. Budući da sam u to vrijeme pripremao ispit iz psihijatrije, kazao sam rodici da nikako ne mogu prepisati pjesme prije zadanoga roka. No Svemir me je čekao, prekršio je sva pravila i rokove; dočekao je moje dodatne pjesme i udijelio mi nagradu koja je uključivala i tiskanje prve knjige „Meu namin”. Ostalo je povijest.

 

Osjećaj za riječ

Svoj svjetonazor iskazali ste u zbirci pjesama Croatiam aeternam, 1991. Koliko je to utjecalo na vaš daljnji razvoj?

Riječ je o jednoj od mojih najposebnijih knjiga koju sam pisao gotovo deset godina, daleko od Domovine, u Londonu, dok sam se bavio svojim medicinskim istraživanjima i liječenjem oboljelih od bolesti jetre i kopnice (AIDS-a). Vrlo rano sam shvatio da će doći do velikosrpske agresije na Hrvatsku; upravo osjećaj nemoći i prijeteće opasnosti potaknuli su me da prigrlim srcu sve što mi je u tom trenutku kao pripadniku mojega naroda bilo dragocjeno, a ugroženo. Hrvatska je iz genitiva prelazila u nominativ (tako je Društvo književnika Hrvatske postalo Društvo hrvatskih književnika); bio je to čisti physis – politika, dok se kod mene u transformacijskom smislu događao prijenos iz genitiva u akuzativ – u metafiziku, u teško dostižan idealitet plemenitih osobnih i kolektivnih nastojanja. Mnogi kritičari, usprkos mome uvodu ovoj knjizi, za divno čudo potpisanom 30. svibnja 1990. (Dan državnosti!), u kojemu objašnjavam naslov i razloge za nj, sve su pogrešno, a možda i namjerno pogrešno pročitali. Odlučio sam usprkos spominjanju države u naslovu i pretjeranom šumu hrvatskoga imena žrtvovati sebe kao autora, da bih za neko buduće, politikom manje opterećeno vrijeme, kada se valovi uzbuđenja smire mogao reći – jest to je bio moj poetski iskorak u domovinski biljeg, dušni prilog kojim htjedoh zaustaviti i označiti odsudno vrijeme u kojemu se kroz bol i muku rađala Domovina. Naglasiti je da u toj knjizi nisam išao na prvu, već na posljednju loptu daleke i nedostižne, idealizirane i stoga neostvarive projektivnosti. Osoba koja je u potpunosti razumjela moje namjere i ostvaraj bila je nezaboravna Vesna Parun; ona je, kako zapisa kritik Hrvoje Pejaković, napisala ponajbolji esej o nekom hrvatskom autoru ili knjizi; isti je, da sada ne ponavljam njezine pronicljive i mudre rečenice, objavljen kao pogovor novom izdanju rečene zbirke u nakladi Školske knjige 1995.

Ne znam je li ovdje, kako navodite, riječ o svjetonazoru; no zasigurno jest riječ o čežnji, to dubljoj i većoj što udaljenijim čovjek koji piše biva od objekta svoje ljubavi, posebice ugrožene ljubavi. Knjigu i danas, to više, treba čitati u kontekstu zahtjevnoga i prijelomnoga vremena, bez zlonamjernosti i pakosti. Nad svime i nad svima nama visio je tada Damoklov mač; biti ili ne biti bilo je temeljno pitanje u nevremenu, na koje je moja knjiga iskazala poetsku volju za pravednim otporom i opstankom. Bila je, neupitno, na strani života; a život je puno više od svjetonazorskoga pitanja.

Stupili ste u diplomaciju. S jedne strane velika prilika upoznati druge kulture, narode, religije. Poznate su i vaše zbirke pjesama iz tih razdoblja boravka u stranim zemljama npr. u Japanu. Koliko je diplomacija spojiva s pjesništvom?

Diplomaciju nisam izabrao, izabrala je mene. A ona je itekako spojiva s pjesništvom; mnogi značajni stihotvorci bili su diplomati: Octavio Paz, Pablo Neruda, Jules Supervielle, Paul Claudel, Miguel Asturias, Ruben Dario, Giorgos Seferis, Saint-John Perse, Vinicius de Moraes… Osjećaj za riječ pomaže diplomatu biti boljim diplomatom, no sam poetski nerv nije dostatan za dobroga poklisara. Tako za Viniciusa de Moraesa, dok sam kao veleposlanik služio u Brazilu, govorili su da je bio jako loš diplomat iako mu je brazilska predsjednica posmrtno dodijelila statusnu titulu veleposlanika. Kada ste otvoreni, svojom domovinskom popudbinom, prema svijetu, svijet se otvara prema vama i tada nastaju plodonosni susreti koji rađaju zbirkama poput: Crnog obeliska, s egipatsko-arapskim temama; Što rade zmajevi, s japanskim fenomenima; Uklesano u planinama, s indijskim unosima itd. Svijet je odgovarao naklonošću na moju naklonost, tako da prihvaćanje i zahvalnost koju doživjeh u dalekim zemljama nikada nije bila tuđinska. Uvijek su me primali kao jednoga od svojih bez obzira na različitosti među nama. Zaključiti mi je da je voljenje svojega bio preduvjet voljenja drugoga.

Na koji vas je način taj posao izgradio kao čovjeka i pjesnika?

Svako iskustvo donosi naplavine, dobre i loše, upotrebljive i nekorisne; ono izgrađuje i slaže u nama značenjske slojeve koje, takav kakav jesam, integriram i ucjelovljujem u veliku darovnicu svijeta kroz koju harno i uzvratno pjeva moja jedinstvena i neponovljiva hrvatska domovina.

Pokrenuli ste 1991. svehrvatsku jezično-pjesničku manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što u rodnim Selcima na otoku Braču s tezom da su čakavska, kajkavska i štokavska dionica hrvatskoga jezika jednako relevantne za razvoj hrvatske samobitnosti i kulture. Kako ste se branili protiv oprečnih stavova?

Cijeli život zaokupljen sam, kako je nazvah, Zlatnom formulom hrvatskoga jezika ča-kaj-što na kojoj sam temeljio rečenu, već 30 godina staru, smotru. Po njoj je bjelodano i crnonoćno (da poigram se riječima!) što nam i kakav nam jezik jest. Svjestan sam od malena njegove trojedne naravi jer sam rođeni čakavac s otoka Brača, pa mi je od početka školovanja bilo jasno da se mi čakavci i kajkavci moramo prilagoditi nametnutom štokavskom standardu. Potonji se, međutim, sjajno potvrdio, i nikako ne bih želio da Hrvati preko noći postanu nepismeni, ali sam akutno svjestan potrebe otvaranja okanaca na standardu i njegovu obogaćivanju velebnom riznicom trojstvenoga nam jezika.

Možda smo kao i stari Grci trebali krenuti putem koineizacije idiomā i stvoriti svoju hrvatsku koiné ili mješavinu; to se zamalo i ostvarilo preko Zrinsko-Frankopanskog Ozaljskoga književnoga kruga. Da rečena elita nije dekapitirana u Bečkom Novom Mjestu, hrvatska koiné, i. e. Zlatna formula svakako bi opstala i bila sabiruća – vjerojatno primjerenija hrvatskim nacionalnim interesima nego sadašnja ekskluzivno štokavska opcija. I danas je Zlatna formula ča-kaj-što važna kao jezični, književni, kulturološki i identitetski, ali i politički znak u vremenu. No još nije izgovorena njezina posljednja riječ i nadati mi se da ona upire i u budućnost trojednoga hrvatskoga jezika, pa i sloganom: ČA – KAJ – ŠTO lebdi nad njime kano naputak i upozorenje da s hrvatskim jezikom još nije sve gotovo kako bi neki neupućeni htjeli vjerovati. Kad već pitate, braniti Zlatnu formulu bilo je moguće samo istinom i nepokolebljivom vjerom u njezinu autentičnost. Jer današnji hrvatski, jezik je mahom lišen svoje raskošne višestoljetne prošlosti; stoga ju je, držim, neophodno vraćati ili barem djelomice vratiti.

 

Riječ treba opsluživati

Hrvatski korpus izvan Hrvatske? Kako gledate na tu razasutost hrvatskoga korpusa? Što je poveznica?

Poveznica je svakako Zlatna formula koja je 29. studenoga 2019. na moj prijedlog proglašena hrvatskim kulturnim dobrom i stavljena na Nacionalnu listu zaštićene nematerijalne baštine. Hrvati iz Molisea i Gradišća, također i Šokci i Bunjevci, nose u svome jeziku elemente ishodišnih zajednica, ponajviše iz Bosne i Hercegove, a koji osmanlijskim prodorima bjehu potisnuti prema sjeveru i sjeverozapadu, pa i s onu stranu Jadrana. Hrvatska je silno složena i razlomljena, ali i kulturološki vrlo razvedena poput njezine jadranske obale, bogata i čistom prirodom obdarena zemlja. Kada sam za vrijeme služenja u Japanu organizirao turneju folklornoga ansambla Lado, jednu od najvećih i najuspješnijih u njegovoj povijesti, na posljednjem oproštajnom nastupu Lada u središtu Tokija, na koji sam bio pozvao sve veleposlanike i japanski kulturni i politički vrh, najčešći komentar impresioniranih uzvanika bio je da su imali osjećaj da im je svoje kulturno bogatstvo predočilo barem desetak zemalja.

Upravo je takva Hrvatska, amalgam različitosti i raznovrsnosti – čak i u pogledu bioraznolikosti u vrhu je Europe. Jedan od hrvatskih problema, možda je bolje reći – izazova, jest da nismo u stanju izići na kraj sa svojom bogatom domovinskom povijesnom popudbinom i njezinim fenomenima: kulturološkim, prirodnim, antropološkim, društvenim i inima. Ne stižemo, ne uspijevamo se uspeti do razine svoje prelijepe zemlje; kao da je nismo u punini niti svjesni niti joj dorasli. Jedino preko štokavskoga standarda može se govoriti, kao prije nekoliko godina, o tzv. zajedničkom jeziku na širem prostoru Balkana. Međutim, svi hrvatski argumenti protiv tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku, jer o njoj je riječ, leže u čakavskoj i kajkavskoj blistavoj leksičkoj pričuvi koja tu deklaraciju bitno dezavuira. I danas se nastavlja jezična preobrazba koja je započela 30. ožujka 1991. u Selcima na otoku Braču. Broj smotri čakavske i kajkavske provenijencije od tada je doslovce eksplodirao i sve brojnija su značajna književna djela koja se pišu na donedavno omalovažavanim jezičnim dionicama. Da spomenem samo neke toj orijentaciji pripadajućih autora: Ivan Golub, Kristian Novak, Ernest Fišer, Marko Gregur, Božica Jelušić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Daniel Načinović, Milorad Stojević, Evelina Rudan, Vjekoslava Jurdana… No javlja se i opasnost separatističkih tendencija koje pokušavaju dionice nazvati posebnim jezicima, izmičući im kapu svehrvatskoga ravnotežnog pristupa i prožimljućega zajedništva.

Čitajući Vašu poeziju i druge tekstove trebalo bi Vas upitati na koji način očitujete svoju vjeru?

Držim da je vjera najintimnije i najprivatnije moje središte s kojim se nije uputno razbacivati. Duhovnost svakako držim daleko iznad materijalnoga i vjera mi  pomaže u izgradnji i vrijednosnom ustroju mojega bića, a pjesničkim postupkom u podsjećanju drugih na neophodnost duhovnoga putovanja. Čovjek bez božanske iskre u sebi nije istinski čovjek. Jer kako navodi mistik Angelus Silesius: Ljudsko bez božanskoga u sebi, životinjsko jest. Čovjek se raspinje između neba i zemlje, no iako je na ovome svijetu nije od ovoga svijeta; njegovo je pravo izvorište drugdje – na nebeskom gumnu, Višnjim zatravljenih vršitelja.

Sada ste na službi kao hrvatski veleposlanik u Iranu. Vjerujem da je to zanimljiva zemlja. Možete li nam nešto reći o tragovima Hrvata u njoj?

Sklon sam vjerovanju da potječemo iz stare Perzije. Prvo, ime Hrvat je staroiranska riječ i veže se uz perzijsku pokrajinu Harvatiju (Harahvatiju), grčki Arachosiju ili Bijelu Indiju, zemljopisno u današnjem jugozapadnom Afganistanu, uz rijeku Helmand koja uvire u iransko Hamunsko jezero. Naziv ban koji Hrvati daju svojim vođama kao jedini narod u Europi također je staroiranska riječ a znači čuvar, kustodijan, onaj koji brine i štiti svoju narodnu zajednicu. Velik prorok Zaratustra u svojim Gathama naziva Harvatiju prelijepom zemljom, bogatom vodama kojom vlada božica Anahita, a također i kritizira njezine žitelje Hrvate koji bi kao pravi Zorostaranci morali izlagati svoje mrtve na tornjevima tišine, a ne ih u zemlju pokapati. Daleki je put naroda Harvatije, preko Azova i Bijele Hrvatske iz koje potekoše i Poljaci i Česi i Slovaci…

U nekoliko navrata pokojni mi je nadbiskup splitsko-makarski Ante Jurić navodio kako mu je njegov prijatelj krakovski nadbiskup i budući papa Ivan Pavao II. kazao da je njegova rano preminula majka bila Bijela Hrvatica. Svi iseljenici iz krakovskoga područja kada su se na Long Islandu u New Yorku morali etnički deklarirati bilježili su se Bijelim Hrvatima. Velika je to i još neispričana priča koju ni brojniji narod ne bi bio u stanju posložiti. No uvijek se sjetim vrhunskoga intelektualca i filologa, pokojnog akademika Radoslava Katičića, svojega neprežaljenog prijatelja i snažnoga zagovaratelja Zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što, koji u svojoj „Litterarum studia” navede da je od svih teorija o podrijetlu Hrvata ona o staroiranskome najmanje nevjerojatna. Mogao bih redati i mnoge ine materijalne dokaze, poput Darijuševih reljefa u Bistunu s trojezičnim klinastim pismom koji spominje Harvatiju, zatim Darijuševe hrvatske darovatelje sa stubišta kraljevske palače Apadane u Persepolisu. Glede lingvističkih poveznica neophodne su ozbiljne studije o odnosu staroperzijskih govora sa staročakavskim i starokajkavsko-štokavskim idiomima (veyski s Krka, ćiribirski iz Istre, Murlaška besyda iz zapadne Bosne i bednjanski iz Zagorja, npr.), a od prije turskih prodiranja jer su potonja s juga prenosila i perzijske jezične strukture; istražiti nam je, tako, veze između staroperzijskih i starohrvatskih stilizacija koje se u puku ukorijeniše u vremenu nakon hrvatskih seoba s europskoga sjevera i s Azova, iz Bijele u Crvenu Hrvatsku.

Vi ste umjetnik riječi, na koji joj način treba služiti da bi se bilo u njezinu svjetlu?

Riječ valja opsluživati poput svećenika, predano i posvećeno; ni manje ni više. Tek tada bit ćemo u njezinu nepovratnom posjedu, prožeti sjajem i toplinom njezine svjetlosti. I takvi ćemo tada zračiti zajedno s njome i pronositi glas hrvatskome jeziku, njegovu skladu i uznijetosti, onako kako ga je ćutio i pjesnik Musa Ćazim Ćatić osjećajući sve dubinsko i skrovito u njemu, a o čemu bih da zborim. Veliki ruski disident i pjesnik Joseph Brodsky kojega sam davno sretao u Londonu u više mi je navrata govorio, iako je pisao i na engleskom, da je ruski jezik njegova domovina. Bez imalo skanjivanja isto bih mogao ponoviti za svoj hrvatski jezik; domovina, da – ali u svim trima jezičnim njezinim dionicama ili idiomima.

Vašu zadnju knjigu „Uzgon”, nedavno tiskanu u izdanju Školske knjige navode krunom Vašega opusa. Slažete li se s time?

Svaka je posljednja knjiga osobita i autor nije u prilici davati konačne sudove o značaju svojih uradaka. Sve su one za nj važne kao specifični otisak njegove nutrine. „Uzgon” jest nastavak „Theurgije” (Božjeg djela) kod istoga nakladnika. Pojam uzgon predstavlja metaforu koja ukazuje na potrebu uzdignuća i podizanja, kano sokova u stapkama bilja; definirati je uzgon i protugravitacijskom silom koja omogućava rast i cvat, donosi plodove, a u zraku drži zrakoplov i barku na vodi. Uzgon je tajno oruđe za naš opstanak i način izlaska iz urušenoga i zagađenoga svijeta koji sve manje i sve teže prepoznajemo svojim.

Evo, na kraju što nam o sebi možete reći kao pjesniku i čovjeku? Koju poruku šaljete našim čitateljima Svjetla riječi po Bosni i dalje?

O meni kao pjesniku i čovjeku govore moje pjesme i moja djela. A Vi štioci, budite plemeniti, razlikujete dobro od zla, ne zamjenjujete teze – tamu sa svjetlošću, zlo s dobrim, rat s mirom… Budite istinska djeca Božja, utječite se Njegovoj neiskazivoj milosti i providnosti; kada Vam se čini da je svemu kraj i da je sve propalo, preostaje nam nada i navijek znajte –Božja je posljednja riječ. A Bog jest Ljubav; stoga se ne bojte dokle god ste pod njegovim roditeljskim i otkupiteljskim znakom. Sursum corda!

Izvor:
Svjetlo riječi