Objavljeno:
05. 11. 2021. 15:30
mons. dr. Marko Semren

Jedna od bitnih dimenzija sv. Franje jest da se priznavao dužnikom Božjim. Dužnik sunca, zraka koji udiše, zvijezda koje promatra - meditira, snijega, cvijeća, planina, oceana, šuma, kiše, vjetra. Dužnik očiju, sluha, nogu, ruku, mirisa. Dužnik poezije, glazbe, mirisa, pjeva ptica, boja. Dužnik svjedočenja vjere onih koji su mu prethodili i predali mu vjeru. Dužnik mučeničke krvi, tišine i asketskih herojstava franjevaca. Dužnik prijateljstva, ljubavi.

Sv. Pavao potiče da “nikomu ništa ne budemo dužni, osim da ljubimo jedni druge” (Rim 13,8). Ja sam dužan prije svega Bogu i taj dug plaćam na jedinstven način: ljubeći drugoga. Ljubav prema drugima nije slatki poklon koji nudim; to je nešto od “dužnoga”. To je jedini način na koji se mogu odužiti Bogu koji me je ispunio ljubavlju i milosrđem. Sve ono što sam, sve ono što imam, to dugujem Nekom Drugom i tolikim drugima. Od trenutka kada smo postali kršćani postoji Uskrs Gospodnji, odatle slijedi “da nitko sebi ne živi i nitko sebi ne umire”; to je služilo sv. Franji i franjevcima kao zlatna nit franjevačkog života “non solum sibi vivere sed aliis proficere” (ne samo sebi živjeti nego i drugima koristiti). Budući da ne živim “od samoga sebe”, nego od milosti Jednog Drugoga, tada mi nije dopušteno živjeti “za sebe samoga”. Tako moj život postaje djelo milosti i oprost predstavlja konkretni oblik, privilegiran od ovog priznanja. Tko kaže: “Ne spada na mene učiniti prvi korak”, zaboravlja da je prvi korak već učinio Bog, opraštajući nam. Moram se uvjeriti: ja sam osoba kojoj je oprošteno, dužnik nesposoban da plati i pomilovani. Ja sam u milosrđu i nježnosti beskrajnoj.

Izvor:
Svjetlo riječi