Objavljeno:
26. 11. 2022. 08:45
Bartolomé Esteban Murillo, Isusovo krštenje, 1655.
Fra Josip Ikić

Na koncu druge strofe himna Veni Creator spominje se pomast, ulje kao simbol Duha Svetoga. Nazivi duhovno pomazanje (spiritalis unctio) i pečat (usp 2 Kor 1,21) potvrđuju božansku narav Duha. Kao duhovna pomast, Duh nas maže Kristovim miomirisom, svetošću, a kao pečat suobličuje nas na Kristovu sliku. Duh nam prenosi Kristov lijepi miris da mirišemo kao on. Kako Pismo i Tradicija govore o vezi Duha i pomazanja, odnosno o duhovnom pomazanju?

Pomazanje, kao i euharistija, prisutno je u sve tri etape povijesti spasenja. U Starom zavjetu prisutno je kao slika, nagovještaj, u Novom zavjetu kao događaj, a u vremenu Crkve kao sakrament, posadašnjenje događaja. Pomazanje kao slika budućega događaja ostvarivalo se u pomazivanju kraljeva, proroka i svećenika. U obredu pomazanja (uljem) kraljevi, svećenici i proroci dobivali su Duha Jahvina kao ovlast i snagu za vršenje svoje službe. Tako je, na primjer, Samuel pomazao Šaula i Davida za kralja. Prilikom pomazanja, Duh  je sišao na Šaula te je on pao u proročki zanos i promijenio se u drugoga čovjeka (usp. 1 Sam 10,1-6). I David je primio Duha i promijenio se (usp. 1 Sam 16,13). Najpoznatiji tekst o vezi Duha i pomazanja nalazi se kod Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza…” (Iz 61,1).

Sve te starozavjetne slike ispunile su se u novozavjetnom događaju Isusova krštenja i pomazanja na Jordanu (usp. Mt 3,13-17; Mk 1,9-11; Lk 3,21-22). U tom trinitarnom događaju Isus je očitovan kao Krist (Pomazanik), kralj nad kraljevima, svećenik nad svećenicima i prorok nad prorocima. Sv. Irenej kaže da ime Krist uključuje u sebi onoga koji je pomazan (Sin), onoga koji je pomazao (Otac) i samo pomazanje (Duh). Sin Božji je utjelovljenjem dobio ime Isus (Spasitelj) a u krštenju Krist (Pomazanik). Naravno, Isus jest Sin Božji od utjelovljenja, ali od trenutka pomazanja (krštenja) on počinje djelovati kao Pomazanik Božji: propovijeda s autoritetom, čini čudesa, izgoni đavle, uspostavlja Kraljevstvo, osniva Crkvu. Sam Isus je svjestan povezanosti svoga pomazanja i poslanja (usp. Lk 4,18). Apostoli i učenici propovijedaju i svjedoče da Isus iz Nazareta jest Krist, Mesija (usp. Dj 9,22; 10,38).

Duhovno je pomazanje prisutno u Crkvi kao sakrament. Sakrament preuzima od starozavjetne slike materijalni znak (pomast, ulje) a od novozavjetnoga događaja prima značenje (spasenjsku djelotvornost). Obred pomazanja prisutan je cjelovito u sakramentima krizme i bolesničkoga pomazanja, a djelomično u sakramentima krsta i svetoga reda. Posebno je sakrament krizme vezan za pomazanje kraljeva uljem i Isusovo pomazanje Duhom. Pomazanje je prisutno i u sakramentalima, kao što su posveta crkve, oltara itd. Kako se prelazi od događaja na sakrament, odnosno od Kristova pomazanja na naše pomazanje? Kao što je Otac pomazao i opečatio Sina Duhom nakon krštenja na Jordanu (Iv 6,27) tako i krštenici dobivaju pečat dara Duha u krizmi. Krštenje je sakrament (prepo)rođenja, a krizma sakrament rasta, zrelosti i svjedočenja. Nadalje, sakrament krizme je usko povezan i sa svetkovinom Duhova, rođenjem Crkve. U krizmi Duh dijeli svoje darove i karizme da bi pomazanici mogli rasti u vjeri i svjedočenju. Ali, da bismo mogli širiti Kristov miomiris, moramo „razbiti alabastrenu posudu” (usp. Iv 12,3). Zatvorena posuda s miomirisom ne širi miris. Posuda je, zapravo, naša narav,  naše „ja”, naš intelektualizam. „Razbiti posudu” znači predati se potpuno Bogu, biti poslušan do smrti, poput Isusa. Bez ljubavi, žrtve i molitve, duhovno pomazanje i darovi Duha, ostaju u nama neplodni. Zato molimo da se sila Duha spusti na nas, da nas mekša, mijesi, oblikuje na sliku Kristovu.

Dođi, Duše Sveti! Dođi, Sveta Pomasti! Izlij svoje Ulje svetosti u naša srca, naše obitelji, naše molitvene, redovničke i župne zajednice. Pomozi nam da hrabro otvaramo svoje „alabastrene posude” da bi iz naših duša potekao Kristov miomiris u cijeli svijet. Amen.

Izvor:
Svjetlo riječi