Objavljeno:
19. 11. 2022. 09:00
Fra Josip Ikić

Sadržaj treće strofe himna Veni Creator donosi novi teološki sadržaj. Dok druga strofa  govori o posvećujućem, nutarnjem djelovanju Duha, treća spominje karizmatično, vanjsko djelovanje koje se očituje u raznolikosti darova. Duh, naime, daje sedam darova, on je prst desnice Božje koji izgoni đavle i čini čudesa, daruje obećanu silu odozgor (kao na Pedesetnicu), dijeli govorne darove: propovijedanje, pouka, proroštvo, darovi jezika itd. Ovo teološko razlikovanje djelovanja Duha – posvećujuće i karizmatično – plod je moderne egzegeze, iako je prisutno i kod Otaca i u Predaji u izrazima Duh-Dar i darovi Duha. Otac nam daruje Duha (usp. Lk 11,13; Ef 4,8). Otac i Sin daruju Crkvi Duha (Branitelja i Tješitelja), a Duh daruje pojedincima svoje raznovrsne darove. Autor ovoga Himna svjestan je ovoga dvostrukog djelovanja Duha: Paraklit je sam dar (donum), ali on i daje sedmerostruke darove (septiformismunere). Ovdje dolazi do izražaja temeljna biblijska istina: Duh Sveti je istovremeno princip jedinstva Crkve (isti sakramenti i bogoslovne kreposti) i princip njezine raznovrsnosti, bogatstva i ljepote (raznovrsne karizme), kako se ističe i u Poslanici Efežanima 4,4-8. Duh je poput kiše koja pada s neba, jedinstvena i nepodijeljena, ali daje da raste raznovrsno i raznobojno cvijeće u vrtu Božjem. Dakle, Duh – sedmerostruk u darivanju – urešuje, osvježava, pomlađuje, izgrađuje Crkvu mnoštvom karizmi.

Što je karizma? Prema Novom zavjetu, karizma uključuje dva elementa. Prvo, ona je dar dan „na opću korist” (1 Kor 12,7), dar dan prvenstveno radi „služenja” i izgradnje zajednice, a ne pojedinca (usp. 1 Pt 4,10). Drugo, karizma je dar dan „pojedincu” ili „nekolicini” na poseban i različit način, čime se razlikuje od posvetne milosti, od bogoslovnih kreposti (vjera, ufanje i ljubav) i od sakramenata koji su jednaki za sve i zajednički svima. U nekim karizmama prevladava vid dara „za opću korist”, a u drugima vid „posebnosti” dara. Tako Pavao naziva karizmama i ženidbu i djevičanstvo (usp. 1 Kor 7,7), čime se ističe posebnost dara. Imajući na umu ovo dvostruko obilježje karizmi, nije čudno da i crkveni Oci u karizme ubrajaju zajedno mudrost, proroštvo, govor u jezicima, egzorcizam, celibat itd. Tako i mi danas smatramo da su razni oblici posvećenoga života također karizme (u širem, biblijskom smislu). Tek će skolastička teologija napraviti (ne)potrebnu razliku između karizme kao milosti badava dane (gratia gratis data) i posvećujuće milosti koja čini osobu ugodnom Bogu (gratia gratum faciens). To će s vremenom dovesti do razdvajanja a ne samo razlikovanja između darova Duha koji nas posvećuju i karizmi kao izvanrednih darova. Zbog raznih zastranjenja (kao što je montanizam) karizme se od 2. stoljeća sve više guraju na rub života Crkve i s vremenom se vežu samo uz osobnu svetost pojedinaca: pastira, monaha i redovnika. Tek će Drugi vatikanski sabor prepoznati važnost karizmi i vratiti ih u teologiju Crkve. One, zapravo, nikad nisu ni nestale iz života Crkve (usp. Lumen gentium, 12). Danas se naglašava važnost sklada i nadopune hijerarhijskoga, sakramentalnoga vida te karizmatskoga, otajstvenoga vida Crkve. Isti Duh puše odozgor preko sakramenata, koje je Krist ustanovio i povjerio hijerarhiji, ali i odozdol, od pojedinaca, od udova Crkve, kako on sam želi. Sakramenti su darovi dani cjelini Crkve na posvećenje pojedinaca, a karizme su darovi dani pojedincima na posvećenje cjeline. Duh je stalno prisutan u Crkvi da je vodi (po službama), da je posvećuje (po sakramentima) i izgrađuje i pomlađuje (po karizmama). Karizma i institucija su dva kraka jednoga križa koje Duh spaja. Bez institucije karizme vode u nered, a bez karizmi institucije gube živost i pokretljivost.

Dođi, Duše Sveti! Izlij na nas svoje karizme. Ispuni nas mudrošću svoje nauke. Napoji nas pićem svoje milosti. Učini nas čistim hramovima svoje slave. Pročisti, obnovi, pomladi i uresi svoju Crkvu koja prolazi kroz velike kušnje. Amen.

Izvor:
Svjetlo riječi