Objavljeno:
24. 11. 2020. 16:00

Franjo i Klara su se odgovorno služili slobodom koja im je darovana. Bili su ovisni o Bogu, a ne jedno o drugom. Nisu se dali uvući u odnos navezanosti koji bi im jamačno gušio slobodu i neovisnost

 

Ivan Ivanda

Danas je o ovomu i sličnim prijateljstvima među svecima uobičajeno govoriti pojmovima čisto ljudske ljubavi. Tako se često rabi sintagma sveti ljubavni parovi, dovodeći u pitanje svetost ovih ljubavnih parova. Naše vrijeme osporava mogućnost da muškarac i žena ostvare čisto duhovno prijateljstvo bez erosa i seksa. Svako je takvo prijateljstvo u najmanju ruku sumnjivo, čak i sablažnjivo. No, razvidno je već na prvi pogled da ono što Franju i Klaru razlikuje od primjerice Abelarda i Heloize, Romea i Julije, jest činjenica da njihov odnos ne dolazi od tijela i krvi, nego je ukorijenjen u nečem mnogo dubljemu i trajnijemu. Os oko koje se vrti ova povezanost nisu oni sami, dovoljni jedno drugomu, nego Bog koji ih uvlači u odnos prema samom sebi, te oni tako u ovom odnosu prema Bogu nalaze mjerilo i korektiv i svojega osobnog odnosa.

            Pravo je prijateljstvo duhovne naravi. Ono je suglasje božanskoga i ljudskoga. Odnos je srca i srca te nije bez osjećaja. Spaja razum i osjećaje. Duhovno prijateljstvo živi od odnosa s Kristom. U njemu nastaje i u njemu se ispunja. Ono je na vrhuncu kada se ljudsko zajedništvo nađe u zajedništvu s Kristom. Omogućuje međusobni rast, učvrš­ćivanje vjere i upoznavanje Boga. Takvo je duhovno prijateljstvo vezivalo Franju i Klaru. To se zorno prikazuje na jednoj slici u bazilici sv. Franje u Asizu: Klara i Franjo su veoma blizu jedno drugoga, ali ne gledaju jedno u drugo, nego uvis, prema nebu. Pogledi su im usmjereni na Krista koji je njihov zajednički izvor i cilj. Ovdje se pokazuje da je čist i nesebičan odnos bliskosti između muškarca i žene mjesto iskustva Boga. Bog izričito i bitno obilježava Franjino i Klarino prijateljstvo. On tvori njegovo središte i izvorište. Magnet je koji ih privlači. Stoga oni u bitnom nisu usmjereni jedno na drugo, nego na Boga. Ljubav koja plamti u njihovim srcima ona je vatra kojom je Krist htio zapaliti svijet.

            Ovakvo kristološki obilježeno prijateljstvo nije isključivalo ljudske načine izražavanja uzajamnosti i ljubavi. Franjo i Klara se češ­će susreću i razmjenjuju pisma. Pisma nisu sačuvana. Ne znamo što su pisali jedno drugomu i o čemu su razgovarali. Može se pretpostaviti da su zajednički tražili način kojim će svatko od njih u potpunosti izvršiti volju Božju. Franjino je životno geslo bilo: Što hoćeš da činim, Gospodine? Dokučiti ono što hoće Gospodin i to uz svaku cijenu izvršiti, bila je njegova stalna briga. Tako je tim duhom očarao i Klaru. Svoje su živote prepustili Bogu, a međusobno su se pomagali na zajedničkom putu. Nitko ne može sam. Potrebni su mu drugi. Ovaj franjevački put započeo je Franjo, Klara mu se pridružila. Ona je upijala njegove riječi i zahvaćalo ju je njegovo oduševljenje za Krista i njegovo evanđelje. Potpuno mu se povjerava i predaje njegovu vodstvu. Sebe naziva njegovom biljčicom, a on je vrtlar. Ova slikovitost odaje stvarnost koja se iza nje krije. Franjo je brižnom ljubavlju pazio na Klaru, pomagao joj da raste i sazrijeva. I sam je u ulozi vrtlara rastao i sazrijevao u nježnosti i brižnosti upravo zbog Klare. Ovdje se vidi koliko snažnom muškarcu briga oko krhke žene može pomoći da u sebi razvije one crte koje možda potiskuje ili ih se stidi: crte nježne ljubavi. Takve je crte imao Krist. Nasljedujući Krista, i Franjo je trebao zadobiti njegove crte. Sva se njegova tvrdoća i muška grubost trebala preobraziti u mekoću i nježnu suosjećajnost. Tako mu je Klara bila Božji dar, ali na neki način i poticaj i prigoda da u sebi razvija ono što je kristovsko i evanđeosko.

            Franjo i Klara su se odgovorno služili slobodom koja im je darovana. Bili su ovisni o Bogu, a ne jedno o drugom. Nisu se dali uvući u odnos navezanosti koji bi im jamačno gušio slobodu i neovisnost. Zarobljavali bi jedno drugo i tako si međusobno priječili uzlet prema božanskomu. Nadopunjavali su se i međusobno obogaćivali, ali nisu upadali u onu privrženost koja se rađa iz potrebe za drugim, te dovodi do apsolutiziranja ljudskoga bića, čime se na mjesto Boga postavlja čovjeka, koliko god taj čovjek bio privlačan zbog svoje svetosti. Ovo dvoje svetaca pokazuje da duboko prijateljstvo može biti slobodno i plodonosno, a da pritom ne postane zarobljavanje drugoga.

Izvor:
Svjetlo riječi