Objavljeno:
05. 06. 2022. 09:00
Ivan Kramar i Luko Paljetak

Oblaci

Svaka noć udruži se s mojom i dan se smanji

na malu zräku svjetla zato da me probòde

iskosa, samog, ovdje na pupku zemlje, blanji

nalik je svaki novi trenutak, nema vode

 

koja se može vratit u izvor, ako suze

nisu joj izvor; ne znam odakle ove riječi

dolaze, prihvaćam ih i stavljam ih u uze

za svaki slučaj, da ih zaštitim, čudno zveči

 

gvožđe od kojeg harfu napravit znaju znalci,

i glasovir na kojem većina prste sprži

jaučući od boli, najbolje prođu palci

violončèlistima i stoperima; brži

 

moji su noćni sati, prekasno noć se spusti

na mene, premda moje planine zoru prve

osjete kao osip na koži, zatim gusti

objašu oblaci ih i sve pod sobom smrve.

 

Strah

Stojimo na početku njive,

okupljeni oko stoljetnog stabla

s čežnjom gledamo u daljinu,

u nadu.

 

U strahu smo dvolični,

čuvamo svoje licemjerje,

zavidimo procvalom vrtu,

nije naš.

 

Munje kroje nebo škarama,

ispisuju nam ime,

začas smo sveci, pa bludnici,

korov s najljepšim cvijećem u kosi.

 

Oči su nam bistre samo u jutarnje sate;

potok skakuće s kamena na kamen,

težak je dan u strahu od kraja.


Pjesme su preuzete iz zbirke pjesama „Dvoglasje za samoću” koju možete naručiti na linku; pozivom na broj telefona 033 726 200; ili e-mailom na: redakcija@svjetlorijeci.ba.

Izvor:
Svjetlo riječi