Objavljeno:
20. 07. 2021. 10:30

Znajući koliko su emocije u ljudskom životu značajne, ponekad i odlučujuće, danas se sve više pozornosti poklanja njihovu prepoznavanju i vrednovanju. Sve više se govori o tzv. emocionalnoj inteligenciji kao vrlo važnoj u odgojnom procesu ali i u običnom svakodnevnom životu pojedinca.

Dominika Anić

Znamo da su emocije doživljaji izazvani nekom vanjskom ili unutarnjom situacijom, a karakteristične su po tome što su ili ugodne ili neugodne. U razvoju djeteta emocije se javljaju među prvima i kao takve stoga pobuđuju pozornost i zavrjeđuju da se njima ozbiljnije pozabave svi oni koji se bave odgojem djece, bilo da se radi o roditeljima ili drugim djetetu bliskim osobama ili da se radi o odgajateljima koji uvelike utječu na formiranje autentičnih i zdravih emocija u djece.

Kod svih ljudi su prisutne četiri osnovne emocije: radost, strah, bijes i žalost. Mogli bismo se sada pitati kako mi kao odrasle osobe, roditelji ili odgajatelji izlazimo na kraj sa svojim emocijama, kako reagiramo na pojedine životne situacije ili izazove, koje emocije nas preplavljuju, možemo li njima vladati i sl? Reagiramo li emocionalno prikladno i u skladu sa zadanim okolnostima u pojedinim situacijama? Znajući koliko su emocije u ljudskom životu značajne, ponekad i odlučujuće, danas se sve više pozornosti poklanja njihovu prepoznavanju i vrednovanju. Sve više se govori o tzv. emocionalnoj inteligenciji kao vrlo važnoj u odgojnom procesu ali i u običnom svakodnevnom životu pojedinca.

Emocionalno inteligentni roditelji i odgojitelji

Ponajprije se pod pojmom emocionalna inteligencija podrazumijeva poznavanje vlastitih emocija, primjereno postupanje s njima, njihovo uspješno korištenje, te sposobnost uživljavanja u tuđe emocije, kao i ophođenje s emocijama drugih.

Samo onaj tko poznaje sebe u svojim emocijama, tko ih zna kontrolirati i pravilno postupati s njima u odnosu na sebe sama i na druge, moći će se uživjeti u emocije drugoga. Pogotovo će moći procijeniti emocije djeteta, te ih upotrijebiti za planiranje i postizanje odgojnih ciljeva.

Kad znamo koliko su emocije važne, znat ćemo da je to izvrstan odgojni materijal, ili drukčije rečeno odgojna matrica prema kojoj ćemo formirati i druge sadržaje za izgradnju ljudske osobe, ili jednostavnije kazano za odgoj cjelovitog čovjeka. Ljudi koji su svjesni svojih vlastitih emocija i emocija djece u stanju su na pravi način s djecom suosjećati, tješiti ih i voditi. Takvi će s vremenom razviti visoki stupanj empatije, a to znači sposobnosti prepoznavanja i uživljavanja u dječje emocije kao i u postupanje s njima. Ljudi koji se ne boje svojih emocija znat će ih bez straha pokazati pred djecom ali i s pozornošću i aktivno osluškivati i reakcije djece.

U našim ljudskim emocijama krije se velika snaga i ako se ona ne usmjeri u pozitivnom smjeru za izgradnju ili ako se ne kanalizira na pravi način, može postati destruktivna i razarajuća za samu osobu, za njezine najbliže a i za društvo. I zbog toga je ova tema vrlo važna i zaslužuje da se njome ozbiljnije pozabavimo. Samo će emocionalno inteligentni ili svjesni roditelji i odgojitelji moći slušati svoje srce i u iskrenosti odabirati riječi kojima će govoriti i prenositi stvarne osjećaje i misli. Takvi će uvijek imati snage priznati što osjećaju i neće sebi dopustiti da budu u odgoju kao ni u svakodnevnom životu licemjerni. Emocionalna inteligencija čovjeku omogućuje da bude autentičan i potpuno stvaran u svakom svome angažmanu, u ovom slučaju u odgoju, jer je riječ o tom nimalo laganom poslanju.

Ljudi koji su emocionalno inteligentni dobro poznaju sebe, vladaju sobom, svakodnevno sebe motiviraju za dobro i plemenito djelovanje. Takvi će uvijek imati empatiju prema djeci koja su im povjerena, aktivno će i angažirano surađivati s djecom i nikada neće dopustiti sebi da budu tek pasivni promatrači na njihovu životnom putu. Iz ovoga proizlazi velika odgovornost i gotovo nemjerljivo povjerenje koje je dano roditeljima i odgojiteljima u radu i rastu s djecom.

Stupnjevi razvijenosti emocionalne inteligencije

Jedna od žena koja se aktivno bavi ovom tematikom je i američka psihoterapeutkinja Claude Steiner koja je pokušala stupnjevito prikazati emocionalnu inteligenciju odraslih koji se bave odgojem djece. Tako ona smatra da postoje: emocionalno gluhi, emocionalno nagluhi, emocionalno nepismeni, emocionalno pismeni, empatični i emocionalno interaktivni odgojitelji.

Emocionalno gluhi su oni roditelji i odgojitelji koji su jednostavno nesposobni zamijetiti osjećaje djeteta. Oni ih jednostavno ne mogu vidjeti, ne prepoznaju ih ili nemaju za njih sluha.

Emocionalno nagluhi su oni koji su u stanju uočiti samo tjelesne znakove emocija ali ne i same emocije. Oni nisu u stanju prepoznati što se krije iza određenog ponašanja djeteta, iza njegovih neverbalnih tjelesnih poruka, njegova nemira ili previše uočljivog mira.

Emocionalno nepismeni su oni roditelji i odgojitelji koji zapažaju emocije djeteta ali ih ne razumiju, a onda ne mogu niti o njima razgovarati. Ne mogu sebi ni drugima objasniti njihove uzroke ali ni moguće posljedice. Ne mogu dokučiti značenje pojedinih dječjih emocija za samo dijete ali i za njihov međusobni odnos.

Emocionalno pismeni su oni koji s lakoćom zapažaju različitost i intenzitet dječjih emocija, razumiju ih i mogu o njima razgovarati. U stanju su prepoznati njihove uzroke što je veoma važno, jer svaka dječja emocija ima svoj uzrok.

Empatični roditelji i odgojitelji su oni koji su uvijek u stanju zapaziti dječje emocije, koji su u svakom trenutku sposobni primiti emocionalne signale djeteta. Oni imaju poseban emocionalni komunikacijski kanal kroz koji do njih dopire svaki pokret dječje duše ili, bolje reći, takvi posjeduju sedmo čulo za emocionalnu energiju djeteta.

Emocionalno interaktivni dobro znaju kako djeca reagiraju na emocije drugih, posebno kada ti osjećaji eskaliraju bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu. Oni uvijek znaju kako će dijete reagirati na bijes, strah ili žalost, ili kako dijete postupa kad se susretne s radošću i optimizmom. Takvi emocionalno interaktivni ljudi u stanju su izmjenjivati emocije s djetetom a to je tako važno i poželjno u odgoju.

Četiri pristupa dječjim emocijama

Roditelji i odgojitelji imaju različite oblike reagiranja na emocije koje izražava dijete. Obično se svrstavaju u četiri oblika. Neki dječje emocije ignoriraju, drugi ih obezvrjeđuju, neki popuštaju emocijama djece dok ih drugi uvažavaju.

Za svaki način ophođenja prema emocijama djece navest ću po jedan primjer.

Ignoriranje dječjih emocija. Poslije napornog radnog dana otac i majka male djevojčice Ružice su opušteno sjedili u svom domu. Otac je čitao novine a majka se spremala da izglača rublje prije omiljene serije. Mala Ružica je pošla oprati ruke i ugledala pauka u hodniku. Iz njezine dječje perspektive pauk je bio golemo stvorenje kojega se ona bojala. Vrištala je i zvala u pomoć jer je u hodniku nešto veoma veliko i opasno. No otac i majka nisu ozbiljno shvatili njezin strah. Otac je i dalje buljio u svoje novine a majka nije ostavljala glačalo da bi vidjela što je jer je zaključila da u njihovu hodniku ne može biti nešto tako strašno i da mala Ružica tek svraća pozornost na sebe. Mala je nastavila vikati da se boji i da je spase. Otac joj je samo nevoljko dobacio neka prestane cmizdriti i da se nema čega bojati. Još je dodao da je kukavica. A majka ju je zamolila da prestane već jednom...

Ovakva reakcija roditelja na izraženu emociju straha kod njihove djevojčice ukazuje da se radi o ljudima koji emocije svoga djeteta ne shvaćaju ozbiljno, ignoriraju ih i omalovažavaju. Oni zapravo žele da te negativne emocije što brže prođu ili ih ismijavaju izbjegavajući tako suočenje s njima. Možemo samo zamisliti kako se osjećala mala djevojčica koja se stvarno bojala pauka a njezini roditelji nisu ni mrdnuli da je zaštite, da joj daju do znanja kako je razumiju. Oni najvjerojatnije nisu svjesni ni svojih vlastitih emocija pa tako ni dječjih. Boje se kontrole nad emocijama pa ih onda pokušavaju ignorirati jer je to lakše nego ih shvatiti. Zbog ovakva ponašanja roditelja moguće je da će mala Ružica početi vjerovati da su njezine emocije pogrešne, neprimjerene i bezvrijedne i pomisliti da s njom nešto nije uredu. Djeca s čijim emocijama se postupa na ovakav i slične načine najvjerojatnije će kad odrastu imati problema sa svojim vlastitim emocijama.

Obezvrjeđivanje dječjih emocija. Za primjer obezvrjeđivanja dječjih emocija uzet ćemo sliku koju smo vjerujem svi vidjeli. Riječ je o djetetu koje redovito dolazi u prodajni centar sa svojom mamom i isto tako redovito uživa u kolicima, bilo da ga mama vozi u njima uz ostale namirnice, bilo da ih dijete samo vozi i pri tom veoma uživa. Neka se naš današnji junak zove Marko. Uzmimo da se jednoga dana Markova mama jako žuri obaviti kupovinu jer ima poslije drugih obveza na koje mora stići. Marko se već s vrata zaletio do kolica ali mama ga prekide užurbanim pokretima i isto toliko jasnim tonom. - Danas se nećemo moći voziti jer se mami jako žuri. Danas nemamo vremena za tvoje vozikanje, odlučno reče majka i povuče Marka k sebi. Marko je doživio pravi šok. Kako je moguće da njegova potreba za vozanjem u kojemu toliko uživa neće sad biti zadovoljena. Odmah se bacio na pod i zacvilio želeći time iznuditi majčin pristanak da ga ipak malo provoza po marketu. Majka, užurbana i nervozna, nije mogla razumjeti ovakvu reakciju svoga ljubimca i počela je obezvrjeđivati njegove emocije najprije izazivanjem krivnje i grdnjama. - Kako te samo nije sram da se tako ponašaš na javnom mjestu (što je to za dijete od četiri godine javno mjesto?!), svi te gledaju, reći će kako si neodgojen, nećeš se više nikada voziti ako smjesta ne ustaneš i prestaneš histerizirati nizašto... Marko je još jače cvilio a majka se sad razbjesnila na njega pa počela i prijetiti: - Vidjet ćeš kad dođemo kući, nećeš ništa dobiti za rođendan, nećeš više nikada sa mnom doći u kupovinu niti izaći iz kuće kad se tako ponašaš... Nemam više vremena za tvoj cirkus... I zgrabi ga za ruku i odvuče iz trgovine.

Ovo je tipičan primjer obezvrjeđivanja dječjih emocija. Markove negativne emocije majka nije razumjela te ih je počela kritizirati, dijete koriti, prijetiti kaznom i ograničavanjem. Ona je pribjegla negativnom vrednovanju i kritiziranju dječakovih emocija umjesto da ih pokuša razumjeti. Djetetu se oduzima ono što je uvijek imao a to još i veoma voli. Tko se ne bi u tom slučaju pobunio? Ovakva reakcija majke pokazuje njezinu nezrelost u smislu da negativne emocije svoga djeteta poistovjećuje s njegovim karakternim osobinama. Ona misli da je dijete u stanju iskoristiti svoje negativne emocije da njome manipulira. A dijete se samo pokušava izboriti za ono što instinktivno voli. Posljedice za izgradnju djetetovih emocija su kao i kod prvog slučaja. Dijete će pomisliti da s njim nešto nije u redu, pogotovo jer mu je to majka i izričito rekla.

Popuštanje dječjim emocijama. Za primjer popuštanja uzet ćemo jednu plačljivu djevojčicu koja stalno dolazi majci da se potuži na svoje prijateljice s kojima se igra. Svako malo dođe iz dvorišta s novom pritužbom na pojedinu djevojčicu. Jedna joj nije dala lutku, druga ju je čupala za kosu, treća joj je rekla neku ružnu riječ, četvrta joj se sakrila... i tako svaki dan iznova. A njezina majka, brižna i nježna, svaki put je uzme u krilo i kaže da će sve biti dobro, obriše joj suze i ostane na tome. Nikada se do kraja ne unese u emocije svoje djevojčice niti da dođe do uzroka takva djetetova ponašanja. Djevojčica tako uvijek dođe po svoju dozu utjehe i opet se ode igrati.

Ova mama koja popušta emocijama svoje mezimice pokazuje da prihvaća i razumije dječje emocije ali joj dalje ne pomaže. Ona, doduše, tješi dijete koje doživljava negativne emocije ali joj malo pomaže u usvajanju primjerenijeg ponašanja. Nije u stanju pružiti djetetu potpunu podršku na emocionalnom planu jer je sputavaju njezine vlastite emocije koje teže k posesivnoj zaštiti djeteta. Ovakvi roditelji i odgojitelji su često popustljivi i ne stavljaju nikakva ograničenja. Ne pomažu djetetu rješavati probleme. Misle da je dovoljno preko negativnih emocija samo jednostavno prijeći. Smatraju dovoljnim ne reagirati na negativne emocije. I tako se djeca ne nauče postupati sa svojim emocijama, često imaju probleme s koncentracijom, sa sklapanjem prijateljstava kao i u rješavanju konflikata s drugima.

Uvažavanje dječjih emocija. Za primjer uvažavanja dječjih emocija uzet ćemo jedan slučaj iz dječjeg vrtića. Petogodišnji Ivan je bio veoma tužan jer je njegov najbolji prijatelj Gabriel dobio vodene kozice i nije došao u vrtić. Vani je kišilo pa ni na dvorište nisu mogli. Oko ručka se Ivan rasplakao i zvao svoju mamu. Prišla mu je odgojiteljica s pitanjem što se dogodilo, zašto je tako tužan? A Ivan je samo govorio da želi ići svojoj mami. Onda se odgojiteljica spustila do njega i pokušala razgovarati. - Što misliš što tvoja mama sada radi? – pitala je nježno odgojiteljica. - Radi – kroz suze je rekao Ivan. - A kad je rekla da će doći po tebe? – nastavlja odgajateljica. - Kad završi posao, a to je puno dugo – tužno će dječak. - Ti si tužan zato što bi htio da je mama sad s tobom a ona radi... – ponovila je odgojiteljica. - Ali rekla ti je da će doći čim završi posao. Što bismo mi mogli raditi za to vrijeme dok tvoja mama završi svoj posao? Mogu li ti ja sada pomoći da lakše dočekaš mamu. Možemo li zajednički nešto raditi? – predloži odgajateljica. - Recimo, mogli bismo zajedno igrati neku igru ili razgovarati. – Ja bih da razgovaramo o mami – podiže glavu Ivan. - Ako hoćeš možemo razgovarati i o mami. Što najviše voliš raditi s mamom? Ivan uze puno zraka kako bi mogao izgovoriti „sve“... jer ima mnogo toga što voli s mamom raditi.

Ova odgajateljica je razumjela Ivanove emocije, uvažila ih je. U negativnim Ivanovim emocijama vidjela je priliku da mu se približi. Imala je vremena za njega i bila veoma strpljiva. Ovakvi odgajatelji su zasigurno svjesni i svojih vlastitih emocija i cijene ih. Područje negativnih emocija smatraju važnom odgojnom zadaćom. Njih ne zbunjuju negativni osjećaji djeteta niti ih plaše, jer znaju s njima postupati ispravno. Nikada ne ismijavaju negativne osjećaje djeteta, niti određuju kako se dijete mora osjećati. Ne misle da umjesto djeteta sami moraju rješavati sve njegove probleme već mu pomažu da samo dolazi do rješenja. Oni dijete uče kontrolirati emocije, postaviti im granice i uče ih izražavati na odmjeren način. Tada djeca uče vjerovati u svoje emocije, kontrolirati ih, rješavati probleme, razvijati jaki osjećaj vlastite vrijednosti i izlaziti na kraj sa svojom okolinom.

Izvor:
Kalendar sv. Ante 2010./Svjetlo riječi