Objavljeno:
10. 12. 2021. 08:30
Stjepan Lice

Evanđelje nas oblikuje kao što morski valovi oblikuju obale, kao što vode tekućice oblikuju krajolik kroz koji teku. Oblikuje nas i kad mi to ne primjećujemo ili tek naslućujemo. Oblikuje nas u slijedu naših dana, godina. Pritom mu je za jednak učinak katkad dovoljan trenutak, katkad mu ne dostaju ni desetljeća.

Na rječnik čovjeka osjetljivog na evanđeoske poruke i poticaje, Evanđelje snažno utječe. Neke riječi iz njih posve izostavlja, neke osobito naglašava. Neke snažno oživljava – i one žive životom prostranijim od svih čovjekovih ograničenosti. Evanđeoske riječi mijenjaju i čovjeka koji ih izgovara i svijet u kojemu ih izgovara. Moguće je to ne primijetiti i kroz dulje vrijeme, ali to se posve pouzdano događa.

Evanđelje oblikuje i čovjekove misli. Neke snažno prodahnjuje, podcrtava, druge pak čvrstim, ali i posve blagim pokretom uklanja. Uklanja ih da se više ne vrate. Jer za njih uz Evanđelje nema prostora. Uskoća i grubost ne susreću se s Evanđeljem, ne mogu živjeti uz njega.

Evanđelje čovjeka potiče na osmijeh. Ono ne poznaje porugu, podsmijeh. Evanđelje nikoga ne umanjuje. Ne obeshrabruje. Tako i čovjek koji živi u evanđeoskom zagrljaju ima potrebu grliti Evanđeljem. Upućivati čovjeka na njegovu veličinu. Otkrivati mu njegovu snagu. Njegovu hrabrost.

Kad na pitanje odgovara protupitanjem, Evanđelje ne izbjegava odgovor: odgovor je u njegovu protupitanju sadržan. I razgovijetan.

Poput Evanđelja, i evanđeoski čovjek teži jednostavnosti i jasnoći i u govoru i u djelima. On nastoji za sobom ne ostaviti dvojbeni trag. Nastoji ne uputiti dvojbenu poruku.

U evanđeoskom ozračju mnoge se šale razotkrivaju kao prah lišen istinske šaljivosti, čak i kao podsmijeh Evanđelju. Jer prava šala ne guši, nego potiče na disanje punijim plućima. Ne dijeli čovjeka od drugih ljudi, nego od vlastitih nevrijednosti.

Čovjek čija je duša natopljena Evanđeljem neće pristati u ikome – jednako ni u sebi – gledati nadčovjeka. Za njega je samo Evanđelje neupitno, a čovjek, svaki čovjek, progovara svojom ljudskošću samo ako se odziva evanđeoskim poticajima. Ako u taj odziv ulaže sav svoj trud. Trud čiju zrelost imenujemo ljubavlju.

Svjestan svoje nesvršenosti, evanđeoski se čovjek trudi ne umanjivati Evanđelje. Naprotiv, ustupa mu svoje mjesto. Slijedi ga kako najbolje umije. Razdaje ga i to ne kao opomenu, nego kao blagoslov. Kao dah koji obnavlja. I time ga stječe sve potpunije.

Evanđelje nas dariva novim rođenjima. I što je čovjek snažnije prožet Evanđeljem, to je u njemu življi djetinji duh. Duh koji proniče istinski smisao čovjekova postojanja i svih njegovih odnosa.

Izvor:
Svjetlo riječi