Objavljeno:
09. 06. 2021. 11:45

Ljudi izmučeni, obeshrabreni, frustrirani. Očekivali su utjehu, svjetlost i nadu. U svojim biblijskim sastavcima nisam im želio prodavati jeftina političko-teološka obećanja bilo kritikom drugih, bilo zatiranjem vlastitoga identiteta. S pomoću biblijske poruke – pojednostavljene i egzistencijalno protumačene, povezane s iskustvom – nastojao sam ih ohrabriti, skromno otvarati nova obzorja i na taj način utirati put novome vremenu.

Piše: Danijel Stanić

Fra Božo Lujić rođen je 1946. u Osječku kod Odžaka. Gimnaziju je završio na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom, studij teologije na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, diplomu, licencijat i doktorat stekao je na Teološkom fakultetu u Ljubljani (1982). Diplomirao je germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (1984.), postigao licencijat na Papinskom biblijskom institutu u Rimu (1989.) te pohađao studij na Franjevačkom biblijskom institutu u Jeruzalemu.

Za svećenika je zaređen 1974., član Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Od 1977. godine do danas profesor biblijskih znanosti i hebrejskog jezika na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a od 1997. do 2000. obnašao je službu dekana. Od 1993. do 2017. bio je profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i pročelnik Katedre Svetoga pisma Staroga zavjeta.

Pisao je za brojne novine i znanstvene časopise: Svjetlo riječi, Jukić, Bosna franciscana, Bogoslovska smotra, Riječki teološki časopis, Crkva u svijetu, Glas Koncila, Biblija danas i dr. Voditelj je projekta (za Stari zavjet) novoga prijevoda Svetoga pisma s izvornih jezika na hrvatski u organizaciji Hrvatskoga biblijskog društva. Autor je dvaju sveučilišnih udžbenika, 23 knjige te preko 400 znanstvenih i publicističkih radova. Sudionik je brojnih domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja: Priznanje za postignutu izvrsnost u znanstvenoistraživačkom radu (2016.), Nagrada Dekana za životno djelo (2018.) i Povelja zahvalnosti (2018.).

Organizator i vodič studijskih putovanja u Svetu Zemlju. Danas vrši službu gvardijana Franjevačkog samostana sv. Ilije u Zagrebu i gostujući je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Poštovani profesore fra Božo, kršćani Kristovo uskrsnuće priznaju kao pobjedu života i ljubavi. No često se ovo otajstvo ograničava na život poslije smrti. Kakvu promjenu uskrsli Isus može donijeti u ovozemaljskom životu vjernika?

Ne bih dijelio život na ovozemaljsko i nebesko područje jer je, prema biblijskom gledanju, posrijedi jedan život, istina promatran iz dva kuta kao dva stupnja iste životne zbilje. Smrt bi u tom shvaćanju predstavljala pročišćavajući ulaz u drugi, kvalitetno drukčiji stupanj života. U kršćanstvu je Isus uskrsnućem kao trajnim prolazom osvijetlio tamu smrti i kroz nju osvijetlio i jednu i drugu stranu egzistencije. To svjetlo uskrsnuća može se tumačiti i kao pobjeda, ali ne u nekom trijumfalističkom smislu. Radije bih govorio o probijanju apsolutne granice smrti i proboju kroz nju.

Naravno da se može govoriti i o pobjedi ljubavi, ali je pojam ljubavi frazeološki ispražnjen te je tako postao često i ideologijski obojen, neosoban i apstraktan. Uskrsnuće bi trebalo gledati, tumačiti i o njemu govoriti kroz osobu i djelo Isusa Krista, a to je konkretna i osobna stvarnost: ljubav u osobi, pravda u osobi, život u osobi, uskrsnuće u osobi.

Svi evanđeoski izvještaji o događajima uskrsnoga jutra spominju žene kao prve svjedokinje Uskrsa. Kakvu poruku kršćani mogu izvući iz toga? Je li žena u životu vjerničke zajednice podcijenjena i zanemarena?

Što se tiče odnosa prema ženi, doista se može tvrditi da je Isus napravio za svoje vrijeme nevjerojatan proboj. Rođen je od žene, dio njegovih učenika bile su žene, slijedile su ga i bile pod križem. Njima se Isus kao uskrsli prvo i ukazao.

Evanđeoska izvješća to neuvijeno priznaju i na prvome mjestu ističu Mariju Magdalenu koja je očito voljela Isusa. Zato ju je kršćanska predaja nazvala apostolicom apostola jer joj je Isus prvoj pokazao da je živ. Taj pozitivan odnos ugrađen je u kršćanstvo, ali su praksa i društveni konteksti pridonijeli da se s vremenom taj Isusov stav bio umrtvio. Ipak kršćanstvo i danas prednjači u pozitivnom odnosu prema ženama u usporedbi sa stavovima nekih drugih religija.

Što suvremeni kršćanin može naučiti iz života prvih kršćana, koji su slušali kerigmu iz prve ruke? Je li Isusova poruka tijekom stoljeća izgubila snagu?

Prvi su kršćani, da se izrazim metaforično, pili s izvora i bili su zato čvršći u svome uvjerenju. Prva tri stoljeća kršćanstvo je propovijedano svjedočanstvom, životom i smrću. Jedan tadašnji teolog je i napisao: Krv mučenika sjeme je novih kršćana. Kršćanstvo nije bilo kontaminirano utrkom za vlašću, svjetovnom i duhovnom moći te politikom.

Možda bi se danas moglo reći da je kršćanstvo izgubilo ovu izvornu svjedočku snagu. Kršćanstvo dolazi suvremenom čovjeku izvana, gotovo kao ukras, a ne iznutra kao uvjerenje i opredjeljenje.

Bili ste profesor brojnim mladim teolozima i budućim svećenicima. Kako mladi prihvaćaju biblijsku poruku? Koju poruku Knjiga života donosi kršćaninu?

Teško je uopćeno odgovoriti na to pitanje. Svaka je generacija studenata bila drukčija, a i svaki je pojedinac poseban. Za mene je to bilo vrijeme nezabrinutoga sijanja u uvjerenju da će neko od zrnja ipak donijeti plod.

A što se tiče mladih i biblijske poruke, oni se odnose primjereno svojoj dobi i mentalitetu svoga vremena. Mladi nisu ni bolji ni gori od svojih očeva. Svjedočenje životom je važnije od puno riječi. Čini se da danas mladi „boluju” od postmodernoga simptoma slobode koja je često samo sloboda za mene. Uz to su manje ideološki nabijeni u bilo kojem pravcu što kao posljedicu ima slabljenje čvrstoće uvjerenja.

Kakav ste odnos Vi izgradili s Božjom riječju, objavljenom u Bibliji?

Biblija je obilježila moje djetinjstvo, s njome sam proživljavao mladost, a ona me prati i prema kraju života. Iz djetinjstva nosim sliku proroka Jeremije koji plače nad razrušenim Jeruzalemom. Jeremijin plač odjekivao je i još uvijek odjekuje u mojoj duši zbog protjeranih ljudi, osobito etnički očišćenoga posavskoga kraja, zbog porušenih crkvi, ubijenih ljudi, za dugo razdoblje razorenoga načina života…

Biblija nastala u životu kakav jest za mene je bila i ostala svjetlo u tami ljudskoga zla. Uvjeren sam da Bog vodi povijest i da može i po krvim crtama pisati pravo, ako mu to mi ljudi dopustimo. Baviti se Biblijom značilo je za mene baviti se životom s njegovim tamnim i svijetlim stranama – biti i ostati realan i ne bježati u neke paralelne svjetove duhovnosti ili parareligijskih tehnika ili u neka neteološka područja.

Danas kršćani često svjesno izbjegavaju biblijsku poruku Staroga zavjeta. Ipak, starozavjetni proroci jedno su od glavnih područja Vašega teološkog zanimanja. Kako ispravno razumjeti Stari zavjet? Je li on samo „uvod” u Novi zavjet?

Istina je da se poruka Staroga zavjeta teško razumije. Pisana je u davno vrijeme, u različitoj kulturi, ljudima koji su bili jednostavni i neobrazovani, nenaviknuti na apstraktno mišljenje. A trebalo je izraziti velike istine o svijetu, životu, čovjeku, Bogu! Stari zavjet prikazuje Božju poruku unutar povijesti i povijesnih događaja. Zato je za njegovo razumijevanje važan povijesni kontekst.

A što se tiče proroka, oni su „veliko čudo” u Starome zavjetu. Bili su izvučeni iz obiteljskih, društvenih i religijskih veza, natovareni teretom Božje riječi i istinom, poslani onima koji imaju moć i vlast da im tu istinu iz Božje perspektive i priopće. Hrabro, neuvijeno, iskreno i opet nenametljivo. Njihova je poruka aktualna i do danas: govor o izdaji istine, protiv korumpiranoga odnosa prema pravdi i pravu, izvrtanja vrijednosti života, ugnjetačkoga odnosa prema vlastitome narodu... Simbolično je to opisao Jeremija: Dva zla moj narod učini: ostavivši izvor žive vode i opredjeljujući se za čatrnje koje vode držati ne mogu. Stari zavjet predstavlja korijene Novome zavjetu. Novi zavjet se ogleda u Starome, a Stari vodi Novome. Stari je zavjet povijesni pogled na stvarnost, a Novi je egzistencijalno osvjetljivanje života. Dva su lica jedne stvarnosti.

Kako izbjeći pogrešno tumačenje Svetoga pisma?

Ovo je vrlo opširno i uopćeno pitanje i tražilo bi dugačak i opširan odgovor. Naravno, to u ovome ograničenome razgovoru nije moguće učiniti.

Načelno se može reći da je Biblija Božja i ljudska riječ u jednome i da se o tome u njezinu čitanju, shvaćanju, tumačenju i prenošenju treba svakako voditi računa. Nju se ne bi smjelo čitati fundamentalistički, historicistički, ideologijski, što se nažalost nerijetko događa. Biblija nije ni moralni kodeks ponašanja, ni knjiga za utjerivanje straha, ni sredstvo za uništavanje neistomišljenika – Biblija je knjiga života: ona govori o životu kakav jest, vodi životu kakav bi trebao biti i daje snagu za otvaranje perspektiva takvoga života.

Evanđeosku poruku spasenja nemoguće je svesti na jednu riječ. No što bi po Vama bio osnovni zakon evanđelja?

Mogao bih jednostavno odgovoriti da je temeljni zakon evanđelja ljubav, ali to zvuči apstraktno i ideologijski. Jer što je to zapravo ljubav? Nije li to postalo frazom koja pokriva razna zla djela? Zato bih kratko opisao što mislim da je bitno u evanđeljima. Za evanđelje je bitna osoba, djelo, život Isusa Krista – i to kao jedinstvena osobna životna zbilja. Isus nije šifra, nije apstraktan nauk, nije lažno obećanje, nije ključ za osvajanje vlasti, nije sredstvo manipuliranja Bogom i vrijednostima života. Isus je osobni pogled na svijet i čovjeka – iz Božje perspektive, ali ne odozgor s Božjega trona, nego iz ljudske stvarnosti. To je govor o svijetu u kojemu Bog vlada, a ta Božja vladavina stvara posve nove odnose među ljudima, ali i prema Bogu, prirodi, vlasti i materijalnim sredstvima.

U Isusu su se nerazdvojno zagrlile pravda, dobrota i praštanje u velikoj slobodi ljubavi. Zato su te vrednote u kršćanstvu duboko osobne. U kršćanstvu ne stoje na početku principi, moralni kodeksi, apstraktne kategorije i vrijednosti kao teorije nego sve to i više, ali uosobljeno kao konkretan život. Zato kršćanstvo nije ni ideologija, ni apstraktan nauk, ni filozofija, nego život i ponašanje u konkretnoj osobi ili osoba kao kriterij ponašanja i djelovanja. To je razlikovni kriterij kršćanstva i drugih religija.

Često u Crkvi slušamo Prispodobu o izgubljenom sinu. Kako sažeti poruku ove Isusove prispodobe i kako je provesti u djelo u društvu koje je kao nikad ranije potrebno Božjega milosrđa?

Za mene je jedan od najljepših, najljudskijih i najbožanskijih tekstova – ako tako smijem reći – petnaesto poglavlje Lukina evanđelja. U tom poglavlju dominantan je izričaj izgubljen i ponovno nađen. Izgubljena i ponovno nađena drahma, izgubljena i ponovno nađena ovca, izgubljeni i ponovno nađeni sin. Nameće se misao da je cjelokupna stvarnost podložna izgubljenosti u najrazličitijim oblicima. Svatko je zapravo izgubljen na svoj način. Jer tko je zapravo izgubljen u ovoj usporedbi o sinovima? Prvi sin koji je otišao, uvidio da je pogriješio i vratio se ili drugi sin koji je ostao s ocem i radi korektno sve što treba kao nadničar, ali ne želi biti brat onome prvome, a ni biti sin ocu koji prima njegova brata? Usporedba ostaje otvorena. Ne znamo je li stariji sin na kraju ušao u očev dom ljubavi u kojemu ima mjesta i za obojicu sinova. Ili je možda ostao pred vratima očeva doma ljubavi u koji iz prosvjeda protiv milosrdnoga oca nije želio ući? Veličanstvena slika oca koji izlazi u susret i jednome i drugome sinu!

Usporedba o ocu i dvojici sinova na razini velike metafore pokazuje kako se Božje kraljevstvo ostvaruje na zemlji na temelju Božje ljubavi koja čini da se egzistencijalna izgubljenost prevlada u ljubavi, a da se umišljena pravednost ispuni ljubavlju. Zato je ovu usporedbu jedan bibličar nazvao „evanđelje u evanđelju”. Da Isus nije ništa drugo učinio nego ispripovjedio samo ovu usporedbu već bi to bilo evanđelje. A pitanje o tome kako ju provesti u djelo krivo je intonirano. Ne bi trebalo prisiljavati druge na ljubav i milosrđe, nego u konkretnom djelovanju i odnosima sam činiti ljubav i milosrđe. Jer ljubav i milosrđe nisu uopćeni principi, nego osobno opredjeljenje i osobne vrednote.

Sličnu poruku nosi i Isusovo druženje s grešnicima. Je li smisao Isusovih gozbi s grešnicima samo „približavanje” i „boravak” s ljudima u potrebi, ili je i njima naviještao Božju vladavinu? Smije li kršćanin danas u susretu s neistomišljenicima šutjeti o Isusu i njegovoj žrtvi za svijet?

Gozbe igraju veliko značenje u Isusovu djelovanju. Isus je poučavao ljude za vrijeme gozbi i druženja. Na gozbama nisu bili samo „čisti” i „probrani” nego ljudi iz svih slojeva društva – grešnici i carinici. Čini se da je Isus na zoran način htio protumačiti metodu svojega pastoralnog djelovanja. On nije došao onima koji misle da su dobri, pravedni i sveti, jer oni njega i ne trebaju, nego onima koji su svjesni svoje nedostatnosti i grešnosti – izgubljenim i otpisanim ljudima s ruba društva i života koji su otvoreni i trebaju pomoć i hoće je primiti.

Isus ne mijenja ljude zakonom i šibom nego susretom. Tomu je primjeren okvir gozba kao jednakost za stolom i znak solidarnosti. Osobno nisam pristaša nametanja ljudima bilo koga i bilo čega silom, pa ni Isusa. Kršćanin treba živjeti kršćanski pa će to biti najbolje svjedočanstvo i propovijed o Isusu.

Svjedočimo iseljavanju čitavih obitelji u zemlje zapadne Europe. Što Sveto pismo govori onima koji napuštaju ognjište, bilo dragovoljno, bilo prisilno?

Ovim pitanjem otvarate novi suvremeni problem koji za ljude Biblije i nije bio problem. Prije svega, starozavjetni čovjek je uokviren nomadskom ili polunomadskom, a manjim dijelom sjedilačkom kulturom. Kretanje obilježava njegovu egzistenciju.

Meni se čini da je u pojavi iseljavanja prisutan jedan drugi problem koji je i biblijski. To su vrednote života koje pokreću te ljude, odnos prema radu, obitelji, pa tek onda i prema zavičaju i zemlji. To su vrijednosna pitanja: Što je za čovjeka u životu bitno, rješavaju li suvremeni migranti poboljšanjem svoga materijalnoga stanja druge životne probleme koji se ne mogu riješiti materijalnim sredstvima? Čine li čovjeka sretnim više novca, bolji auti, veći stanovi? To mi se u ovome trenutku čini mnogo važnijim od prisilnoga zadržavanja ljudi ili agresivnoga uvjeravanja da ostanu tu gdje jesu, iako je doista tragično da odlaze i ostavljaju ovako lijepu zemlju.

Dugo godina pisali ste za reviju Svjetlo riječi obogaćujući čitatelje tekstovima iz kojih su uvijek mogli naučiti nešto novo. Što Vama znači suradnja sa Svjetlom riječi?

Tijekom dugoga razdoblja imao sam čast pisati za Svjetlo riječi. Najprije sedam godina kontinuirano iz mjeseca u mjesec, a potom još pet godina. To je dvanaest godina! Bila su to teška ratna i poratna vremena. Ljudi izmučeni, obeshrabreni, frustrirani. Očekivali su utjehu, svjetlost i nadu. U svojim biblijskim sastavcima nisam im želio prodavati jeftina političko-teološka obećanja bilo kritikom drugih, bilo zatiranjem vlastitoga identiteta. S pomoću biblijske poruke – pojednostavljene i egzistencijalno protumačene, povezane s iskustvom – nastojao sam ih ohrabriti, skromno otvarati nova obzorja i na taj način utirati put novome vremenu. Bila mi je to čast i zadovoljstvo jer je Svjetlo riječi dobro i potrebno glasilo. Ne bi ga ni u kojem slučaju trebalo klerikalizirati, a ni politizirati, nego se suvremenim jezikom i iskustvom uvijek iznova približavati i otvarati čovjeku te biti spreman čuti njegove nevolje i pitanja. Potrebno je ne biti u službi bilo koje dnevne politike, nego iz Božje perspektive biti u službi čovjeka.

Dopustite mi da na kraju svim čitateljima Svjetla riječi zaželim sretan Uskrs koji baca svjetlo u ovu stvarnost, ali i koji osvjetljuje budućnost čovjeku i svijetu.

(Svjetlo riječi, travanj 2018.)

Izvor:
Svjetlo riječi