Objavljeno:
01. 07. 2022. 08:30

Najbolji primjer kako se vjernički prolazi kroz teške trenutke u kojem se čovjek osjeća ostavljenim od svakoga pa i od Boga jest sam Isus Krist koji razapet na križu izgovara riječi „Bože moj zašto si me ostavio” (Mk 15,34) i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Nakon toga slijedila je smrt, a nakon nje uskrsnuće.

Marko Čuturić

Fra Domagoj Runje, svećenik je i član Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Na Papinskom biblijskom institutu stekao je 2003. godine magisterij iz Biblijskih znanosti. Iste godine upisao je doktorat na Papinskom sveučilištu „Antonianum” gdje je 2007. postigao doktorat iz teologije s biblijskom specijalizacijom. Doktorirao je na temu „The people of God in the Temple Scroll” (Božji narod u Hramskom svitku), najdužem kumranskom spisu. Tema njegova doktorskoga rada usredotočena je na sastav i ustroj Božjega naroda Izraela kojemu Bog daruje Zakon po kojem treba živjeti svoje izabranje. Fra Domagoj je na KBF-u u Splitu počeo predavati 2008. godine najprije kao vanjski suradnik, a potom kao viši asistent (2009.) te docent (2014.) na Katedri Svetoga pisma Staroga zavjeta. Trenutno na toj katedri obnaša službu pročelnika. Pored službi vezanih uz fakultet obavljao je i niz pastoralnih službi u svojoj franjevačkoj provinciji. Aktivan je u biblijskom i hodočasničkom pastoralu s posebnim naglaskom na Svetu Zemlju. U okviru profesionalnoga rada poznaje biblijske jezike hebrejski i grčki, a od suvremenih aktivno i pasivno poznaje talijanski, engleski i njemački.

Poštovani profesore, iza nas je više od godinu dana pandemije koronavirusa. Ljudi se nalaze u strahu suočavajući se sa smrću bližnjih i s drugim poteškoćama kao što su gubitak radnoga mjesta, egzistencijalna nesigurnost, usamljenost itd. Ponekad nam se učini da je upravo naše vrijeme najteže i da nas je Bog prepustio samima sebi. Je li to baš tako?

Naše vrijeme za nas je i najteže i najlakše jer mi drugoga vremena nemamo. Sve što ste nabrojili događalo se i događat će se i bez pandemije koronovirusa. Ipak, kada se pojavi neka nova bolest ili prijetnja ljudskom životu i zdravlju to utječe na nas tako da redovite stvari kao što su bolesti, razni životni problemi pa i samu smrt doživljavamo kao nešto izvanredno jer to povežemo s dotičnom situacijom. To je vjerojatno zato što osjećamo da nam je život ugroženiji nego inače. No smatram da su ovakve situacije također dobar duhovni poticaj da se upitamo što nama uopće znači život. Za kršćanina život je kako piše u Poslanici Kološanima „skriven s Kristom u Bogu” (Kol 3,3). Pridjev „skriven” u ovom slučaju razumijevam i kao zaštićen u smislu da se radi o životu u zajedništvu s Bogom, kojemu ništa ne može nauditi. Sličnu misao sveti Pavao donosi i u Poslanici Rimljanima kada kaže da je uvjeren kako nas ništa neće moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu (usp. Rim 8,34-39).

Zapazimo da Pavao o tome govori kao o svom osobnom uvjerenju koje dijeli s ostalim kršćanima, a to znači da se radi o vjeri koja se ne nameće nego se svjedoči. Za vjeru je svojstveno da se pročišćava kroz razne kušnje u koje spadaju i trenuci kada se, kako kažete, osjećamo da nas je Bog ostavio i prepustio samima sebi. To su doista teški trenuci koji čovjeka dovode u sumnju vjere. Ali ta sumnja ima svoj smisao jer nam daje slobodu koja je potrebna da bi čovjek istinski vjerovao. Čista vjera nije ničim uvjetovana, pa ni osjećajem Božje blizine.

Najbolji primjer kako se vjernički prolazi kroz teške trenutke u kojem se čovjek osjeća ostavljenim od svakoga pa i od Boga jest sam Isus Krist koji razapet na križu izgovara riječi „Bože moj zašto si me ostavio” (Mk 15,34) i „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Nakon toga slijedila je smrt, a nakon nje uskrsnuće.

Univerzalni ljudski strahovi su strah od drugoga, od prirodnih sila, od bolesti i smrti. Filozof Rudolf Otto u svom djelu „Sveto” govori o čovjeku koji je prestrašen (mysterium tremendum) pred Božjom tajnom. Koja je razlika između temeljnih ljudskih strahova i numinoznoga straha?

Najprije bih podsjetio da strah ima i svoju dobru stranu. Na primjer, ako strah od bolesti čovjeka potiče da živi zdravije, tada je taj strah u službi života i prema tome je dobar. Međutim, loše je kada neki strah ovlada čovjekom na taj način da mu ne čuva život, nego ga sprječava da živi.

Slično je i s numinoznim strahom. On je svojstvo prirodne religioznosti i poseban je u odnosu na ostale strahove po tome što je to strah pred svetim i tajnovitim koje nas istodobno i privlači i stvara jezu. Kao i ostali strahovi tako je i numinozni strah dobar ako nas vodi u život u zajedništvu s Bogom, a loš je ako nas od Boga udaljava.

Dobar biblijski primjer jest Mojsijev susret s Bogom u Gorućem grmu (Post 3,1-6). Mojsija privlači čudni prizor grma koji plamti, a ne sagorijeva, te on želi vidjeti o čemu se radi.  A kad je došao i čuo kako ga Bog zove zaklonio je lice jer „bojao se u Boga gledati”. U Mojsijevu primjeru taj strah je dobar jer izražava njegovu svijest o Božjoj prisutnosti, ali bilo bi loše da je taj strah spriječio Mojsijevu osobnu komunikaciju s Bogom. 

Naime, događa se da u numinoznom strahu čovjek između sebe i Boga postavlja ograde. Te ograde čak mogu imati neki oblik iskazivanja štovanja Bogu. To se događa onda kada se različitim vanjskim kultovima zapravo njeguje kruto distanciran odnos s Bogom.

U cjelovitom čitanju Svetoga pisma vidimo kako se u procesu Božje objave čovjeku 'pobožna' distanciranost između čovjeka i Boga postupno smanjuje da bi u Isusu Kristu, ljubljenom Sinu Očevu koji je postao čovjekom, potpuno nestala. Budući da po krštenju postajemo udovi Kristova Tijela, mi po njemu ulazimo u sinovski odnos s Bogom, a u tom odnosu ljubavi pobijeđeni su svi strahovi, jer „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18). Prema tome, numinozni strah kao prirodni religiozni fenomen u kršćanskoj se vjeri utapa u Božjoj ljubavi objavljenoj u Isusu Kristu. Stoga mi pred Bogom više ne zaklanjamo pogled, nego „otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju” (1 Kor 3,18).

Svako vrijeme obilježeno je strahovima. Veliko zagađenje životnoga okoliša, pojava sve zagonetnijih bolesti, neodgovorni znanstveni pokusi, terorizam, prijetnje nuklearnim oružjem samo su neki od strahova današnjice. Je li biblijski čovjek imao slična iskustva?

Kada kažemo biblijski čovjek mislimo na naraštaje ljudi koji su živjeli u vrijeme nastajanja Biblije, koji su Bibliju pisali i koju su u njoj opisani. U odnosu na ta vremena današnji je stupanj tehničkoga razvoja stvorio nove destruktivne snage kao što je nuklearno, kemijsko, biološko i ostalo oružje. No čovjekova destruktivna moć ne temelji se na posjedovanju i vrsti naoružanja.

Kad se u Bibliji opisuje kako je već u prvom ljudskom naraštaju rođenom od Adama i Eve njihov prvorođenac Kajin ubio svoga mlađega brata Abela, piše samo da mu je rekao „Hajdemo van!” (Post 4,8), a onda je skočio na nj i ubio ga. Nije spomenuto nikakvo ubojito sredstvo. Za ubojstvo rođenoga brata bila je dovoljna Kajinova zavist koja mu je pomračila um i začepila uši za Božju riječ.

Što se tiče čovjekova destruktivnoga odnosa prema prirodi on se vidi već u čovjekovu prvom grijehu (Post 3). Uvažavajući sve druge interpretacije, radi se i o tome da čovjek nije obuzdao svoj potrošački nagon, a to je jedna od tipičnih ekoloških tema. Bog je čovjeku povjerio brigu za sva stvorenja, i jasno mu je rekao što smije, a što ne smije jesti. To nije bila bilo kakva zabrana kojom će se iskušati čovjekova poslušnost Bogu. Važan je i sadržaj te zabrane, a to je Božje upozorenje čovjeku da će umrijeti ako bude jeo sa stabla s kojega mu je zabranio jesti. U ekološkom smislu to je poruka s najviše razine, koja upozorava čovjeka da ga neograničena potrošnja zemaljskih resursa vodi u smrt.

Drugi znakoviti tekst s biblijskih početaka čovječanstva jest pripovijest o općem potopu (Post 6 – 9). Potop je prirodna nepogoda kao i druge slične pojave koje se događaju na zemlji. No u Bibliji se i destruktivna sila prirodnih pojava povezuje s čovjekovim grijehom. Možemo reći da je to mitološki način razmišljanja, ali time se nećemo 'oprati' od činjenice da naš loš odnos prema prirodi ima stvarne loše posljedice koje trpe i krivi i nevini.

U Bibliji su za vrijeme teških prirodnih nepogoda proroci pozivali narod na obraćenje. U tom smislu žarko preporučujem čitateljima encikliku pape Franje „Laudato si'” u kojoj on također kaže „ekološka kriza poziv je na duboko unutarnje obraćenje” (br. 217). Naravno, to unutarnje obraćenje pokazuje se u vidljivoj promjeni načina života i odnosa prema prirodi koja nas okružuje i koje smo kao zemaljska stvorenja sastavni dio.

U čemu se ogleda povezanost ljudske grešnosti i straha? Što je strah Božji i trebamo li se bojati Boga?

U već spomenutom biblijskom pripovijedanju o prvom čovjekovu grijehu kao prva posljedica grijeha navodi se spoznaja vlastite golotinje i skrivanje. Svakim grešnim činom čovjek više ili manje odvraća pogled od Boga i usmjeruje ga na sebe. A kada se pogleda, onda se počinje stidjeti samoga sebe i želi se sakriti.

Kada je Bog nakon grijeha upitao Adama „Gdje si?”, on je odgovorio: „Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrih” (Post 3,10). Adam se, dakle, u strahu sakrio od Boga, ali je veoma važno uočiti to da se zahvaljujući Bogu koji čini prvi korak komunikacija između njih nastavlja.

Na vaše pitanje trebamo li se bojati Boga, odgovorio bih da nikakav strah pa ni strah od Boga nije nešto što bismo ili što ne bismo trebali. Strah je jednostavno stvarnost našega života, a u navedenom biblijskom primjeru vidjeli smo da ni u strahu nije onemogućena komunikacija s Bogom. Stoga, ono što bismo trebali jest ući u tu komunikaciju.

Sveto pismo Novoga zavjeta na više mjesta govori o bojažljivosti Isusovih učenika. Jesmo li mi danas bojažljivi kršćani? Koliku hrabrost smo pokazali u vremenu pandemije koronavirusa? Jesmo li dovoljno tražili utjehu u evanđelju?

Bojažljivost Isusovih učenika uglavnom je povezana s njihovim odnosom s Isusom. Premda su stalno bili s njime, oni su se često pitali tko je zapravo Isus. Nije im bio potpuno jasan njegov identitet. Na primjer, kada je Isus stišao oluju na moru, u kojoj su učenici strepili za svoj život, oni su se pitali „Tko li je ovaj da mu se i vjetar i more pokoravaju?” (Mk 4,41). Kada je Isus otvoreno govorio o svojoj muci, smrti i uskrsnuću, oni to nisu razumjeli, a bojali su ga se pitati  ga (usp. Mk 9,32). Strah koji ih je obuzeo u Maslinskom vrtu bio je takav da su ga napustili i pobjegli, a nakon Isusove smrti, kaže evanđelist Ivan, da su se u strahu od židova skrivali iza zatvorenih vrata (usp. Iv 20,19). No uskrsli Isus ulazi u njihovo skrovište i ponovno uspostavlja prekinuto zajedništvo. Zapravo imamo istu situaciju kao kod Adama i Eve o čemu smo govorili u prethodnom pitanju. Oni se u strahu skrivaju, a Bog ih ne želi ostaviti u tom stanju. Prema tome ne treba osuđivati strah, nego i u strahu odgovoriti na Božji poziv.

Veoma prikladno sredstvo i način komunikacije s Bogom jest čitanje Svetoga pisma u kojem evanđelje ima poseban status jer najizravnije govori o životu Isusa Krista, Božjega Sina. Što se tiče količine hrabrosti koju smo pokazali u vrijeme pandemije koronavirusa, ne znam kako bih je izmjerio, pa ne mogu odgovoriti na tako formulirano pitanje. No što se tiče traženja utjehe u evanđelju mogu posvjedočiti da sam u vrijeme pandemije bolje uočio koliko ljudi čeznu za Božjom riječi i stvarno je traže u čitanju Svetoga pisma.

Svojim utjelovljenjem Bog je postao jednak čovjeku u svemu, osim u grijehu. Sinoptici (Matej, Marko i Luka) u evanđeljima govore kako je Isusa obuzeo strah u Getsemaniju. Opisujući taj događaj Marko piše: „Poče se (Isus) tresti i strašiti te im reče: Žalosna je duša moja do smrti (Mk 14,34). Možete li nam objasniti kakvu je vrstu straha osjećao Isus?

U opisu Isusove molitve u Getsemaniju vidi se da je Isusa strah pred onim što će se uskoro dogoditi i u tim trenucima on jače izražava potrebu za Božjom i ljudskom blizinom. Dakle, ne radi se samo o strahu od muke i smrti nego i o strahu da će kroz sve to proći sam. Teško mi je više od toga reći o tomu kakav je strah Isus osjećao, ali bitno je istaknuti da je taj strah stvaran i da se tiče odnosa s Bogom i ljudima. Stoga je Isusovo ponašanje u Getsemaniju izvrsna pouka o tome kako u strahu ne treba prekinuti nego pojačati komunikaciju i s Bogom i s ljudima. U Getsemaniju on se iskreno i ustrajno moli Ocu i više puta budi svoje pozaspale učenike. Njegova je molitva tjeskobna i teška. Padao je na zemlju i oblijevao ga je krvav znoj. Ali na kraju te molitve Isus uspravno i dostojanstveno izlazi iz Getsemanija predan u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti, ali isto tako predan i u volju Oca koji će ga uskrisiti od mrtvih. 

Sveti Pavao u Poslanici Rimljanima piše: „Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!” (Rim 8,15). Što bi značio „Duh posinstva” u kontekstu čovjekova oslobođenja od bojažljivosti?

Već smo prije spomenuli da kao udovi Kristova Tijela mi postajemo sudionici njegova sinovskoga odnosa s Bogom Ocem. To mi ne ostvarujemo sami, nego snagom Duha Svetoga po Isusu Kristu Sinu Božjemu. U kontekstu čovjekova oslobođenja od bojažljivosti Duh posinstva otklanja onaj strah koji nam priječi da živimo u slobodi djece Božje. To je strah koji proizlazi iz pogrešnih slika o Bogu, a njih stvaraju i nameću svi koji sami sebe predstavljaju kao one kojima je više stalo do čovjeka, nego što je to Bogu njegovu Stvoritelju. Tu metodu prva je upotrijebila lukava zmija iz trećega poglavlja Knjige Postanka, a koristi se i danas. 

U kontekstu čovjekova oslobođenja od bojažljivosti potrebno je reći da u nastavku navedenih riječi iz Rim 8,15 Pavao kaže da je sastavni dio činjenice da smo djeca Božja i subaštinici Kristovi i to da „kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i proslavimo” (Rim 8,17). Prema tome, sigurnost naše konačne proslave s Kristom je izvor svjetla koje nam svijetli u mračnim trenucima patnje.

Pavao također u Poslanici Filipljanima piše kako „sa strahom i trepetom trebamo raditi oko svoga spasenja” (Fil 2,12). Na koji način bi vjernik trebao strahovati oko svoga spasenja?

Navedene Pavlove riječi iz Poslanice Filipljanima zvuče tako da ih čovjek treba shvatiti ozbiljno. Spasenje o kojem Pavao govori nije tek jedan od životnih izbora kao što su na primjer mjesto gdje ćemo živjeti, posao koji ćemo raditi pa i ljudi s kojima ćemo se družiti. Kad je riječ o spasenju, riječ je o životu kao takvom. Stoga Pavao upozorava da čovjek koji ozbiljno ne radi oko svoga spasenja zapravo promašuje život.

Kontekst u kojem Pavao o tome govori pomaže nam da shvatimo što znači raditi oko svoga spasenja. Naime, te riječi slijede nakon kristološkoga himna u kojem se govori o Kristu kojega je Bog uzvisio i dao mu ime nad svakim imenom jer se on do kraja ponizio postavši čovjekom i bio poslušan Ocu sve do smrti na križu (usp. Fil 2,6-11) U tom kontekstu raditi oko svoga spasenja znači biti poslušan Ocu kao što je to bio Krist. Drugim riječima, spasenje nije neko postignuće do kojega mi dolazimo svojim djelima, nego nasljedovanjem Krista koji je primjer savršenoga vršenja Očeve volje. Dakle, „strahovati oko svoga spasenja” znači da trebamo voditi brigu o tome da naša djela budu takva da se mogu priznati Kristovima.

Strah od nepoznatoga temeljni je ljudski strah, a jedna od najvećih ljudskih nepoznanica je smrt. Može li čovjek prevladati strah od smrti? Što nam Isus poručuje svojom mukom, smrću i uskrsnućem?

Postoje ljudi koji umiru herojski i ljudi koju umiru mirno, pa bi oni mogli biti dokaz da čovjek može prevladati strah od smrti. No ja bih radije rekao da pravo pitanje nije kako čovjek prevladava, nego kako proživljava strah od smrti. Vrlo je važno da čovjek s ovoga svijeta odlazi pomiren sa svojim životom i pomiren s drugim ljudima. Tada se s manje straha odlazi s ovoga svijeta. A što se tiče smrti i čovjekova odnosa s Bogom, mislim da je Isus to lijepo izrazio u raspravi sa Saducejima koji nisu priznavali uskrsnuće. Isus im je u toj raspravi kao ključni argument vjere u život poslije smrti rekao: „Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive” (Lk 20,38). Te Isusove riječi shvaćam u smislu da zajedništvo Boga i čovjeka nikada ne prestaje. A Kristova muka, smrt i uskrsnuće svjedoče upravo to da zajedništvo s Bogom ne prestaje ni nakon smrti. S tom vjerom ne umire se u očaju, nego u nadi.

Uz iskrene želje za daljnji plodonosan znanstveni rad, na kraju razgovora poruka za naše čitatelje?

Budući da je tema našega razgovara bila strah, na kraju bih o tome rekao da se ni jednoga straha čovjek ne može osloboditi sam, nego jedino uz pomoć Boga i ljudi.

A budući da se radi o poruci čitateljima, rado navodim riječi iz Knjige Otkrivenja koje slobodno primjenjujem na čitavo Sveto pismo kao i na svako dobro štivo koje nas približava Bogu i jedne drugima: „Blago onomu koji čita i onima što slušaju riječi ovoga proroštva te čuvaju što je u njem napisano. Jer vrijeme je blizu” (Otk 1,3).

Prema tim riječima vrijeme provedeno u čitanju i slušanju nije samo dobro iskorišteno nego i blaženo vrijeme. Uz sve druge najljepše želje, želim ovom prigodom Vašim čitateljima da bez straha budu radosni svjedoci toga svima dostupnoga blaženstva.

Izvor:
Svjetlo riječi