Objavljeno:
14. 11. 2022. 09:00

Evanđelje treba uroniti u svjetovno kako bi ga iznutra obratilo i posvetilo, a ne da svjetovno bez imalo muke uranja u evanđelje kako bi bez grižnje savjesti griješilo.

Piše: fra Janko Ćuro

Na jednom mjestu Karl Rahner piše kako je zadaća teologa sve objasniti u Bogu, a Boga objasniti kao neobjašnjivoga. Neiscrpan je to zadatak koji nadilazi vrlo ograničene ljudske mogućnosti i stoga je posve razumljivo da ova zadaća sama po sebi ne može biti stvar puke znanstvene discipline nauka odnosno govora o Bogu i o odnosima Boga, čovjeka i svijeta, nego na prvom mjestu mora biti stvar duboke vjere, unutarnjega raspoloženja i opredjeljenja ne samo za znanjem kao formom nego još više za iskustvom velikoga otajstva Božje stvarateljske i sveobuhvatne ljubavi. Jer, jednostavno je nemoguće teologizirati, dosljedno i autentično govoriti o Bogu onomu tko Ga nije osobno susreo, tko nije iz prve ruke iskusio neopisivu radost i veličinu susreta stvorenja sa Stvoriteljem. A Bog je ljubav i samo ga može upoznati onaj koji ljubi, poučava apostol Ivan, ma gotovo u svakoj rečenici svojih pisama: Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav (1 Iv 4,7-8).

Upravo je ovo bila osnova ne samo teologije i filozofije nego života bl. fra Ivana Dunsa Škota koja se, kao i prije njega njegova subrata fra Bonaventure, temeljila na ljubavi kojoj su i jedan i drugi, bez imalo dvojbe, davali prednost pred umom tj. pred znanjem. Ali važno je ovdje odmah napomenuti da Škot, premda razlikuje vjeru i znanje, on ih nikako ne suprotstavlja nego ih uvijek, jer se pretpostavljaju, povezuje. I zato se u njegovoj osobi isprepliću i svetost i znanje. Papa Pavao IV. u svom pismu Alma parens piše: Dokazujući prednost ljubavi nad znanjem, ističući sveopće prvenstvo Krista, toga Božjeg remek-djela, proslavitelja Presvetoga Trojstva, Otkupitelja ljudskoga roda, Kralja u naravnom i nadnaravnom redu, kojem uz bok blista iskonska ljepota Bezgrešne Djevice, Kraljice svemira, Duns Škot divno osvjetljuje vrhunce Evanđeoske objave, kako su ih posebno sv. Ivan i sv. Pavao vidjeli, gdje veličanstveno lebde u Božjim osnovama spasenja.

I zato kad govorimo o bl. Ivanu Dunsu Škotu, mi ne govorimo o nekome tko je samo dao veliki doprinos teologiji i filozofiji, o nekomu tko je duboko umovao o Bogu, čovjeku i svijetu, nego na prvom mjestu govorimo o fra Ivanu kao o jednom svetom, uzornom i samozatajnom franjevcu za koga je vjera prožeta ljubavlju bila cjeloživotna praksa. Sve ono u što je pronicao svojim briljantnim i izoštrenim umom bilo je, možemo slobodno reći, plod molitve, osobnoga svjedočenja Božje ljubavi, brige i zauzetosti za čovjeka i sve stvoreno. A to je ono što je tada, što danas i što će uvijek ljude neodoljivo privlačiti: svetost nauka koji se uranja i potvrđuje u svetosti života.

Svetost života nije samo nužna nego je i nezaobilazna onima koji poučavaju i onima koji su poučavani, a ne samo poprilično distancirana i ohlađena svetost riječi. Možda griješim, ali mi se čini kako se današnji moderni vjernik više plaši svetosti nego grešnosti. Nadalje, zar ne svjedočimo kako današnjim društvom ne vlada samo politička nego i religijska korektnost u smislu da samoprozvani „progresivni“ pojedinci u Crkvi vjeru i vjerske istine po potrebi ignoriraju ili zataje onda kad se ispriječe „modernim trendovima” poprilično bezbožnoga vremena ali i vjeri i uvjerenjima drugih i drukčijih ljudi? Zaista se teško oteti dojmu kako je ljudsko ne samo dobilo primat pred božanskim, nego zauzelo njegovo mjesto. Ovaj duh svijeta, a na njega nas je upozorio Isus u Ivanovu evanđelju, čini sve kako bi čovjeka udaljio od njegova vjerskoga i kršćanskoga temelja, a to je na prvom mjestu svetost koju je najjednostavnije definirati kao prijateljevanje s Bogom.

Opet kažem, možda pretjerujem, ali iskreno se upitajmo: kad bi nas netko upitao što je svetost svi bismo je točno znali definirati, ali što bismo odgovoirli kad bi nas upitao: Želiš li ti biti svet? Kao da smo, malo pomalo, prenijeli svetost na područje estetskoga, umjetničkoga i u područje čovjeku nedostižnoga. A ako svetost svedemo samo na umjetnički izričaj i herojstvo nekih pojedinaca, koji su nam gotovo u rangu supermena, onda nas fra Ivan Duns Škot nema uopće čemu poučiti kad bismo pročitali i svako slovo svih njegovih djela.

A uči nas da samo sveti možemo u zajedništvo s Bogom, a sveti smo onda kad vršimo ne svoju i volju svijeta nego Božju volju. Pri tom se ne trebamo plašiti ismijavanja i odbacivanja pa se bojažljivo sklanjati u virtualan komfor napuhanoga balona nekakve vjerske korektnosti. Ismijavanja i odbacivanja nikad se nije plašio bl. Ivan Duns Škot. I o njemu su neki naprasno donosili sudove bez dublje analize njegovih misli, a neki su ga čak i ismijavali. Nije ga to brinulo, vjerojatno iz istih razloga koje je nekoliko stoljeća poslije izrekao francuski filozof E. Gilson: Od stotine pisaca koji su ismijavali Duns Škota, ne postoje dvojica koji su ga pročitali, a niti jedan koji ga je shvatio.

Riječ i život fra Ivana Duns Škota neka nas ohrabri da budemo sveti kako bismo bili autentični navjestitelji Kristove riječi upravo ovom i ovakvom svijetu bez obzira na to koliko ona ponekad boljela i koliko nas svijet zbog toga ismijavao, osuđivao i etiketirao. Jer, nismo ovdje da se dopadnemo i ugodimo svijetu, nego da ugodimo Bogu. Evanđelje treba uroniti u svjetovno kako bi ga iznutra obratilo i posvetilo, a ne da svjetovno bez imalo muke uranja u evanđelje kako bi bez grižnje savjesti griješilo.

Sljedeće godine obilježavamo 800. obljetnicu Franjine proslave Božića u Grecciu prvim živim jaslicama. Uz Isusovo božanstvo, sv. Franjo Asiški je volio sve ono što je bilo povezano s Isusom i kao čovjekom a posebno njegovu Majku Blaženu Djevicu Mariju. Doslovno ga je u svemu tomu slijedio i fra Ivan Duns Škot koji je bio veliki štovatelj Blažene Djevice Marije da je, pored drukčijega razmišljanja, ustrajao na misli kako je Marija bezgrešno začeta što je nakon nekoliko stoljeća i službeno potvrdila Crkva: Svemogući Bog je mogao od istočnoga grijeha sačuvati Mariju što je i dolikovalo njoj koja je majka utjelovljene Riječi. Što Bog može učiniti i što se dolikuje da učini, onda On to i učini.

Neka nas prati zagovor Blažene Djevice Marije i bl. fra Ivana Dunsa Škota.
Marijo, bez grijeha začeta, moli s nama i moli za nas!

Izvor:
Svjetlo riječi