Objavljeno:
24. 01. 2023. 09:30
Foto: Foto Đani

Svako hodočašće u kojem sam sudjelovao i koje sam organizirao, ostavljalo je na mene, kao i na one koji su sa mnom hodočastili, pozitivan dojam. To se primjećivalo već na našim licima. Pomoglo je rastu moje vjere, ali i drugima da učvrste svoju vjeru u Gospodina

Razgovarala: Monika Galić

Fra Karlo Lovrić rođen je 2. prosinca 1941. godine u Uzarićima gdje je pohađao pučku školu. Nižu realnu gimnaziju završio je u Širokom Brijegu. Godine 1957. započeo je klasičnu gimnaziju u Sinju, a 1959. nastavio u Dubrovniku kod isusovaca gdje je, nakon odsluženoga vojnog roka u Paraćinu, i maturirao 1963. Iste godine, 12. srpnja, obukao je franjevački habit i započeo godinu kušnje – novicijata na Humcu. Studij filozofije i teologije započeo je u Visokom, nastavio u Sarajevu i završio u Königsteinu i. T. kod Frankfurta na Majni, gdje je 29. lipnja 1968. primio svećenički red. Od kolovoza 1969. do kolovoza 1971. godine djelovao je kao duhovni pomoćnik u župi sv. Ante na Humcu/Ljubuški, a od kolovoza 1971. do kraja godine u HKM Zürich u Švicarskoj. Početkom siječnja 1972. odlazi u St. Gallen i osniva HKM St. Gallen. Ostaje voditeljem Misije do listopada 1980., kada se vraća na naše prostore i biva župnikom na Širokom Brijegu do kolovoza 1982. Od rujna 1982. do prosinca 1988. opet je u Švicarskoj. Osniva HKM Lausanne i ostaje u Misiji do 15. prosinca 1988. Od 15. prosinca 1988. do kraja siječnja 2005. voditelj je HKM Zürich. U Švicarskoj je, osim voditelja Misije, obnašao i službu nacionalnoga delegata za Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj kao i službu provincijskoga delegata. U Međugorje je stigao sredinom svibnja 2005. godine gdje kao duhovni pomoćnik djeluje sve do danas.

Poštovani fra Karlo, za početak nam recite što za Vas znači riječ „hodočašće”?

Riječ „hodočašće” može se razumjeti samo u religioznom smislu. Vjernik u raznim prigodama, sam ili u zajedništvu s drugima, posjećuje neko svetište. To čini hodom, odnosno pješice, ili koristi prometna sredstva: zrakoplov,vlak, autobus.

Jedan planinar koji je „naoružan” štapovima, lancima i kukama služi se istim prometnim sredstvima kao i hodočasnik, a na neki planinski vrh penje se „naoružan” štapovima, lancima, kukama… nije hodočasnik jer, barem izravno, ne traži susret s Bogom. Hodočasnik s krunicom u ruci, tikvom/čuturom vode, bos, pješice… traži „tabor” da bi se u hodu – u nekom svetištu, a ponajviše marijanskom – susreo sa svojim Bogom.

Kakvu duhovnu vrijednost pronalazite u ovom vjerničkom činu?

Upravo ovu koju sam prethodno spomenuo: susret s Bogom. Iako On zna što je meni potrebno da budem sretan, On želi da se ja pokrenem i fizički i duhovno. Susret neće izostati. Ni sreća ni radost, ni ohrabrenje iz toga susreta.

Hodočastili ste u veliki broj marijanskih svetišta, o kojima ste na kraju objavili i knjigu. Kako biste opisali povezanost Blažene Djevice Marije i vjernoga puka naših prostora?

Usudio bih se reći da hrvatski čovjek ima marijansku dušu. Voli i štuje Mariju, i kao Majku i kao zagovornicu kod Gospodina. Prepoznaje je kao takvu gdje god živio. I kada napusti svoje ognjište iz bilo kojega razloga (rat, siromaštvo, potjeran silom…) on se njoj poput djeteta utječe.

Duboko mi se usjeklo u sjećanje 5. dvodnevno hodočašće Hrvata u Švicarskoj u Einsiedeln, švicarsko nacionalno marijansko svetište, u listopadu 1971. Predvodio ga je Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. To je bio ujedno i moj prvi susret s Gospinim svetištem u Einsiedelnu. Nekoliko tisuća Hrvata iz Švicarske, kao i susjedne Njemačke, Austrije i Francuske častili su Mariju križnim putom na Kalvariju, svečanom večernjom svetom misom, naknadnom procesijom sa svijećama i marijanskim pjesmama. Dakako, bila je prigoda i za svetu ispovijed, iako se zbog manjka svećenika nije moglo svima izići u susret. U to vrijeme bila je samo jedna hrvatska katolička misija za cijelu Švicarsku, sa sjedištem u Zürichu. Danas tamo djeluje 11 hrvatskih katoličkih misija. Hodočašća hrvatskih katolika Gospi Einsiedelnskoj organiziraju se svake godine, ne više u listopadu nego u lipnju, a izuzetak je bila pretprošla godina kada zbog pandemije koronavirusa nije bilo moguće organizirati hodočašće.

Susreti s hodočasnicima

Koje hodočašće Vam je ostalo u posebno lijepom sjećanju i zašto?

To je svakako bilo, ovo već spomenuto, moje prvo hodočašće u Einsiedeln. Svako hodočašće u kojem sam sudjelovao i koje sam organizirao, ostavljalo je na mene, kao i na one koji su sa mnom hodočastili, pozitivan dojam. Ako ne trajni, barem trenutačni! To se primjećivalo već na našim licima. Pomoglo je rastu moje vjere, ali i drugima da učvrste svoju vjeru u Gospodina. Dakako, svatko na svoj način. S hodočašća u Lurd (Francuska) ljudi se vraćaju sa sviješću da Bog ne zaboravlja siromašne i bolesne. Tada djevojčica, a danas sveta Bernardica Soubirous bila je i bolesna i siromašna, ali Gospa je upravo nju izabrala i preko nje prenijela poruku: „Ja sam Bezgrješno Začeće”.

Ima li neko mjesto u koje ste željeli hodočastiti, a niste uspjeli?

Ima mnogo prošteništa (= svetišta) u koja sam želio otići, sam ili s hodočasnicima, ali zbog raznoraznih okolnosti, nedostatka vremena ili udaljenosti, to nije bilo ostvarivo. Organizirao sam hodočašća s vjernicima u francuska i talijanska svetišta.

U Francuskoj su to bila sljedeća svetišta: Lurd (više puta); Ars (sveti Ivan Vianney, župnik Arški); Paris (Notre Damme); Paray-le-Monial gdje se u 17. st. Isus ukazao sv. Margareti Mariji Alacoque i dao joj nalog prenijeti odgovornima u Crkvi da se uvede čašćenje Njegova Presvetoga Srca; te Lisieux (sveta Mala Terezija) – svetište veoma simpatične svetice, ne samo za ono vrijeme. Govorila je: „Moj život je ljubav”. Jednom misionaru u Kini koji je imao poteškoća i koji je od nje tražio pomoć u molitvi, pisala je: „Udaljenost nikada neće moći odvojiti naše duše, a smrt će našu povezanost učiniti jačom. Kada uskoro dođem u nebo, molit ću Isusa za dopuštenje da vas posjetim i mi ćemo dalje zajednički voditi apostolat.”

Talijanska svetišta u koja sam hodočastio s vjernicima su: Asiz (sveti Franjo Asiški); La Verna (brdo gdje je sveti Franjo dobio rane, odnosno stigme); Padova (sveti Ante Padovanski i sv. Leopold Bogdan Mandić); Rim; Loretto (Nazaretska kućica); i San Giovanni Rotondo (Padre Pio).

Dva puta sam bio u Svetoj Zemlji u Jeruzalemu. Prvi put 1978. sa Švicarcima kada je Karol Wojtyla nakon smrti Pape Pavla VI. izabran za papu. Drugi put sam u Svetoj Zemlji bio 2000. godine, kao suorganizator s dr. Adalbertom Rebićem. S nama su išli hrvatski hodočasnici iz Züricha i Zagreba.

Sretan sam što sam mogao hodočastiti i u Fatimu (Portugal) te Mariju Bistricu više puta, iako nisam bio voditelj ovih hodočašća. U posebnom sjećanju mi je ostalo i hodočašće sv. Ivi u Jajce 1981. godine, kada je iz Širokoga Brijega, gdje sam tada bio župnik, išao pun autobus hodočasnika.

Dugo godina ste kapelan u župi Međugorje, a samim tim i u kontaktu s mnogim hodočasnicima. Sjećate li se nekoga posebnog susreta koji Vam je ostao u srcu i kojega se rado sjećate?

Ja bih rekao da je svaki susret s hodočasnicima u Međugorju poseban i zanimljiv. Dovoljno je imati vremena za njih u ispovjedaonici (ne samo u ispovjedaonici!) i tada se može čuti i doživjeti kako Gospa svome sinu Isusu dovodi izgubljene sinove i kćeri nakon 30, 40 i više godina te kako je Bog strpljiv i zna čekati. Neki znaju reći da su više puta dolazili do ispovjedaonice u svojoj župi, ali nisu imali snage ući u ispovjedaonicu zbog stida i straha i iskreno priznati svoje grijehe. U Međugorju su to mogli učiniti po Gospinu zagovoru.

Prije desetak godina susreo sam mladoga Talijana pred crkvom u Međugorju – imao je 18 godina – i zamolio me za razgovor. Želio mi je nešto važno priopćiti. Sjeli smo na klupu i počeo je svoju životnu priču. „Gospođa koja organizira hodočašća u Međugorje pitala je moju majku bih li i ja pošao tamo. O Međugorju nisam znao skoro ništa. Čuo sam da se tamo Gospa ukazuje, ali me to i nije zanimalo. Kada mi je majka ponudila da pođem s njima u Međugorje, objeručke sam prihvatio. Pomislio sam u sebi kako imam mnogo ukradenih stvari: zlata i dijamanata. To će biti prigoda sve te ukradene stvari unovčiti. Po dolasku u Međugorje odmah sam se uključio u hodočasnički program. Penjali smo se na Brdo ukazanja. Ipak, dok su drugi molili, ja sam razmišljao kako prodati ukradene stvari i kako doći do novih stvari. Penjući se uzbrdo čuo sam neobičan glas: 'Ludovico, ostavi sve!' Kada smo bili kod Gospina kipa, na vrhuncu, opet sam čuo isti, ali jači glas: 'Ostavi sve!' I kada smo silazili s brda, čuo sam još glasnije: 'Ludovico, ostavi sve!' Kada smo sišli s brda, vidio sam jednu ženu u sjedećem stavu. Ispružila je ruku prema meni da joj udijelim milostinju. Reagirao sam spontano. Sve što sam imao u svojim džepovima (zlatnina, prstenje, naušnice, dijamanti – u vrijednosti otprilike 15 000 eura!) stavio sam u njezinu torbu. Otada se moj život potpuno promijenio. Vratio sam se kući iz Međugorja preporođen. Više ne kradem, ne griješim bludno, idem svake nedjelje na svetu misu, ispovijedam se redovito. Ovo mi je već treći put da dolazim u Međugorje. Imao sam želju podijeliti ovo s vama jer ste svećenik.”

Evo još jednoga zanimljivog susreta koji je bio krajem osamdesetih godina u Švicarskoj, a itekako je povezan s Međugorjem. Bio sam tada voditelj Hrvatske katoličke misije u Lausannei. Jedne nedjelje u svibnju s hrvatskim pukom sam slavio redovitu nedjeljnu svetu misu u 17 sati u crkvi St. Redempteur u Lausannei. U vrijeme dijeljenja svete pričesti pristupila je i jedna gospođa koju do tada nisam susretao na hrvatskim misama. Bila je neobično obučena. Imala je duge rukave iako je bilo toplo proljeće. Nakon svete mise odmah je otišla. Oko 20 sati nazvala je Misiju i predstavila se kao Kati. Dakako, govorila je francuski. Pitala je može li doći na jedan razgovor. Rekao sam joj da dođe sutra u 11 sati u Misiju. Tako je i bilo. Bila je točna. Predstavila se ovako: „Ja sam Katlin. Rođena sam u Americi. Moji su rodom iz Irske. Ima nas dvanaest braće i sestara. Iako smo kršteni u Katoličkoj Crkvi, nitko ne prakticira vjeru. Ja sam živjela s Michelom u divljem braku. Nismo imali djece. Tražili smo Boga, ali na pogrešnom mjestu. Živjeli smo boemski. Čak smo jedno vrijeme proveli u Indiji tražeći duhovnu pomoć od gurua. Nigdje nismo mogli naći mir. Netko mi je rekao da se Gospa ukazuje u Međugorju. Ja sam samo znala da je to u Jugoslaviji i ništa više. Tražila sam informacije u Jugoslavenskom veleposlanstvu u Bernu, ali ih nisam dobila. Na moj upit i traženje samo bi spustili slušalicu. U jednoj molitvenoj skupini su mi rekli da je francuski teolog Rene Laurentin objavio knjigu o ukazanjima Majke Božje u Međugorju pod nazivom 'La Vierge apparaît-elle à Medjugorje?' (hrv. Pojavljuje li se Bogorodica u Međugorju?) Potražila sam knjigu u katoličkoj knjižari i dvaput naručila, ali je nikada nisam dobila – uvijek s isprikom: 'Vi ste je jučer odnijeli'. Ipak, nekako sam saznala gdje se Međugorje nalazi i stigla sam s Michelom dva dana prije Božića. Potražila sam ispovijed na Badnji dan. Ispovjednik – jedan irski svećenik – mi je rekao: 'Ne možeš se ispovjediti jer živiš u konkubinatu (suložništvu). Bog ili Michel, opredijeli se!' I ja sam se tada opredijelila za Boga i iskreno se ispovjedila. A kako je reagirao Michel? Rekao mi je: 'Nažalost, znao sam da će se to jednoga dana dogoditi.'”

Katlin je željela poći u Međugorje i tamo živjeti. Tada sam napisao pismo fra Jozi Zovki u kojem sam ga zamolio da joj pomogne, ako je to moguće, te sam ga poslao po njoj. U kolovozu iste godine došao sam na odmor. Susreo sam se s Katlin. Rekla mi je da nije odnijela pismo fra Jozi, koji je u to vrijeme bio u Tihaljini. Došla je taksijem iz Mostara u Međugorje. Odmah je ušla u crkvu i samo što se kratko pomolila pred Gospinim kipom, osjetila je tapšanje po ramenu: „Gdje si, već odavno te čekam?” Bila je to vidjelica Marija Pavlović. Od tada je živjela s njome u obitelji, kao jedno od njihove čeljadi. Nakon nekoliko mjeseci boravka u Međugorju, otišla je u Italiju i sada u Monzi vodi brigu o kapelici u kojoj je trajno klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Usmjeriti pogled prema Bogu

Kako vjernik uistinu može doživjeti svetost mjesta?

Da bih odgovorio na ovo pitanje poslužit ću se jednom slikom iz prirode. Neki čovjek je uhvatio orlića i stavio ga među kokoši. Mali orao se brzo prilagodio mjestu boravka. Što su radile kokoši, radio je i on. Nakon nekoliko vremena naišao je čovjek koji se razumio u prirodu ptica i rekao: „Ono je orao, nije kokoš.” Domaćin se nije složio s tom tvrdnjom. Stranac je uzeo orla na ruku i ponio ga na povišenije mjesto. Doviknuo mu je: „Orle, ti si kralj ptica, poleti!” Orao je razgledao oko sebe i kada je iza sebe vidio kokoši kako kljucaju zrnje, sletio je među njih. Domaćin mu je rekao: „Vidiš, to je kokoš!” Stranac se nije dao zbuniti. Uzeo je orla na ruku i popeo se na više mjesto. Orao je malo oklijevao. Tada mu stranac okrene vrat i usmjeri pogled prema suncu i viknu: „Orle, ti si kralj ptica, raširi krila!” Orao zamaše krilima i odleti u nebeske visine.

Slično je i s čovjekom hodočasnikom, i ne samo hodočasnikom. Ako svoj pogled usmjeri prema gore, prema Gospodinu Bogu, neće mu biti problem vinuti se prema Bogu, odnosno, ostati s Bogom prihvaćajući sve Njegove zapovijedi. Ono zemaljsko grješno koje ga je itekako privlačilo, odjednom prestaje biti zaprekom na putu prema Bogu.

Kako se prikladno pripraviti za hodočašće?

Kad netko odluči hodočastiti u neko svetište, mora znati koji motivi ga vode, vjerski ili neki drugi. Ako nisu vjerski, može mu biti neugodno na tom putovanju. Autobus na hodočašću je kapelica na kotačima. Moli se krunica, pjevaju se marijanske ili uopće duhovne pjesme. Ako čovjek koji hodočasti nije spreman dijeliti zajedništvo molitve i pjesme, bolje bi mu bilo odustati.

Mi smo se za hodočašće znali pripremati postom i molitvom.

Je li se pristup hodočašću promijenio u odnosu na prije? Hodočaste li ljudi više ili manje?

Teško mi je to reći iz sadašnje perspektive. Prošlo je dvadeset i više godina kako sam organizirao posljednje hodočašće u San Giovanni Rotondo u Italiji. Ipak, usuđujem se reći kako stasa jedna nova generacija vjernika koju „odgaja” internet, odnosno društvene mreže. One ruše brakove, ruše obitelji. Uče sebičnosti. Mladi ne znaju na koju stranu bi krenuli. Sviđa im se kršćanski moral, ali previše zahtijeva u ovo moderno vrijeme. Traži mnogo odricanja. Predbračni moral je – tako kažu – zastario. Ništa manje – kažu njihovi roditelji – i bračni moral je zastario. Svetost braka je nepoznanica. Zaboravljene su riječi „bračno darivanje”. Takve će teško biti pokrenuti na hodočašće. Dakako, nije sve tako crno, ali to crno se nekako prije primijeti. Bilo bi sasvim pogrešno optužiti samo društvene mreže za ovakvo ponašanje. I Crkva se mora upitati je li sve učinila kada je riječ o odgoju djece, mladih i roditelja.

Može li se povući paralela između hodočašća i čovjekova životnoga puta?

Ako je netko hodočastio samo da bi hodočastio, a ništa s toga svetog mjesta nije ponio sa sobom u svagdašnji život, badava je išao. Sličan je čovjeku koji je kršten i primio druge sakramente, ali je sve ostalo samo na primanju. Isto tako može biti obrnuto – da se čovjek s hodočašća vrati s velikim odlukama i milošću kao i čovjek koji živi sakramentalnim životom.

Zašto je hodočašće važno za vjernika i kakvu promjenu mu može donijeti u životu?

Dvama primjerima sam već naglasio da hodočašće i sama želja za odlazak na hodočašće može u potpunosti promijeniti nečiji život. Može čovjeka vratiti Bogu.

Izvor:
Svjetlo riječi