Objavljeno:
08. 09. 2022. 08:30

Jedna lijepa izreka kaže da je „umjetnost most između neba i zemlje” i to je ono što i sam mislim o umjetnosti. Ona je uvijek nešto lijepo, plemenito i uzvišeno. Ne moraju nužno svi biti umjetnici, ali svi bi trebali imati osjećaja za umjetnost i za lijepo

Anamarija Ćuro

Fra Petar Perica Vidić rođen je u Sarajevu na Bistriku 1938. godine. Klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a studij filozofije i teologije u Sarajevu. Od 1962. godine radi u ateljeu akademskoga slikara Gabrijela Jurkića, a od 1965. do 1966. u ateljeu akademskoga slikara Stane Kregara u Ljubljani. Godine 1966. odlazi u Beč i pohađa Akademiju likovnih umjetnosti gdje studira grafiku u klasi profesora Maxa Melchara. Od 1970. godine predavao je likovnu umjetnost, a kasnije povijest umjetnosti na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Od 1995. godine član je Akademije nauka i umjetnosti BiH. Do sada je imao preko 110 samostalnih izložbi u BiH i inozemstvu. Dobitnik je značajnih nagrada i priznanja među kojima je i Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva 2006. god. Na službi je u Franjevačkom samostanu sv. Ante na Bistriku. Papa Benedikt XVI. mu je 2011. godine dodijelio odlikovanje Križ za Crkvu i Papu. Prvi je svećenik koji je postao članom Akademije nauka i umjetnosti BiH, dvadeset godina je bio predsjednik Matice hrvatske u Sarajevu, čiji je i osnivač. Fra Perica je jedan od osnivača Hrvatskoga društva za znanost i umjetnost te je dugo vremena bio i dopredsjednik toga društva. Matica i društvo proglasili su ga svojim počasnim članom.

Budući da ste redovnik i svećenik, kada ste počeli slikati i odakle ljubav prema slikarstvu?

Slikanje sam zavolio još u osnovnoj školi. Dobro se sjećam kako nam je jednom učiteljica dala zadatak da naslikamo neki motiv iz prirode. Kad sam joj donio svoj rad, učiteljica nije povjerovala da je to moj rad pa je tražila da to isto ponovno nacrtam na ploči. Kad je vidjela da sam to zaista ja naslikao, bilo joj je žao što me je za uho potegla. A kasnije sam u Klasičnoj gimnaziji u Visokom uređivao i radio naslovnicu za naše đačke novine.

Zahvalan sam Bogu što mi je podario ovaj talent koji sam nastavio razvijati i tijekom teološko-filozofskoga studija u Sarajevu. Nakon toga moja me je Franjevačka zajednica poslala u Ljubljanu kod poznatog akademskog slikara Stane Kregara, gdje sam punih 15 mjeseci od jutra do mraka slikao i radio. Nakon toga upisao sam Akademiju likovne umjetnosti u Beču. Kad je u pitanju umjetnost, Bog je ljudima podario različite talente. Ja, primjerice, volim glazbenu umjetnost, ali za nju nemam dara. Bog mi je dao ovaj dar kojim mogu stvarati i slikati i za koji vjerujem da sam ga svojim predanim radom umnožio. Dosad sam imao preko 110 samostalnih izložbi diljem Europe. Autor sam vitraja u nekoliko crkava. Evo do dana današnjega ne želim da mi dan prođe bez ijednoga poteza kistom. Iako imam sve više problema s vidom, i dalje nastavljam stvarati. Uzdam se u Boga i nastojim činiti dobro ljudima. Nije dovoljno samo o tome govoriti. Mi to moramo i svojim djelima dokazati.

Talenti u službi ljubavi

Prvi ste svećenik franjevac koji je postao član Akademije nauka i umjetnosti BiH. Što Vam znači ovo priznanje?

Kao i kod svakoga priznanja, čovjek osjeti posebno raspoloženje u duši. Također sam se pitao jesam li doista dostojan kao prvi redovnik i svećenik postati članom Akademije nauka i umjetnosti BiH? Međutim, veoma sam radostan i zadovoljan što je moj uporni i strpljivi umjetnički rad i talent prepoznat kao vrijedan. Najviše hvalu iskazujem Bogu koji mi je povjerio ovaj dar.

Vaše slike su uvijek u radosnim, optimističnim bojama. Možemo li na osnovi toga zaključiti da na život gledate optimistično?

Nikad nisam drukčije gledao na život osim optimistično i realistično. Tako je i sada. Od djetinjstva nastojim biti realan, ali istovremeno tu realnost prožimam optimizmom. Uvijek me obraduje svatko tko se trudi, napreduje i želi nešto dobro i lijepo napraviti. Ovaj će optimizam ostati do kraja moga života i uvijek ću s njim susretati sve ljude. Kako volim djela a ne samo riječi, uvijek sam se učlanjivao u ona društva i udruge koje ljudima čine dobro i koje svoje zajedništvo prožimaju ljubavlju i dobrotom.

Imali ste priliku upoznati i neko vrijeme provesti s poznatim umjetnikom Gabrijelom Jurkićem. Po čemu ga pamtite i što mislite o njegovu radu?

O dragom i velikom slikaru Gabrijelu mogu samo izreći riječi hvale i divljenja. Upoznao sam ga još u Sarajevu u kojem je imao svoj atelje do 1954. godine. Često bi me tada profesori slali kad bi Gabrijelu nešto trebalo donijeti. Kasnije me je Uprava Provincije poslala u Livno gdje mi je ovaj veliki slikar davao instrukcije dva i pol mjeseca. Kada sam zaređen za svećenika, Gabrijel mi je poslao svoju sliku kao uspomenu i lijepo sročenu čestitku za moj veliki životni događaj. Sliku i čestitku imam još uvijek na svom radnom stolu. Gabrijel je bio veoma religiozan. Svako je jutro išao na svetu misu. Kad su mu u Sarajevu oduzeli atelje, fratri u Gorici Livno rado su ga primili u samostan. Dali su mu jedan dio samostana za atelje i galeriju. Tu je i živio zajedno sa svojom suprugom Štefom. Gabrijel Jurkić je bio velik čovjek, slikar i vjernik.

Likovnom umjetnošću se bavite od mladosti, što je za Vas umjetnost općenito?

Jedna lijepa izreka kaže da je „umjetnost most između neba i zemlje” i to je ono što i sam mislim o umjetnosti. Ona je uvijek nešto lijepo, plemenito i uzvišeno. Ne moraju nužno svi biti umjetnici, ali svi bi trebali imati osjećaja za umjetnost i za lijepo.

Kakav je odnos suvremenoga doba prema umjetnosti uopće? Smatrate li da se razvija u pravom smjeru?

Mislim da je danas manje zanimanja za umjetnost nego što je to bilo nekad. Sjetimo se samo srednjovjekovnih umjetnika, umjetnika 18., 19. i početka 20. stoljeća. Tada je umjetnost dominirala. Međutim, danas je sve manje interesa ne samo za likovna umjetnička djela nego i arhitektonska. Današnji svijet prožet je materijalizmom.

Kada bih kod djece primijetio talent za likovnu umjetnost, nagovarao bih roditelje da razvijaju taj talent i da upišu djecu na Akademiju likovne umjetnosti. Nažalost, nisu bili raspoloženi. Samo bi tada pitali: „A od čega će moje dijete tada živjeti?” Istina je da danas malo umjetnika može živjeti od svoga umjetničkog stvaralaštva. Vjerojatno je to glavni razlog što je danas manje umjetnika. Nekako mi se čini da današnji svijet ne prepoznaje vrijednost u umjetnosti. Promatrajući ovaj fenomen kroz gore rečenu izreku o umjetnosti, moglo bi se reći kako moderni čovjek nije više toliko zainteresiran da mostovima spaja nebo i zemlju, nego ga interesiraju samo oni koji spajaju zemlju s još više zemlje.

Kriza pravih vrijednosti

Često se danas pod izlikom umjetničke slobode vrijeđaju vjerska uvjerenja i sveto općenito. Možemo li vrijeđanje na vjerskoj osnovi nazvati umjetničkom slobodom i gdje je granica umjetničke slobode?

Teško mi je odgovoriti na ovo pitanje jer različito shvaćamo umjetničku slobodu. Umjetnost nas treba potaknuti na nešto lijepo, plemenito, nadnaravno i nešto što će oduševiti ljude i prožeti njihove duše ljepotom i plemenitošću. To je umjetnost, a sve izvan toga nije prava umjetnost. Na primjer, ako je neku karikaturu nacrtao neki „umjetnik”, ona bi odmah trebala biti „umjetničko djelo”. Međutim, ako ona svojim sadržajem vrijeđa bilo koga, onda to nije umjetnost niti se, stoga, može opravdati umjetničkom slobodom.

Što god vrijeđa čovjeka i čini ga manje sretnim i zadovoljnim, ne može biti umjetnost niti umjetnička sloboda jer vrijeđa nešto što taj čovjek poštuje, voli i cijeni. Pogotovo ako se terminom umjetnička sloboda pokušava omalovažiti i obescijeniti sveto. Prava umjetnost donosi mir i zadovoljstvo a ne mržnju i revolt.

Svrha kulture je odgoj i širenje ljudskoga duha. Čini li Vam se kako danas ne dopuštamo da nas kultura odgaja, nego je prilagođavamo vlastitim okvirima?

Životna je činjenica, ali i praksa, da pojedini „umjetnici” koje podržavaju ideološki orijentirani mediji nastoje svojim „umjetničkim djelima”, da tako kažem, podvaljivati kulturi. Oni ne žele stvarati djela koja teže lijepom, uzvišenom i plemenitom, nego djela kojima žele provocirati i prozivati druge i drukčije i tako stvarati još dublji razdor i mržnju. A općenito danas nije kultura što je nekada bila. Uzmimo primjerice srednji vijek ili kasnije razdoblje između srednjega i novijega vijeka kad su se ljudi oduševljavali pravom kulturom, bilo kazališnom, bilo likovnom umjetnošću ili glazbenom umjetnošću. Tada su postojali veliki likovni, glazbeni, dramski umjetnici itd. Po mom mišljenju, ne može se današnje vrijeme uspoređivati s nekadašnjim vremenom. Danas je vrijeme materijalizma, vrijeme u kojemu se izgubio smisao za lijepo, plemenito, nešto dobro. Ovo je vrijeme kada se gubi sve ono što je veliko i uzvišeno.

Imate li osjećaj da takvim stavom naspram kulture nazadujemo?

Kada sam definirao umjetnost i kulturu, rekao sam da je prava umjetnost sve što nas oplemenjuje. Sve što nas ne čini takvima je nadri umjetnost. To čovjeka ne formira. Kada promatramo lijepu sliku, uživamo u slici. Kada slušamo lijepu glazbu, unosimo se u nju i uživamo u toj umjetnosti. U pravoj umjetnosti postajemo sudionici zadovoljstva koje nam je netko umjetničkim djelom priuštio.

I na kraju, što mislite o Svjetlu riječi i što biste poručili našim čitateljima?

Volim Svjetlo riječi i pratim ga od početka. Dugo sam na Bistriku i ovdje sam obnašao razne dužnosti. Pratio sam cijelo vrijeme Svjetlo riječi i drago mi je uvijek ga prelistati i pročitati. Cijenim tekstove koji se nalaze u ovome časopisu i pratit ću ga do smrti. Ako ljudi sebi mogu priuštiti neke profane novine svaki dan, mogu izdvojiti i za mjesečni časopis koji sadrži raznolik, lijep i privlačan sadržaj za svakoga. Svatko u ovome časopisu može pronaći nešto za sebe.

Izvor:
Svjetlo riječi