Objavljeno:
09. 07. 2021. 09:30

Gandhi pripovijeda o sebi: Bilo mi je 15 godina. Tada sam prvi put počinio krađu. Bio sam dužan 25 rupija (oko 10 000 dinara). Moj brat je imao zlatni lanac. Ja sam od tog lanca otkinuo jedan dio i lanac ponovno sastavio. Otkinuti dio prodao sam i odužio se.
Ali to je bilo previše za moju dušu. Nisam mogao izdržati. Odlučio sam da više nikada neću krasti. Ni to me nije umirilo. Odlučio sam sve reći ocu, ali usta nikako da se otvore. Nisam se bojao batina. Moj otac nije nikada šibao djecu. Ja sam se bojao da će to oca previše ražalostiti.
Ali osjećao sam da mu ipak moram reći. Nema oproštenja bez priznanja. Stvorio sam odluku i napisao priznanje svog nevaljalog djela. Onda sam to predao ocu i zamolio ga za oproštenje. U svom priznanju molio sam oca da mi dadne kaznu. 
Kad sam papir predao ocu, drhtao sam kao prut. Dok je otac čitao, ja sam sjedio licem u lice prema njemu. Potekle su mi suze. Krupne i lijepe kao najljepši biseri. Jedan časak zaklopio je otac oči i razmišljao.
Onda je papir raskinuo. 
Ja sam ostao iznenađen. Otac nije olako opraštao. Očekivao sam da će planuti od bijesa. Ali on je ostao potpuno miran…

Tekst je objavljen u kalendaru Dobri Pastir 1959. godine

Izvor:
Svjetlo riječi