Objavljeno:
10. 05. 2022. 07:30

Živimo u vremenu masovnoga otpada od vjere. Teško se oteti dojmu da upravo svjedočimo onomu što je sv. Pavao prorekao u Drugoj poslanici Solunjanima.

Piše: fra Damir Pavić

Sotona, Božji protivnik, uspio je posvuda proširiti svoje zablude zavodeći mnoge da svjesno žive u grijehu, štoviše uvjerivši ih da grijeh više nije nikakvo zlo nego vrijednost i dobro. Nered i podjele sve više se šire i unutar same Crkve. S lakoćom se niječu temeljne istine vjere. Brojne duše su zbunjene, a službenici Crkve čudno šute i ne reagiraju. Svijet vapi za obraćenjem Bogu, kao suha zemlja za kišom. U srcima mnogih rađa se misao: čini se da nam jedino zahvat samoga neba, božanska intervencija, može pomoći?

Uvodne misli, iako će se mnogima činiti posve neprimjerenim uz opis jednoga marijanskoga svetišta, meni se čine itekako opravdanim. Iz jednostavnoga razloga što mogu poslužiti kao zoran primjer da u trenutcima kada pomislimo da sve, onako gledano po ljudskom, izgleda izgubljeno i nemoguće, kako se baš tada u svoj silini očituje Božja svemoć. Slična situacija bila je nekoć na području današnjega Meksika. Ondje su koncem 15. i početkom 16. stoljeća, zajedno sa španjolskim osvajačima, stigli i brojni misionari kako bi tamošnjim domorocima navijestili ljepotu evanđeoskoga nauka. Najbrojniji među njima bili su dominikanci i moja subraća franjevci. Međutim, na njihovo razočaranje, velikoga uspjeha nisu postigli. Kršćanstvo je primio tek mali broj stanovništva. A onda se dogodilo jedno od najznamenitijih i najčudesnijih ukazanja Blažene Djevice Marije. Ono što nisu postigli revni misionari tijekom desetljeća naporna rada učinila je u jednom trenu ljubav nebeske Majke Marije. U kratkom vremenu nakon ukazanja milijuni domorodaca su se obratili i radosno prihvatili Isusovu poruku spasenja.

Kada sam 2018. posjetio Guadalupe, nisam ni slutio ono što ću tamo doživjeti. Iskreno, još nigdje na svijetu nisam doživio toliku ljubav i privrženost prema Djevici Mariji kao u meksičkom narodu. Za njih je Gospa Guadalupska jednostavno sve: ponos i kamen temeljac njihova narodnoga i vjerskoga identiteta.

Sve je počelo 1531. kada se Djevica Marija ukazala aztečkom seljaku Juanu Diegu. To se dogodilo na brežuljku Tapeyac, smještenom na periferiji današnjega glavnoga meksičkoga grada. Na jeziku nahuatl, kojim je govorio narod kojem je pripadao, rekla mu je sljedeće: Ja sam tvoja Majka puna dobrote, ali ne samo tvoja, nego i svih onih što žive na zemlji, svih koji mene ljube… Ovdje ću uslišavati njihove suze i njihove boli. Na zadnjem, četvrtom, ukazanju dogodilo se nešto što će do dana današnjega ostati jedno od najvećih čuda u povijesti kršćanstva. Nakon prvih ukazanja pobožni seljak je o svemu izvijestio mjesnoga biskupa koji je kao potvrdu istinitosti ukazanja tražio neki znak. Gospa je vidiocu rekla da u blizini ubere ruže, iako ih je u to doba godine bilo nemoguće pronaći, stavi ih u svoju tilmu (plašt) te odnese nevjernom biskupu. Stigavši kod biskupa, pred njim je prostro svoj plašt na kojem se pojavio predivni lik tamnopute Djevice Marije (Virgin Morenita). Ovaj plašt, središnje mjesto čašćenja u Gospinoj bazilici, već stoljećima zbunjuje znanstveni svijet jer sva dosadašnja istraživanja pokazuju da lik na plaštu nije zemaljskoga podrijetla.

Izvor:
Svjetlo riječi