Objavljeno:
03. 05. 2022. 09:30
Stjepan Lice

Na otvorenju izložbe radova gluhoslijepe kiparice stojim među desecima onih koji joj žele izraziti svoje poštovanje i divljenje za njezin rad. Prilazim joj i pružam ruku. Zapravo, prihvaćam njezinu ispruženu ruku kojom strpljivo dočekuje sve prisutne koji joj se žele obratiti. Stisak naših ruku traje podulji trenutak, a onda me ona, premda me ne može vidjeti, premda ne može čuti moj glas, pozdravlja oslovljavajući me imenom. Pokušavam se prisjetiti kad smo se prošli put vidjeli. Protekli su otada mjeseci. Unatoč mnoštvu ruku, unatoč proteku vremena, ona me prepoznaje po mojoj ruci… Upisujem u njezin dlan slova, riječi, rečenice, ona mi odgovara svojim jasnim, razgovijetnim glasom. I tako razgovaramo.

Dok odlazim razmišljam o tome kako se pamti ruka. Njezin stisak. Razmišljam o govoru ruku. Razmišljam o rukama svojih najdražih. O rukama koje su se mijenjale tijekom vremena, o rukama koje je život trošio, preoblikovao, prožimao ih čvrstinom i blagošću, o rukama koje su rasle, dozrijevale – o rukama koje su i u svojim mijenama uvijek bile prepoznatljive… Da, to je ona… Da, to je on…

Što nam sve o čovjeku mogu reći ruke? O njegovu životu? Što treba dodati rječitosti ruke izbrazdane poput zemlje koju obrađuje? Što ruci otvrdnuloj od vjetrova i valovlja? Što ruci koja čitav životni vijek njeguje bolesne?

Da, ima ruku koje su blagoslov, koje su iskusile blagoslov rada, živjele blagoslov blizine. Ima i ruku koje su se ustegnule od života, kao da nisu ni živjele. Kad doživi njihovu nijemost, njihovu beživotnost, duša u čovjeku protrne.

Ima ruku koje su štošta propatile, ali su ustrajale biti ruke. Ljudske. I nisu se uzdignule ni na udarac ni na kletvu. Nisu, jer su čuvale svoju snagu, svoju nevinost za zagrljaj koji će moći udomiti.

No ima i ruku koje su se digle i na sebe same. Izbodene, s urezima koji su trebali skratiti život. Zaustaviti ga. Kako je bolno biti takva ruka! Koliko li takve ruke čeznu za životom, za nježnošću!

Ima ruku u kojima se čovjekova ruka, jednostavno, osjeti kod kuće. Ruku koje ju rasterećuju mnogih pitanja, dvojbi. Ruku koje su ispunjenje snova, srce zbilje. Ima, dakako, i ruku koje u našim rukama traže, žele naći svoj dom. I svoje utočište i izvorište. Imamo li ruke, znat ćemo po tome umiju li biti dom osobito blagim dušama. I dušama koje zebu.

Neki mole sklopljenih ruku, neki raskriljenih. Neki i zgrčenih. Je li i njihova molitva takva? Ruka koja se pruža, koja bi htjela dosegnuti dalje, mnogo dalje nego što joj je moguće, molitva je vapaja. Ruka koja maše i kad je više nema tko vidjeti, skrbna je molitvena poputbina onima koji odlaze.

Rukama kojima grlimo, rukama kojima bodrimo, izričemo život u nama, oblikujemo život oko nas. U njima je toliko od naših duša. Kad s mirom položite svoju ruku u nečiju, kad primite nečiju ruku u svoju, i dopustite sebi vremena, dopustite sebi tišine, saznat ćete toliko toga o životu. O ljubavi. I u vama i pred vama rastvorit će se beskraji. Natapat će vas rječitost prisnosti.

Izvor:
Svjetlo riječi