Objavljeno:
01. 08. 2018. 10:00

Austrijska savezna država Gradišće (njem. Burgenland) leži na tromeđi između Austrije, Mađarske i Slovačke. Hrvati s područja Like, Korduna, Banovine i Krbave onamo su doselili početkom 16. stoljeća uslijed vojnih pothvata Osmanskoga Carstva.

Piše: fra Božo Blažević

Premda u početku privremena, nova domovina ipak je postala dugoročno rješenje za gradišćanske Hrvate. Iako su veze s domovinom među emigrantima tijekom stoljeća bile sve slabije, gradišćanski Hrvati su unatoč raznim izazovima integracije i asimilacije uspjeli očuvati svoj jezik, kulturu i vjersku pripadnost. Stoji, Vlahi, Dolinci, Poljanci i Haci skupine su gradišćanskih Hrvata koje se međusobno razlikuju po dijalektu i zemljopisnom podrijetlu.

Iako nekoliko tisuća gradišćanskih Hrvata živi u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj, najveći dio njih živi u biskupiji Željezno (njem. Eisenstadt) koja je osnovana 1960. godine. Od ukupno 250 000 vjernika ove biskupije oko 50 000 je Hrvata. U središtu istoimenoga grada stoji katedrala svetoga Martina gdje stoluje mons. Egidije Živković, također gradišćanski Hrvat.

Prije 500 godina franjevci Bosne Srebrene došli su na ove prostore i oko 300 godina bili uz svoj narod, a zatim ondje više pastoralno ne djeluju. Na molbu biskupa Živkovića ponovno su došli u Gradišće, u njegov središnji dio, gdje je smješten tzv. Hrvatski dekanat. Ondje je smješteno devet župa ili fara koje opslužuju franjevci Bosne Srebrene. Od toga šest župa vodi fra Božidar Blažević uz pomoć župnoga vikara fra Ive Bošnjaka. To su župe Filež, Mjenovo, Gerištof, Veliki Borištof, Šuševo i Mali Borištof koje broje oko 3000 vjernika. Druge župe vode fra Vjeko Matić (Donja Pulja) i fra Rafael Ivankić (Frakanava i Lučman-Selce). Veliki dio vjernika živi u ovim župama, ali je prijavljen u Beču ili nekim drugim gradovima zbog radnih mjesta i školovanja.

Jezik, vjera i kultura

Ova populacija hrvatskoga naroda pružala je otpor asimilaciji i protestantizmu. Svojevremeno su sa sobom u svijet ponijeli jezik, vjeru, kulturu i dvije vrijedne ruke. Sačuvali su svoju katoličku vjeru i hrvatsku tradiciju. Govore starim hrvatskim jezikom koji se nije dalje razvijao tijekom povijesti. Za usporedbu, hrvatski standardni jezik ima rječnik od oko 100 000 riječi, a gradišćanski hrvatski ima tek 10 000 riječi, s vlastitom gramatikom i rječnikom.

Pohvalno je da pri gradišćanskim farama djeluju hrvatske škole, vrtići i hrvatske općine. U župama je jako razvijena hrvatska kultura, osobito u sekcijama zborova, ministranata, vjeronauka, muških i ženskih pokreta te različitih udruga, kulturnih društava, sportskih klubova i udruga za mlade koje podupiru Crkva i država.

Gradišćanski Hrvati su jako dobro organizirani i ljubomorno gaje i čuvaju svoju tradiciju, čak bolje nego neki krajevi Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Nerado žele čuti njemački jezik u crkvama jer je Crkva tijekom povijesti bila jedina institucija koja je sačuvala ne samo vjeru nego kulturu i jezik kroz pisane knjige i molitvenike.

Intenzivno se tiskaju crkveni glasnik i novine na hrvatskom jeziku koje održavaju vjeru, jezik i kulturu Hrvata. U vrijeme komunizma su upravo ove tiskovine, unatoč zabranama, bile veza s Hrvatima u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.

Tako smo se mi franjevci nakon 200 godina vratili sačuvati ono što smo započeli na ovim prostorima prije 500 godina. Za kratko vrijeme smo postigli dobre rezultate zahvaljujući biskupu Egidiju koji kao Hrvat ima poseban osjećaj za svoj narod.

Svake godine se u zadnjem tjednu mjeseca kolovoza Hrvati već 40 godina okupljaju u Celju na trodnevnom zajedničkom hodočašću Mariji Celjanskoj koju u tim danima posjeti preko 10 000 hodočasnika koji iz svih zemalja danima hodočaste pješice. Druga hodočašća imaju u rujnu i listopadu u Loretu i Željeznom.

U našem dekanatu se susreću kod svih crkvenih proslava, a posebnost je zajednički križni put u Selcu-Frakanavi, hodočašće u Longitolj-Šuševo te Fatimske mise i procesije u Filežu. Mise i crkvu više posjećuju vjernici srednje i starije dobi. Djeca, kao i drugdje, dolaze dok su u školi, a kasnije mladi žive svoj svijet i povremeno dolaze na misu. Zanimljivo je da su gotovo sva školska djeca uključena u ministriranje do krizme i to smatraju svojom velikom obvezom.

Ove župe jako drže do tradicije, tijelovskih procesija, blagoslova polja i vinograda, procesije za Sv. Florijana. U vrijeme tijelovske procesije sve su kuće i ulice okićene cvijećem i zelenim stablima od breze. Izuzetno lijepo oblikuju sprovode hrvatskim i latinskim pjesmama. Imaju dva puta u godini molitvene dane i klanjanje pred Presvetim za cijelu župu.

Zdrava perspektiva

Biskup je napravio jedan veliki projekt za generalno očuvanje Hrvata Austrije, Mađarske, Slovačke kao i Češke. U osnivanju je krovna udruga HRVAT S.A.M. u čijem imenu su sadržane ove tri zemlje. Ovaj projekt podržala je i Republika Hrvatska, premijer, vlada i predsjednica, Crkva, kardinal Josip Bozanić, kao i naš provincijal fra Jozo Marinčić.

Župnik fra Božo Blažević i dvoje novokrštenika

U tom smislu je biskup doveo hrvatskoga glazbenika Ivu Šeparovića da kao pastoralni asistent biskupije započne ovaj projekt osnivanjem zajedničkoga zbora koji sada broji oko 160 članova iz svih zemalja. Imali su više nastupa i božićnih koncerata, a posebno je bio značajan nastup u zagrebačkoj katedrali 21. svibnja 2017. godine na misi koju je predvodio biskup Egidije. Ovome projektu potporu su dali premijer, predsjednica te cijeli državni i crkveni vrh jer je ovo bilo prvo službeno zajedničko hodočašće iz tri zemlje nakon 500 godina odlaska iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbor je utemeljen u Hrvatskome dekanatu gdje djeluju franjevci, s franjevačkim geslom PAX ET BONUM. Ovo je službeni zbor Hrvata Željezanske biškupije. Zbor je izdao dva DVD-a i svoj CD. Ivo je skladao na gradišćanskom jeziku i sve dijelove svete mise te je napisao aranžmane za pjesme na gradišćanskome jeziku.

Na temelju povijesti moramo biti optimisti. No zbog nedostatka djece i zatvaranja hrvatskih škola, tihe asimilacije s Austrijancima njemačkoga govornoga područja, zbog nedostatka radnih mjesta u ovim manjim župama i sredinama, a najviše zbog nerađanja djece zasigurno je da se ubrzava smanjenje broja Hrvata na ovim prostorima. Ali bez obzira na broj, treba biti optimističan i vjerovati da će Hrvati još dugo ostati na ovim prostorima. Manjak je hrvatskih gradišćanskih svećenika koji su glavni čuvari vjere i kulture, ali biskup se brine da iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine dovede što više svećenika koji će čuvati vjeru, jezik i kulturu.

Tako smo se mi franjevci nakon 200 godina vratili sačuvati ono što smo započeli na ovim prostorima prije 500 godina. Za kratko vrijeme smo postigli dobre rezultate zahvaljujući biskupu Egidiju koji kao Hrvat ima poseban osjećaj za svoj narod.

Izvor:
Svjetlo riječi