Objavljeno:
26. 10. 2021. 14:15

Baš kao što je nekoć sveti Franjo Asiški obilježio i svojom osobnošću i životom prožeo Asiz i okolna mjesta, tako su i njegova braća diljem Bosne i Hercegovine pronosili i pronose njegovu duhovnost i revnost. Kada se uputite stopama Franjine braće u Bosni Srebrenoj, onda ste zasigurno krenuli na hodočašće franjevačkom dušom ispunjenom autentičnim i živim evanđeljem koje vjernike potiče da budu ljudi Kristova evanđelja. Baš takvi ljudi žive i godinama vjeru svjedoče zajedno sa svojim franjevcima u Gučoj Gori za koju nećemo pogriješiti ako kažemo da je bosanski Asiz. 

Nikolina Marčić

Nakon svakoga rata ljudi i običaji se na različitim mjestima diljem svijeta izmiješaju, ali u dubini svoga srca svatko osjeća ljubav za svoje, za ono što je njemu vlastito. Kao da iz dubine čovjekove nutrine probija čežnja zdravoga narodnog duha: „Vratimo se na svoje i svome!” Takvu su čežnju proživjeli i Hrvati katolici u Bosni i Hercegovini i onaj tko makar malo poznaje povijest ovoga naroda priznat će kako je kao malo koji podnio toliko boli, stradanja i nedaća, a uz njih i njihovi fratri s kojima su uvijek iznova gradili, popravljali, vjeru širili i do danas sačuvali. Baš kao što je nekoć sveti Franjo Asiški obilježio i svojom osobnošću i životom prožeo Asiz i okolna mjesta, tako su i njegova braća diljem Bosne i Hercegovine pronosili i pronose njegovu duhovnost i revnost. Kada se uputite stopama Franjine braće u Bosni Srebrenoj, onda ste zasigurno krenuli na hodočašće franjevačkom dušom ispunjenom autentičnim i živim evanđeljem koje vjernike potiče da budu ljudi Kristova evanđelja. Baš takvi ljudi žive i godinama vjeru svjedoče zajedno sa svojim franjevcima u Gučoj Gori za koju nećemo pogriješiti ako kažemo da je bosanski Asiz. I književnik Anto Neimarević, rodom iz Guče Gore, s ponosom kliče: „Guča Goro, selo asiškoga svetog siromaka”, a narod i danas kao nekad pjeva: „Guča Goro, zemljo plemenita, joj u tebi je crkva kamenita…”

Guča Gora smještena je 9 km sjeveroistočno od Travnika na obroncima Vlašića na nadmorskoj visini od 691 m, a prvi spomen na nju seže u davnu 1425. godinu. U 13. stoljeću, prije dolaska franjevaca, u Lašvanskoj je dolini postojala župa sa sjedištem u Lašvi, točnije u mjestu Putićevo-Dolac za koju se vjeruje da je tada bila malo gradsko naselje. Tijekom sljedećega stoljeća franjevci ondje podižu samostan koji se spominje i na popisu Bartola Pizanskog 1385/90 godine. Nakon osmanlijskoga osvajanja Bosne samostan je krajem 15. stoljeća srušen. Prema dostupnim podacima iz 16. stoljeća, lašvanska je župa brojila dvadesetak sela i oko dvije tisuće katolika, ali nije imala nijedne crkve niti je svećenik imao stalnoga prebivališta. Sljedećih se stoljeća broj katolika znatno smanjio, osobito za vrijeme Bečkoga rata (1683. – 1699.) Tada se dogodio pravi egzodus hrvatskog pučanstva iz Bosne i Hercegovine. Tek u prvoj polovici 18. stoljeća broj se povećava, a to je bio i poticaj franjevcima da ožive pastoralno djelovanje u lašvanskom kraju. Podigli su tada i kuću u Gučoj Gori gdje su odsjedali u pastoralnim pohodima iz fojničkog samostana.

 

Iznad svih nevolja

Franjevačka kuća u Gučoj Gori proglašena je 1757. godine hospicijem, potom je 1764. nestala u požaru, a zajedno s njom nestale su i matične knjige. Nova kuća, koja je nazvana rezidencijom, izgrađena je 1768. godine i u njoj su tada stanovala tri fratra. Uskoro franjevci kupuju zemljište u Docu u kojemu podižu kuću kao vlasništvo triju samostana: Fojnice, Kreševa i Kraljeve Sutjeske. Budući da je Dolac zbog svoje blizine Travniku imao prednost, fratri su tu 1827. godine osnovali župu, a Guča Gora postala je mjesnom kapelanijom. Tek 1840. godine ponovno je podignuta na rang župe. Zalaganjem biskupa fra Marijan Šunjića, sredinom 19. stoljeća u Gučoj Gori sagrađena je crkva i veliki samostan. Biskup Šunjić dao je zdanju  i osnovnu arhitektonsku ideju . 1859. godine samostan je dobio službeno priznanje i otada pravno postoji.

Kasnija povijest svjedoči tešku priču samostana, ali on se izdignuo iznad svih nevolja i dokazao da je jači od njih. Danas ponosno stoji kao jedini bosanskohercegovački samostan posvećen sv. Franji, a župa i njezini žitelji s fratrima čuvaju svjetlo vjere.

U ovom bosanskom Asizu najprije se susrećemo s gvardijanom i župnikom fra Dragom Pranješom kojega svi poznaju kao Čarlija. Gvardijan nas vodi kroz samostan građen po uzoru na tradicionalnu samostansku arhitekturu s tri stambena krila koja zajedno s crkvom zatvaraju samostanski klaustar. Nakon izgradnje bila je to najveća zgrada u Bosni. Osim veličine isticala se i ljepotom koja je dirnula fra Ljubu Hrgića da zabilježi: „58 stupova okruživalo je klaustar, dvospratna zgrada, bijela i čista, a okolo zelene bašče, njive i gajevi.” Na početku je u samostanu bilo smješteno niže franjevačko učilište, potom od 1883. do 1900. objedinjena franjevačka gimnazija (probandat), zatim od 1911. do 1913. novicijat, a od početka 20. stoljeća pa do tridesetih godina održavala se i nastava za dva viša razreda pučke škole.

I samostan i crkva doživjeli su tragičnu sudbinu na kraju Drugoga svjetskog rata. U veljači 1945. godine partizani su zapalili i samostan i crkvu. Požar je progutao sve što je u samostanu bilo vrijedno, uključujući arhiv, knjižnicu i bogatu ostavštinu biskupa Šunjića, te umjetnička djela, crkveno ruho, oltar i orgulje. 1946. godine fra Ivo Marković je pokrio zapaljenu crkvu, a dio samostana obnovljen je na temeljima južnog krila 1957 -1959. godine. U lipnju 1993. godine samostan je okupirala Armija BiH i od njega napravila zapovjedno mjesto za ratne operacije i, zajedno s crkvom, potpuno ga devastirala. Intenzivna obnova započela je nakon povratka 1994. godine i sve do danas crkva i samostan služe prvotnoj namjeni. Zadnjih godina obnovljen je stari dio samostana u koji su smješteni muzej, galerija i dvorana za pastoralni rad te stambeni samostanski prostor.

„Naša je župa većim dijelom bila ispražnjena u ratu, a 1994. godine kada se u samostan vratio sada pokojni fra Franjo Križanac nije bilo nikoga. Tek su se sljedeće godine žitelji počeli vraćati, a župa obnavljati, no nikada u onome broju koliko je bilo nekada”, govori gvardijan fra Drago, te nastavlja: „I danas opada broj vjernika koji uglavnom odoše na Zapad. Nekada je ova župa brojila oko četiri tisuće vjernika. Kad je 1974. godine osnovana župa Nova Bila pripala su joj dva velika sela Guče Gore: Pokrajčići i Ričice. Prije rata 1993. godine Guča Gora brojala je oko tri tisuće duša, a danas tek oko 600.

Najvitalniji dio župe koji ulijeva nadu jest dvadesetak mladih aktivnih u Frami koje predvodi fra Nikola Kozina, župni vikar. Fra Nikola tvrdi kako je mladih malo, ali su vrijedni, požrtvovni i rado sudjeluju u svim župnim događanjima i poslovima. Upravo toga dana bila je organizirana zajednička berba šljiva. Gvardijan fra Drago istaknuo je kako posebnost ovih mladih leži u tome što se uvijek drže zajedno i složni su zahvaljujući ponajprije dobrom obiteljskom odgoju, Crkvi i fratrima.

 

Osjećaj blizine i pripadnosti

Prepoznatljiva je tradicionalna povezanost svih mještana Guče Gore: „Ljudi su privrženi Crkvi i rado će uraditi, pomoći, surađivati, a da ih se ne mora napominjati, sami se sjete. Na primjer kada treba urediti crkvu, domaćice odrede jedan dan kada će se okupiti i odraditi posao. Imaju izrazit osjećaj blizine, pripadnosti i odgovornosti. Važno je napomenuti da i oni koji su otišli u inozemstvo njeguju i održavaju živu povezanost sa svojom matičnom župom. Mnogi koji su se poslom ili životnim potrebama odselili u Travnik, Novi Travnik, Novu Bilu i Vitez gotovo svake nedjelje dođu na misu u Guču Goru”, govori nam fra Drago. Gospođe Janja Grganović, Marija Gazibarić i Danica Petrušić – samostanske domaćice – također su sretne što svojim radom i djelovanjem mogu pridonijeti životu župne zajednice.

U samostanu smo se susreli i s fra Velimirom Valjanom, umirovljenim profesorom moralne teologije, a član je samostanskoga bratstva i fra Ivo Marković, profesor pastoralne teologije na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima. U župi su nikla i sljedeća duhovna zvanja: fra Stjepan Neimarević, član Hercegovačke franjevačke provincije, fra Slavko Petrušić župnik u Novoj Biloj, sadašnji gvardijan u Gučoj Gori fra Drago Pranješ, fra Ivo Kramar koji obavlja službu predstojnika samostana sv. Vlaha u Pridvorju i kapelana Policijske kapelanije sv. Vlaha za Policijsku upravu dubrovačko-neretvansku te ovogodišnji mladomisnik fra Nikola Neimarević sa službom župnoga kapelana u Podmilačju. Časne sestre: pokojna s. Mihaela Rajić, s. Jeronima Pranješ, s. Sidonija Pranješ, s. Ljubica Volić i s. Ana Šarić članice su Školskih sestara franjevki Krista kralja.

Župa se sastoji od više sela: na najvišoj nadmorskoj visini je Bukovica, zatim Radonjići  u koje se nakon rata vratio dobar dio vjernika; Maljine s najmanjim brojem povratnika; Postinje s desetak obitelji; Guča Gora  najveće naselje ; Kosovo- Šarići u koje se nitko nije vratio; Banovići s par obitelji; Čifluk, Brankovac i Kula tri su sela u kojima je i u ratu ostalo stanovništvo. Gvardijan fra Drago kaže kako se stanovnici Guče Gore uglavnom ne susreću s materijalnim  poteškoćama nego je župa gladna mladih. „Malo je ljudi i druženja i ta činjenica utječe na psihu čovjeka i njegovo zdravlje. Puno je samaca. Kada se ljeti ili blagdanima sabere dijaspora odjednom selo oživi. Nažalost, ove je godine zbog koronavirusa malo bilo druženja i radosti. Vjernici su uključeni u sakramentalni život župe, ali je starost mnogima prepreka da dođu nedjeljom na misu.”

 

Siroti bogataš

Upoznavajući nas s umjetničkim sadržajima, fra Drago kaže kako je samostan ostao „siroče” budući da je u protekla dva rata nestalo sve ono što je bilo vrijedno i važno uključujući župne matice koje su u neku ruku bile poveznice sa srednjim vijekom, arhiv, ostavština trojice biskupa, a tijekom Drugoga svjetskog rata izgubljen je i do danas nije nađen pečat samostana Lašve iz 1385. godine. Biblioteka je najvećim dijelom pokradena. Tek manji broj knjiga je vraćen, ali u oštećenom stanju. Tek se 70-ih godina prošloga stoljeća započelo s umjetničkim uređenjem crkve za što je osobito zaslužan fra Drago Kolar. Od tada se dio po dio obnavljao, gradio i uređivao sve do današnjega izgleda samostana.

Zahvaljujući upornosti fratara i vjernika ovaj se samostan polako, ali intenzivno obnavlja pa tako prolazeći kroz njega odaje dojam kako je on „siroti bogataš” koji je u kratko vrijeme uspio doći do kulturnoga i umjetničkoga blaga. Na tom polju se osobito angažirao kustos muzeja fra Velimir Valjan i Marinko Slipac iz Novog Travnika. Veliki broj slika izložen je u pinakoteci, a ostale čekaju svoj prostor.

Gučogorska crkva ima osobito zapaženo mjesto u sakralnoj umjetnosti Bosne. Tako je fra Drago Kolar pokrenuo uređenje crkve u skladu s liturgijskim propisima. Prezbiterij, oltar, krstionica i ambon izrađeni su u kamenu. Nakon toga crkva je obogaćena modernim umjetninama: postaje križnoga puta i lik svetoga Franje izradio je u bakru kipar Zdenko Grgić, fresku Gospe žalosne i mozaik Ozdravljenje slijepca djela su slikara Ive Dulčića, dok je freska Krist Svevladar u prezbiteriju crkve djelo Zlatka Kessera.

Dolazeći u klaustar samostana, uočavamo kip sv. Franje u prirodnoj veličini koji je 1973. godine izradio Ivan Križanac. Fra Drago kaže kako je taj kip svojevrsni rezime svih ratnih događanja: „Upravo se na ovom kipu sv. Franje danas vidi kolika je nevolja zadesila naš narod u ovome kraju. Kip je više puta prostrijeljen kroz glavu, prsti ruke su otkinuti, glava golubice također. Tako oštećen kip je bio bačen i zarastao u travu.”

Unatoč svemu, stekla sam dojam kako su franjevci u Gučoj Gori sa svojim vjernicima do dana današnjega ostali vjerni kršćanskom i franjevačkom identitetu rastući u snazi svoje malenosti koja je sposobna privući one koji žeđaju za jednostavnošću, radošću i mirom kakvi vladaju u ovom bosanskom Asizu iz kojega naši ujaci poručuju: „Svima želimo mir i dobro i dobro došli u Guču Goru.”

Izvor:
Svjetlo riječi