Objavljeno:
09. 10. 2020. 11:00

Stvarnost se, kao malo šta što je predmetom ljudskoga zanimanja, poostvaruje u čovjekovim mislima i prepoznaje u svojim dimenzijama iznova i drugačije sa svakim novim tehnološkim dostignućem.

Piše: doc. dr. Mirna Marković

Već desetljećima unazad svjedočimo promjenama u organizaciji života, ponekad sasvim svjesni svoje odgovornosti, autorske uloge u tome, no ponekad kao nijemi promatrači, oduševljeni, ali i zabrinuti, čak i tjeskobni zbog onoga što vidimo i u čemu sudjelujemo. S razvojem interneta, društvenih mreža, virtualnoga svijeta i mogućnosti čovjekovoga kreativnoga (i najčešće svrsishodnoga) djelovanja unutar njega, aktualizirana su pitanja protežnosti psihološke stvarnosti i čovjekovoga identiteta koji se rađa i konstruira unutar njega.

S razvojem tehnoloških dostignuća u kreiranju svakodnevnice – doživljavanja svijeta kakav (mslimo da) jest, intenzivirala se vrlo zanimljiva igra mogućnosti otkrivanja identiteta unutar te cyber svakodnevnice koja je naznačila jedan novi početak. Taj početak, logičan u neizbježnom slijedu događaja shvaćenih iz perspektive kontinuiteta razvoja ljudskoga intelektualnoga djelovanja, predstavljao je svojevrsno „bacanje rukavica” poimanju identiteta kao relativno stabilne, postojane kategorije koja se postepeno i strpljivo isklesava unutar čovjekove psihološke stvarnosti. U tzv. cyber okruženju se razvija, najprije diskretno, a onda toliko očigledno da se više i ne primjećuje, neko novije viđenje identiteta ili bolje reći višestruktih identiteta s nesagledivim potencijalima kreativnoga djelovanja. Taj medijski konstruirani identitet pretendira nametnuti se kao izbor koji više nego i jedan drugi pruža mogućnost virtualne kompenzacije za sva fizička, duhovna, prostorna, vremenska i druga ograničenja čovjeka.

Od trenutka kada je prvi put „zakoračio” u ovaj nevjerojatni prostor mogućnosti kreativnoga izražavanja, čovjeku se moralo učiniti da je to svijet u kojemu se dobro osjeća i koji će ishoditi mnogo toga dobrog. Prvobitni motivi njegovoga kreiranja, koji su se i do danas zadržali, zasigurno su bili takvi – filantropski. Danas zahvaljujući virtualnom svijetu ostvarujemo komunikaciju koja nadilazi brojna vremenska i prostorna ograničenja, što je bilo nezamislivo do tada. Razvoj novih mogućnosti u identifikaciji, prepoznavanju i rješavanju društveno relevantnih problema (socijalnih, ekonomskih, političkih...) motivirali su ljude da postane dijelom „globalnoga sela” koje svakom pojedinčano, koji je to poželio, donosi veliku psihološku satisfakciju – osjećaj bitnosti i utjecajnosti, ne samo na lokalnoj već i globalnoj razini. Ništa manje važan je i onaj osjećaj sigurnosti da netko (a kako će se ispostaviti mnogo više ljudi nego smo to obično u prilici sagledati, zbog ograničenja broja i kvaliteta interakcije u fizičkom svijetu) misli ili vjeruje baš kao i mi.

Čovjek je čovjeku, duboko vjerujem, u posvećenom osmišljavanju svrsishodnosti, a zatim i kreiranja ove virtualne stvarnosti, prevashodno želio obogatiti svijet doživljavanja. Imao je želju podsjetiti koliko su velike mogućnosti čovjeka u interakciji s okruženjem, pomoći mu razumjeti koliko se toga može učiniti, da je važno sanjati i vjerovati... Čovjek je čovjeku preko virtualnoga svijeta želio poručiti da ovaj život mora biti dostojan njega, ali se negdje, u međuvremenu ispustila važna uputa za „savjesno, odgovorno i sigurno kretanje prostranstvima cyber svijeta” zbog čega su se otvorila vrata tjeskobe i nelagodnosti.

Problemi su se vjerojatno već javili sinkronizirano s uzbuđenjem koje je potaknula mogućnost korištenja medijskoga prostor za relativno brzu gradnju identiteta koji će podraživati idealiziranu sliku sebe. U potenciji će svi (npr. korisnici društvenih mreža) moći posvjedočiti ovoj slici koja će (tako je to zamišljeno) naići na značajan broj pohvala i odobravanja. U zavisnosti od konteksta (poslovni, privatni) ti medijski konstruirani identiteti sve više postaju javni, jer su po definiciji zavisni, manje ili više, od reakcija javnosti. Kada čovjek shvati da mu se dopada utisak koji ostavlja na svijet (a taj svijet u kojem se s vremena na vrijeme ogleda je mnogo više od reakcija pojedinačnih ljudi) to postaje odviše privlačno da bi se moglo ignorirati. Uz to, posebno nagrađujuće djeluje kada čovjek postane svjestan da ljudi pozdravljaju ono što radi i čime se bavi. Svojstveno je to čovjekovoj prirodi, i bilo bi krajnje nepošteno shvatiti to kao vječito breme njegove zavisnosti, već prije kao balast koja pritiskom svoje sveprisutnosti podsjeća na ravnotežu između čovjekove potrebe za osamljenošću, samoćom, nezavisnosti u razmišljanju, s jedne, i potrebe za vanjskim odobravanjem, s druge strane.

I dok se veliki broj ljudi sasvim kompetentno bori s izazovima cyber svijeta, neki ostaju zavedeni svojim meta-identitetima koji ni u ovom svijetu ne opstaju bez borbe i iscrpljivanja. Jer da bi se nametnutu sliku sebe i utiska koji ona proizvodi kod drugih održalo potrebno je uložiti veliki trud. Nakon određenoga vremena takvo nešto postaje kognitivno, psihološki, a najčešće i financijski opterećujuće. U cilju konzistentnoga samopredstavljanja u virtualnom svijetu, mnogi nerijetko poduzimaju ekstremne mjere (npr. poput preusmjeravanja financijskih sredstava s osnovnih životnih potreba na održavanje proklamiranoga životnoga stila) koje nerijetko vode i razvoju psiholoških poteškoća zbog percepcije, toliko izvjesnoga, neuspjeha u ispunjavanju različitih, često nekompatibilnih uloga.

Postavljeni cilj je često vrlo ambiciozan – postati i ostati poznat, a ne samo prepoznat, pa čak i prepoznatljiv. A  razlika je između ovog dvoga u cyber svijetu ogromna, o čemu će sigurno posvjedočit oni kojima je briga o imidžu profesija. Biti prepoznat značilo bi npr. pripadati određenoj grupi koja ima svoje ideale (npr. ljepote) ili biti dijelom nekoga stereotipa. Da bi se održao takav status, ljudi se počinju međusobno prepoznavati u nekoj zajedničkoj potrebi, npr. da se stalno vide „lijepima” u očima drugih, nastojeći ostati dosljedni tome što zagovaraju i opravdavati iznova i iznova očekivanja drugih. A ona postaju sve veća i beskompromisnija. Prepoznatljivost se može priskrbiti relativno lako – dovoljno je da budete po nečemu značajnom drugačiji. Pa čak i ako je to sasvim nešto banalno, potrebno je i dovoljno samo da određena (utjecajna) grupa značajnih drugih to prepozna. Biti poznat je, s druge strane, ambicija maratonskih razmjera za koju su potrebni veliki kapaciteti, a ponekad, istina i samo nešto malo sreće. To najbolje objašnjava zbog čega mnoge iskre popularnosti u cyber svijetu nikad ne zapale taj plamen. S gašenjem iskre zna ostati trag neuspjeha – neuspješna projekcija impresije o sebi drugima kod nekih ljudi će izazvati generaliziran osjećaj neuspjeha, manje vrijednosti pa čak i beznađa.

Nedostatak psihološkoga imuniteta na ovakve izazove posebno je karakterističan za mlade ljudi koji još uvijek struktuiraju svoje fluidne identitete i na neki način pokušavaju vidjeti sebe u cyber prostoru. Izgradnju identiteta u značajnoj mjeri prati identifikacija, koja u psihološkom smislu znači prepoznavanje nekih zajedničkih osobina, vrijednosti, ideala i slično. s drugom osobom ili grupom ljudi. Mogućnosti za takvo nešto su u ovom virtualnom prostoru, barem u potenciji, ogromne. Nezavisno da li je ono stvarno (utemeljeno), prividno ili pak agresivno nametnuto, prepoznavanje „zajedničkoga” postaje dijelom nastavka procesa učenja, usvajanja specifičnih navika u načinu promišljanja i djelovanja. I upravo ovo, psihoanalitičkim jezikom rečeno, „oblikovanje prema drugima” postat će neminovnim dijelom procesa socijalnoga i emocionalnoga sazrijevanja mladoga čovjeka, ali i jedan od najvećih izazova na tom istom putu. Taj proces je započeo mnogo ranije. U najranijoj dobi on je u najvećoj mjeri posredovan interakcijom djece s roditeljima/starateljima. Vremenom socijalno učenje se sve više odvija u odnosu na vršnjake, nastavnike koji postaju značajnim drugima. To su tradicionalni obrasci učenja, čiji su nam sudionici poznati. No otvaranjem cyber svijeta djeci, i obrnuto, posebno ako se dogodi odviše rano i bez odgovarajuće kontrole, usložnjava se taj proces iskustvenoga promatranja i doživljavanja svijeta koji u toj dobi još ne može biti poiman kao prilika već prije kao izvor konfuzije vrijednosti i poruka koje se ne mogu adekvatno integrirati u psihološko iskustvo djeteta. Jednako tako, pretjerano, nekritično sudjelovanje mladih u virtualnom svijetu može proizvesti sličnu konfuziju vrijednosti, i ambivalentnost uslijed „prevelikoga” izbora identiteta koje je moguće kreirati. Ova prilika za prepoznavanjem različitih diskurzivnih pozicija unutar virtualnoga svijeta u isto vrijeme otvara i mogućnost izbora – samoodređenja, što jesam. Iako se to čini vrlo privlačnim, oslobađajućim, manje definitivnim, i sama prilika za pravljenjem izbora može biti konfuzna i pomalo dramatična. I dok teorijski pruža veliku mogućnost izbora i prepoznavanja prilika za kritičko promatranje svijeta iz različitih kutova, prisustvo u virtualnom svijetu povećava i mogućnosti za prebrzo nekritičko identificiranje s osobom ili grupom ljudi privlačnih karakteristika. Iz te perspektive promatrano, rizik leži u sužavanju prostora vlastitoga misaonoga iskustva i doživljavanja na način i po mjeri drugoga. Za one koji su to „izabrali” znači kraći, efektivniji put k razvoju toliko potrebnoga osjećaja pripadanja. No, u cyber realnosti, taj osjećaj pripadanja je u isto vrijeme toliko krhak koliko i jak, i s obzirom da je nestalan i slabo predvidiv može biti jednako toliko konfuzan i neprijateljski spram svih nastojanja da se osigura psihološki mir, i stabilnost.

Moderne društvene mreže nude mogućnost (instant) izgradnje više identiteta, koje se onda prividno i posjeduje. No, neželjene posljedice nastaju u trenutku kada se pretjera, zbog čega kreacija – medijski konstruiran identitet –  prerasta u konfabulaciju – neusklađenost stvorenih identiteta (teško je postići da se dopadaš jednako u različitim kontekstima i različitim interesnim grupama), ili nerealnost jednoga identiteta, pa čak i spram virtualnoga svijeta u kojem je sve dozvoljeno i moguće. Ova zanimljiva igra kreiranja identiteta morala bi pružati neopisivo privlačan utisak o tome da se neprikosnoveni kreator svih tih identiteta – autor koji je u svakom trenutku spreman preuzeti ulogu scenariste i producenta vlastitoga života. Ljudi ponekad stupaju u cyber svijet u nadi da će na taj način „nadomjestiti sebe”, zadovoljiti potrebe (koje možda jesu njihove, a možda su tek nametnute) i osjećati se vrijednima i poštovanima. Netko bi im u tom prostoru mogao dati i ime i društveni kontekst. Uz sve to, razvoj tehnologije (reproduciranja) otvorio je vrata doslovno svakom korisniku društvenih mreža da se, samo ukoliko poželi, i imalo može (zna), osjeća kao autor. U prošlosti je napisati članak bila velika i cijenjena stvar. Danas, svako od nas može pisati tekstove, snimiti fotografije, naslikati slike koji će imati priliku čitati i gledati mnogi, i s onim što proizvedu i osmisle zaposjesti, barem na kratko, prostor, koji je nekad bio rezerviran samo za kvalitet. S razvojem tehnologije reproduciranja i osnaživanjem uloge virtualne realnosti u svakodnevnici čovjeka intenziviran je proces osipanja tzv. elitnog statusa autora. U tom cyber prostoru u kojemu je dozvoljeno neograničeno plasiranje sadržaja, otvaraju se nevjerojatne mogućnosti objavljivanja bez cenzure, bez ozbiljnoga uredničkoga posla, a sve postaje dostupno kritici heterogene javnosti. Čini se da nikada nije bilo lakše postati autorom. Jedino što je zasigurno lakše od toga jest proglasiti se kritičarem, poznavateljem uglavnom svega što postoji, pa čak i onoga čega vjerojatno i nema.  Razvoj tehnologije i cyber svijet su, između ostaloga, otvorili bezgraničan prostor u kojem su se mnogi zaigrali u ulogama pisaca, stručnih kritičara, i slično. I zahvaljujući upravo tome neki su dobili priliku da budu prepoznati kao talentirani, prosperitetni, kvalitetni u onom što rade. I dok jedni to čine maestralno, profesionalno, drugi nastavljaju igrati te uloge, na štetu i žalost ovih prvih, isključivo i samo pukom slučajnošću. Taj nevjerojatni prostor (tzv.) kreativnih mogućnosti, bez uredničke politike i kriterija kvaliteta, dozvoljava štošta. Nažalost, ova granica između pisca, autora i publike je postala polupropusna opna.

I sve dok se u svakodnevnici potvrđuju mogućnosti koje virtualni svijet, a zapravo čovjek sebi unutar njega, pruža za očekivati je da će se taj isti svijet pozitivno vrednovati te da će se njegov vanjski suverenitet braniti svim legitimnim sredstvima. Odraz lojalnosti nekoj drugoj stvarnosti koji bi se očitovao u pozivanju na priznanje suverenosti i nezavisnosti toga svijeta od onoga za kojega kažemo da je stvarni, mogao bi (a svjedočimo tome da u određenoj mjeri već jest) voditi izmijenjenom doživljavanju cyber svijeta: kao, bodrijarovski rečeno, simulakruma – simulacije stvarnoga svijeta, koja se kao takva prestaje prepoznavati, umjesto onoga što on jest – podržavanje stvarnosti kojoj nikada do kraja, u psihološkom smislu, ne može biti dostojna alternativa. Posljedice iskrivljene percepcije svrsishodnosti sudjelovanja u cyber okruženju vidljive su u svakodnevnici. Pretjerano sudjelovanje i neodgovorno ponašanje u virtualnom svijetu donosi psihološki distres koji može, dugoročno gledajući, rezultirati značajnim posljedicama po psihološko i fizičko zdravlje pojedinca. Taj svijet nesamjerljivih mogućnosti nastavit će provocirati na preispitivanje u kontekstu vlastitog identiteta i svrsishodnosti svega što se čini i što jest. Iako to po sebi nije škodljivo, naprotiv, može biti izuzetno produktivno i iscjeljujuće, za neke će predstavljati prevelik izazov s kojim se neće znati nositi. Uz izostanak konkretne podrške, smjernica za uspješno ovladavanje poteškoćama i pronalaženja značenja i smisla, za očekivati je sve veću incidenciju psiholoških poteškoća, za neke od kojih se danas tvrdi da se manifestiraju kroz pandemijski rast.

Obrazovanje mora biti odgovor na ovakve izazove. To postaje jasno onda kada shvatimo da je utopijsko uvjerenje – kako je biti zdravo – uvijek i samo stvar vlastitoga izbora. U toj krajnje površnoj i netočnoj pretpostavci krije se još jedna skrivena pretpostavka da su svi ljudi kapacitirani da donese ispravne odluke i da se uspješno nose s izazovima. Virtualni svijet je zaista svijet ogromnih mogućnosti, ali kroz obrazovanje i informiranje potrebno je steći naviku kritičkog promišljanja da bi se odgovorno djelovalo, i u skladu s prirodom čovjeka. Svakog trenutka kada „gostovanje” u takvom svijetu postaje napor, opterećenje, važno je ozbiljno shvatiti taj znak, i vratit se iz tog „prvoga plana” u kojem se nemilosrdno očitava svaka glumačka pogreška, u zadnji plan, tamo gdje se osjećamo relaksirano i najbližima sebi.

Izvor:
Svjetlo riječi