Udaljene od svakog sustava, logike, rasporeda, učenja o uspjehu i poslovnosti, stoje na bedemu svakodnevnice – male improvizacije. Tako bih, naime, najprije nazvala sve one pokrete bića da učini svoj dan ili dan nekog drugog blagoslovljenijim za jedan smiješak više. Možda bi se mogle nazvati i budalaštinama, gubljenjem vremena, gegovima ili igrom, no zbog svog odstupanja od svrhovitosti i zbog svoje (ako se hladno zdravorazumski definira) nepotrebnosti i suvišnosti, i jer bježe odrednicama, i jer su neponovljive, najradije ih zovem upravo – improvizacijama.
Improvizacija ne pripada skupu riječi kao što su red, odgovornost, znanje, pripremljenost, osposobljenost, spremnost..., riječi koje bi činile jedan divan skup kad bi postojalo idealno tlo (otprilike kao neki laboratorijski uvjeti) na kojem možemo posijati red, spremnost i znanje, kako bismo ubrali dobre plodove. No, u stvarnim okolnostima (koje podrazumijevaju razne šumove i nesavršenosti), kad je tlo škrto i nepogodno za sjetvu znanja, reda i spremnosti, ono najbolje se može izvući tek smjelim kombiniranjem sveg naučenog, zdravog razuma, odvažnosti i ogromnih količina improvizacije. Toliko ogromnih kao da smo o njima pročitali sve iz svih svetih knjiga, to pomnožili s brojem knjiga popularne psihologije o osobnom uspjehu i dodali im broj recepata koji se nepotrebno ispišu za obične prehlade. Nisam slučajno spomenula liječničke recepte ovdje, mislim da bi se improvizacije trebale propisivati kao obavezne barem triput dnevno.
O kakvim improvizacijama je riječ? O onima koje spase dan. Onima koje učine da ih se s radošću prisjetite prije počinka. Onima koje me čine ponosnom što sam ljudsko biće. Onima koje me uvjere da sam blagoslovljeno neznatna na globalnoj razini, ali da sam dovoljno znatna onima koje susrećem. O onima koje, iako su učinile da se netko osjeća bolje, nikad neće zbog svoje (ipak) nepotrebnosti, učiniti da se uzoholim, jer to je, na koncu, bio samo smijeh nekoj budalaštini. Verbalna dobra djela, nasmijavanje drugih; širenje radosti izazvane primjećivanjem stvari koje u sebi imaju barem jedan promil radujućeg potencijala; pronađeni trenutak da se čuje i prepozna drugo ljudsko biće.
Šta će mi improvizacija? Pa, da se iz šturog reda i okrutnog tijeka dana napravi jedan omanji besplatan praznik. I ne samo za to. Improvizacije su primjenjive i na neke nutarnje dvojbe i borbe s istinama. Ili kao bijeg od loših misli o neumitnosti. Mislim, dokle god se može nešto izimprovizirati, može se i uteći...
Samo prvi akord odabiremo sami, ostalo je sve konvencija – stoji u romanu Ferdidurke Witolda Gombrowicza. Na stranu sad kako ona funkcionira i što znači u kontekstu cijelog romana, da joj stanem u kraj, i da me ne pometa, ukomponirat ću si je improvizacijom. Prvi akord kao prva svjesna odluka utemeljena na nekoj prvoj zrelosti, kao odabir puta na prvom raskrižju, između poštenja i nepoštenja, između razuma i osjećaja, između gore i dolje, lijevog i desnog... Da li onda ta konvencija neumitno određuje dalji tijek?
Dogodi li vam se katkad da sami sebe razotkrijete tako što pomislite da možda ne biste trebali biti na ovom mjestu na kojem ste već desetljećima i da ne biste trebali raditi ovo što radite godinama? Jeste li tu dospjeli vođeni onim prvim odabranim akordom, a bilo bi bolje da ste odabrali drugi? Nije li ovo što radite improvizacija, a prava staza svaki dan sve udaljenija i nevidljivija i sve manje moguća za zamisliti? Nije li zastrašujuće misliti o svim mogućnostima koje se granaju i ostaju neostvarene samo zato jer ste vi sad u drugom akordu s njegovim bezbrojnim mogućnostima u kojima sve manje ima vas?
Ako zamišljamo da postoji neki ispravniji, uvjetno rečeno, put kojim smo trebali krenuti, zamišljen idealno kao prava linija odozdo prema gore, a stvarni naš put je neka druga linija, paralelna, u istom smjeru, onda je improvizacija amplituda koja vijuga između ta dva puta, a kad god vrhom amplitude dotakne jednu ili drugu pravu, te dodirne točke su točke improvizacije, sreća drugih i naša osobna, u malim ili velikim količinama, neznatnog, neprimjetnog dobra, sitnih dobrota, malenih dobrota, ljubaznih osmijeha, postupaka koji urode plodom da usreće drugog... Jedino tad se nije u krivu i jedino tad je do nestajanja smanjena sumnja oko izbora prvog akorda. I to je poveznica ta dva puta. Ako je ovih točaka malo više, onda su one same za sebe pravi put i umanjuju važnost razdaljine između dvije prave linije. I onda je važnije ta količina sreće u odnosu na naše dvojbe, strah od propuštenih mogućnosti ili od posljedica krivih izbora. Što znači da nas taj prvi odabrani akord (kakav god bio) jedino treba osposobiti za improvizaciju. A budući da improvizacija izmiče pravilima, onda je dovoljno da smo odabrali bilo kakav akord. Ili, nikakav. Ili, da o njemu ne razmišljamo uopće, što nas opet dovodi do toga da nema veze na kojoj smo liniji, jer tragedija neumitnosti i zadatosti prvog akorda može slobodno da i ne postoji, ako tako improviziramo.
Budući da je i ovaj tekst improvizacija na nezadatu temu, u stanju je da sam sebe opovrgne ako je to potrebno i ako će to izazvati smiješak na licu bilo koga od vas.
