Objavljeno:
16. 12. 2022. 08:00
Ivo Pranjković

Fra Antun Baćić rodio se selu Vrbi kraj Broda na Savi oko 1690. godine, a umro u Našicama 1758. Njegovo se prezime najčešće u literaturi piše Bačić, ali ja mislim da bi ga trebalo pisati kao Baćić jer je sam fra Antun, iako je vrlo dobro razlikovao glasove č i ć, po tadašnjem tzv. slavonskom slovopisu pisao Bachich, a ne Bacsich, kako bi se pisalo da se doista prezivao Bačić. Osim toga njegovo prezime tako piše (tj. kao Bachich) i njegov subrat fra Ivan Velikanović u Opomeni izdavača fra Antunova prijevoda djela Mistica ciudad de Dios Marije Agredske Coronel (prema latinskom ili talijanskom izdanju), koji je objavljen 22 godine nakon što ta knjiga, po riječima izdavača i priređivača knjige, „ne samo učinjena i složena, nego još i slovi utiještena biaše i koju on (tj. fra Antun, I. P.) dovršujući, i na svitlost dati želeći, dovrši živiti i vrimeniti život svakovičnjim promini”. Prijevod je objavljen u Pečuhu tek 1773. godine pod naslovom Život majke Božje i Gospoje naše Prisvete Divice Marije… Taj prijevod sadrži 33 poglavlja i obaseže 404 stranice.

Fra Antun Baćić stupio je u franjevački novicijat 1710. godine. Studij filozofije i teologije završio je u Italiji. Nakon završena studija neko je vrijeme bio profesor teologije u Petrovaradinu. U Bosni Srebrenoj obavljao je kasnije mnoge ugledne dužnosti, pa je tako u čak četiri navrata bio gvardijan u Našicama, a istu je službu obavljao i u Šarengradu te u Budimu. Bio je i namjesnik provincijala za prekosavski dio Provincije, zatim definitor i kustos te provincijal Bosne Srebrene od 1754. do 1758. godine. Bio je cijenjen i kao dobar poznavatelj gregorijanskoga pjevanja te kao vrstan orguljaš. Na poticaj fra Filipa Lastrića prikupljao je biografske podatke o članovima Provincije za Necrologium Bosnae Argentinae.

Književno stvaralaštvo

S obzirom na svoj spisateljski rad i uopće na kulturnu i pastoralnu djelatnost Baćić je pripadao budimskom franjevačkom krugu. Najpoznatije je njegovo djelo Istina katoličanska iliti skazanje upravljenja spasonosnoga žitka krstjanskoga. S' zabiliženjem zabluđenja grčkije erežijah, u koje su nesrićno upali, odkad su se od Rimske Crkve odilili… Djelo je objavljeno u Budimu 1732. godine. Ima 570 stranica i sadrži sedam razgovora, a ti su razgovori podijeljeni na manji ili veći broj članaka, između jedan i deset, a svemu tome prethodi predgovor Poštovanom štiocu. Na početku se toga predgovora fra Antun obraća svome čitatelju riječima: „Nemoj sciniti, bogoljubni štioče, da ćeš u ovomu slabu dilu stvari visoka znanja naći, zašto stablo slabo od svoje naravi ne običaje plemenito voće davati, ni svaki kamen drži se dragi, jerbo ne zdrži kriposti u sebi“. Neki razgovori imaju i uvodna poglavlja s naslovima tipa Od zapovijedi Božji, Od stvorenja svijeta, Od suda općenoga, Od purgatorija i pakla itd.

Istina katoličanska pretežno je obilježena kontroverzističkim ili katekizamskim značajkama. U njoj se autor ponajprije bavi razlikama između katoličanstva i pravoslavlja, gorljivo pritom braneći i opširno tumačeći katolička stajališta. Naglašava međutim u predgovoru da djelo nije pisao „radi nenavidosti protiva Grkom”, nego mu je namjera upozoriti na ono u čemu blude oni koji su se „eretičkomu nauku priložili i za ereticih brezumitno otišli”.

Djelo je inače pisano ikavsko-(i)jekavskom mješavinom s izrazitom prevlašću ikavštine. Zanimljivo je međutim da su (i)jekavizmi razmjerno česti posebno u gramatičkim morfemima, tj. u nastavcima, npr. u ostalijem zapovijedma, sasvijem tijem, svetijem Ocem, na darovije podijeljenije itd. Što se grafije tiče, djelo je pisano tipom latinice koji je kod franjevaca budimskoga kruga neposredno prethodio slovopisnoj reformi što ju je 1736. godine proveo fra Stjepan Vilov u svom djelu Razgovor prijateljski, koje je vrlo slične naravi kao i Istina katoličanska. Po grafiji kojom se služi Baćić c se piše kao cz, npr. pticze, č kao cs, npr. csovik, ć kao ch, npr. virujuchi, kao cx, npr. sincxir, đ kao g, gi ili gj, npr. angeli ili rogien, lj kao gl(i), npr. gliubimo, nj kao gn(i), npr. znagnie, samoglasno r kao ar, npr. darxati, š kao sc, npr. svarsciti te ž kao x, npr. Sin Boga xivoga. Kad je riječ o pravopisu, treba reći da je i kod Baćića pretežan morfonološki (tzv. korijenski) pravopis (u kojem se ne bilježe glasovne promjene), npr. izpunjuju, brezpametan, sobstvo, svidočba, odkupio, uzčuva i sl., ali da ima i dosta primjera u kojima se piše po fonološkom (ili tzv. fonetskom) pravopisu, rekao bih i više negoli kod drugih franjevačkih pisaca prve polovice 18. stoljeća, npr. istomačiti, ispovidati, iskoriniti, općeni, slatkost, žalosna, jezbina itd. (to će biti vidljivo i u citatu koji navodim na kraju, u kojem se npr. piše opsluživši, ispunjuju, opsluženje i sl.). Od ostalih jezičnih osobitosti treba spomenuti nešto turcizama, npr. sindžir, hasniti, sirće, ćuprija, vilajet, mejdan i sl., te povelik broj tzv. kontaktnih (kontekstualnih) sinonima, npr. sobstvo iliti persona, narav iliti bivstvo, lemozina iliti dobro činjenje iskrnjemu, vragovništvo iliti zločinstvo, kvar ili šteta, služba iliti dostojanstvo, (h)rana duše iliti kruh duhovni, u sedam ura iliti časova itd.

Stil i način pisanja

Da bi se dobio uvid u Baćićev stil te način pisanja i razmišljanja, citirat ću na kraju jedno od uvodnih poglavlja Istine katoličanske pod naslovom Od zapovijedi Božji u kojem je riječ o tome da je Bog na planini Sionu dao Mojsiju Deset zapovijedi na dvjema „daskama kamenitim“ od kojih se prve tri odnose na Boga, a ostalih sedam na bližnjega (iskrnjega):

Zapovijedi Božje one razumijemo koje su od Boga date Mojsiju na planini šionskoj na dvije daske kamenite, od koji(h) govori Sveto pismo u knjiga Ishoda na pogl. 20, i u Deuteronomiju na pogl. 4. V. 13. I zato su date na dvije daske kamenite, zašto su na jednoj upisane zaradi Boga, a na drugoj zaradi iskrnjega.

Zapovijedi prve daske jesu: prva, druga i treća, zašto ove udilje upravljaju nas ljubiti Boga svrhu svake stvari, virujući temeljito u njega i ufajući u neizmirnost dobrote njegove. A ostalo sedam drugije daske, zašto nas upravljaju da iskrnjega ljubimo, ne udeći mu u dobrije i u tilu, nego svako dobro želeći mu kako istijem nami.

Božje su zapovijedi od svega zakona početak i svršenje, zašto opslužvši ovo deset, sva koja su u zakonu zapoviđena ispunjuju se, budući da vas zakon i proroci stoje u ljubljenju Boga i iskrnjega kako je Isukrst naučio kod svetoga Matije na pogl. v. 40. Jer ljubeći Boga izvršuju se ona koja su u prvoj, drugoj i trećoj zapovijedi stavljena. A ljubeći iskrnega ispunjuju se ona koja su u ostalijem zapovijedma naređena.

Ove su zapovijedi u zakonu naravnomu opsluživane, zašto je naravno da onoga ljubimo i štujemo od koga dobra primamo, što iste živine nerazložite običaju činiti. I što ne bismo radi da se nama učini, potribno je da ni mi drugomu ne činimo. I ukazamo je od Isukrsta kod svetoga Matije na pogl. 19. v. 17. da koji god (h)oće spasen biti i u život vičnji ulisti, od potribe je da opslužuje ove svete zapovijedi.

Uzamši početak od zapovijedi prve daske, koje su zaradi Boga, dostojno je od Boga u jedinstvu i trojstvu ukratko vidjeti. Jer poznavši veličanstvo Božje biti ćemo prignuti na opsluženje svetiju zapovijedi njegovije. I zašto je poznanje Božje vele visoko nadodeći znanje naše, zato ćemo što se lašnje može od njega govoriti.

Izvor:
Svjetlo riječi