Objavljeno:
02. 06. 2017. 08:45
„Krist i satnik”, Paolo Veronese (cca. 1575, ulje na platnu)

Evanđelja izvješćuju i o Isusovim susretima sa „strancima”. To su pripadnici drugoga naroda, druge vjere. Sveti Luka donosi pripovijest o rimskom vojniku višega čina, o časniku.

Piše: fra Ivan Ivanda

Sama riječ vojnik, odnosno vojni starješina ima negativan prizvuk, ukoliko nas navodi na pomisao o nekomu strogom tko zapovijeda i tko zna biti tvrd i neumoljiv. Ovdje je riječ o čovjeku koji, iako je vojnik, ima dobro i plemenito srce. To vidimo po tomu što se zauzima za svoga slugu koji je obolio. Ne zauzima se za nekoga iz svoje rodbine, za najbliže ljude, za one s kojima je vezan krvnim srodstvom, nego za običnoga slugu. U stara vremena sluga je bio nevrijedan poput roba, gospodar je imao apsolutno pravo nad njim. Bolestan sluga, pa što? Zar se trebam brinuti za to? Ali, ovdje vidimo da ljudska dobrota i ljubav ne poznaju granica. Ako je netko u sebi ispravan, on ne gleda tko je tko, kakva mu je služba, moć ili ugled, nego djeluje ljudski prema čovjeku kao osobi, kao ljudskom biću, bez obzira kakav je i tko je.

Ovaj nas rimski vojnik, koji moli Isusa da mu ozdravi slugu, uči važnome životnom zakonu: treba biti čovjek prema svakom čovjeku. Nitko nema pravo izdizati se nad bilo kime, ponižavati ga i omalovažavati. Što si veći službom, položajem, funkcijom, to manji, jednostavniji i ponizniji trebaš biti. Lako izgubimo ljudske odnose zbog novca ili zavisti, zbog prokletog osjećaja da nam je uvijek malo i da drugi ima više. Dok ovaj vojnik ima dobar odnos sa svojim slugom, mi često nemamo odnose ni u braku, ni u obitelji, ni u rodbinskome okviru. Postali smo sebični i pohlepni, a u takvom stanju se ne vidi drugoga, tu se vidi samo sebe. Jadan je čovjek koji vidi samo sebe i svoj mali uski svijet. Da je ovaj Rimljanin vidio samo sebe, ne bi molio za slugu i ne bi ga Isus ozdravio. Isus čini čudo i kaže: Ovakve vjere ne nađoh u Izraelu! Jedan rimski zapovjednik je veći vjernik od onih koji se guraju oko Isusa, koji tvrde da su njegovi, da su pripadnici njegova naroda. Ovdje je jedan koji nije naše krvi, našega naroda, poganin je, a veći je vjernik. Ovaj Rimljanin je veće svjetlo od tolikih koji se smatraju velikim vjernicima, a u prikrajku smišljaju kako će nekomu napakostiti i sebi pribaviti korist.

Lako izgubimo ljudske odnose zbog novca ili zavisti, zbog prokletog osjećaja da nam je uvijek malo i da drugi ima više. Dok ovaj vojnik ima dobar odnos sa svojim slugom, mi često nemamo odnose ni u braku, ni u obitelji, ni u rodbinskome okviru

Oh, kad bismo se jedni za druge zauzimali ovako kako se Rimljanin zauzima za svoga slugu! Kada bismo za druge molili zdravlje, dobar život i dobar svagdanji kruh! Kada bi šefovi molili za svoje radnike, cijenili ih i nagrađivali kao sebe! Oh, kada bi se u našem životu očitovao stav ovoga rimskog vojnika koji svoga slugu voli kao sama sebe, brine se za njega kao da mu je otac ili brat! Volio bih vidjeti da mi vjernici, Isusova zajednica, postanemo zajednica otvorena srca, ponizna ponašanja i istinske međusobne blizine, a ne zajednica suparnika i zavidnika.

Kaže evanđelje kako Židovi preporučuju Isusu ovoga rimskog satnika, govoreći za nj: Voli naš narod. I sinagogu nam je sagradio. Voli naš narod, on koji nije naš, on koji je stranac, on koji je drugoga naroda. Kako dobar primjer u vremenu kada se među narodima širi mržnja i ratovi! Svijet je pun sukoba i nemira. I naša zemlja je podijeljena i opterećena odnosima među narodima. A ima tako jednostavno pravilo, dobro za sve: što ne želiš sebi, svome narodu, nemoj željeti ni drugom narodu! Što želiš sebi, svome narodu, želi i drugome! Lako bi bilo riješiti sve probleme, kada bismo imali ovakvo razmišljanje i ovakvo srce. Ali, kako doći do toga? To samo Bog može dati, uliti u nas tu spoznaju. Ipak, mi očito mislimo da Bog nema što tražiti u politici, u uređivanju društvenog i državnog života. Tu su očito neka druga pravila i neke druge vjere. Rimljanin nas uči da dobro koje u sebi nosiš nije ograničeno samo na Rimljane, nego se proteže i na Židove i sve druge. Ono božansko u nama nije ograničeno samo na članove moga naroda, nego se proteže i na sve druge. Nekada upravo onaj „drugi” može biti bolji, ljudskiji, od onoga tko je „moj”, tko stanuje preko puta mene. Nosimo istu zastavu, pjevamo istu himnu, ali u svakodnevnom životu kao da smo na različitim stranama, kao da smo u stanju rata, suparništva, borbe za položaj, za novac, pa odjednom izgubimo osjećaj za ono veće što je iznad nas.

Izvor:
Svjetlo riječi