Objavljeno:
08. 11. 2021. 15:15

Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji

prof. dr. fra Vili Radman

Kršćanska je teologija od svojih početaka bila vezana uz povijesni događaj Objave: uz Riječ koja jepostala tijelom – to je bilo njezino središte. Iako događaj Objave (otkrivanja), on je u sebi uvijek imao dimenzije skrivenoga, novoga i drukčijega budući da se radilo o otkrivanju misterija, otajstva koje u svakom aspektu nadilazi čovjeka i njegove moći: o njemu se može govoriti, na njega ukazati, ali nikad objasniti ili u potpunosti razumjeti. Događaj Objave zato se shvaćao kao događaj ljubavi i milosti: kao Božji dolazak u susret čovjeku u njegovoj povijesti, prelazak ponora koji dijeli Boga i čovjeka. I kao takav tražio je čovjekovu otvorenost za susret s takvim misterijem: mogao se najprikladnije dogoditi u vjeri koja se, opet, temeljila na umu otvorenom za bezgraničnost misterija i svjesnom kako razlike između Boga i čovjeka tako i svoje vlastite ograničenosti.

Zadatak teologije tijekom povijesti njezina razvoja bio je da objavljenu istinu čuva, a njezino razumijevanje produbljuje i ljudskom razumu približi koliko je to moguće jer ta istina, kad je od čovjeka u svojoj dubini naslućena i donekle shvaćena, još više poprima na svojoj snazi i uvjerljivosti: kako za onoga tko je prenosi tako i za onoga tko je propituje ili se želi o njoj informirati. Kršćanska se teologija sve tamo do srednjega vijeka određuje u svojemu, manje ili više, neposrednom odnosu prema Svetome pismu kao najautentičnijem svjedočanstvu objavljene istine. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra pagina, sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to kaže sv. Bonaventura u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija”.

Teologija je usidrena u objavu kao svoj temelj, u vjeru kao svoje kritičko razumijevanje kako bi život vjere onoga koji vjeruje dobio poticaj i postao znakom. Dijalektika vjera i razumijevanja čini jedan nužan i plodan hermeneutički krug u čijem se središtu nalazi objava: vjera nastoji razumjeti svoje duboke temelje skrivene i otkrivene u objavi, a razumijevanje traži snagu vjere i otvorenost njezina obzorja da bi napravilo skok u dubine objave, nadilazeći tako samo sebe i spoznajući svoju otvorenost prema misteriju.

Filozofija podređena vjeri

Misao Ivan Dunsa Škota (1265. – 1308.) dala je također svoj doprinos osvjetljivanju ove temeljne dijalektike trijade objave, vjere i razuma na kojoj se gradi kršćanska teologija. U doba rastućega utjecaja Aristotelove filozofije koji se posebno osjetio u teološkim krugovima preko Tomine sinteze filozofije i teologije, Škot ističe da je filozofija u podređenom položaju naspram vjeri i objavljenoj istini te joj ne može biti nikakvom jednakovrijednom alternativom. Škot pravi temeljnu razliku između istine koju nam donosi objava i one istine koju može dosegnuti ljudski razum po svojoj moći: razum može spoznati filozofske istine neovisno o objavi, ali vjerske istine, poput onih koje se odnose na Božje osobine, izmiču filozofskoj spoznaji. Uvjeren u nedostatnost filozofije i nužnost teologije za spoznaju stvarnosti, on ističe da upravo po objavi čovjek jasno spoznaje svoje blaženstvo u Bogu i sredstva kako do njega doći.

Oduzimajući ontologiji (tzv. onto-teologija) njezinu teološku dimenziju, Škot ustvari filozofiji oduzima učenje o Bogu i daje ga teologiji: strogo govoreći, Bog nije predmet metafizike kao znanosti jer je metafizika znanost o bitku kao bitku. „Prvi Bitak” metafizičkoga uma jest neka vrsta filozofskoga ekvivalenta teološkom pojmu Boga, ali je ipak nesavršen jer mu ostaju nedohvatljive temeljne oznake Boga i duhovnoga svijeta koje su dostupne preko objave.

Škot ipak ne isključuje izučavanje Boga iz metafizike jer se on u metafizici razmatra na najuzvišeniji način na koji se Boga može izučavati u bilo kojoj pozitivnoj znanosti. Naravnom umu, dakle, ostaje skriven pravi pojam Božje biti: možemo ga odrediti kao najviše, kao prvo i beskonačno, ali to su ipak nedovoljno jasni pojmovi. Škot filozofiju ne odbacuje: on je cijeni i prihvaća kao samostalnu znanost s vlastitim principima, ali postavlja granice metafizičkoj spoznaji i ostavlja prostor za objavu.

U ovom je kontekstu vrlo znakovit Škotov govor o Bogu u kategorijama slobode. Naime, ako će se Boga misliti, i ako ga se treba misliti, onda to samo može biti u kategorijama slobode koja nadilazi poredak i zakone nužnosti kojima se ravna ljudski razum, a i filozofija kao njegov temeljni proizvod. U tom smislu, Bog je Apsolutna Sloboda: sloboda koja nadilazi determinizam sustava i nužnosti čovjekova mišljenja. Na taj se način čuva misterij Božje prisutnosti u povijesti, njegova transcendencija. Božja objava i s njom povezana ideja čuva se od dominacije teorijskoga sustava, a i sama mogućnost teologije kao znanosti  u Aristotelovu ključu uvelike se postavlja u pitanje. Škot traži razumijevanje koje dopušta Bogu da bude Bog, a ne neka konstrukcija unutarsvjetskih počela: njegov Bog, mišljen kao Apsolutna Sloboda, razbija lance determinističke misli koja na granici panteizma prijeti da Boga „svede” na Najviši Bitak – najviši doduše, ali još uvijek bitak i tako na određeni način još uvijek u okviru „postojanja” koje je u domašaju ljudskoga razumijevanja.

Bog Objave

Naglašavajući Božju slobodu, Škot ustvari potvrđuje objavu kao temeljni princip i način Božjega „postojanja” i djelovanja u čovjekovoj povijesti. Posebnost objave također pokazuje, s druge strane, da Bog ne može biti samo još jedan predmet ljudske misli, objekt koji konstruira ljudski subjekt. Objava pokazuje da se čovjek u svojoj povijesti suočava s nekim Drugim koji ga istodobno nadilazi i dolazi mu u susret, prelazeći ponor nepremostive razlike, otkrivajući se i darujući se. Taj Drugi je Božanski, taj Drugi je Posve Drugi koji omogućuje čovjekovo postojanje, njegovu humanost i slobodu.

Ovaj Bog Objave, mišljen u kategorijama Drugosti i Slobode koja se daruje u povijesnom susretu i nadilazi svaki ljudski determinizam, posebno dobiva na kritičkoj aktualnosti u doba digitalnoga determinizma koji prijeti da prijeđe u totalitarizam: u današnjem svijetu „homo deusa” (Yuval Noah Harari), „velikoga reseta” i „nove normalnosti”. U novoj onto-tehno-teologiji kao ideologiji 4. industrijske revolucije čovjek vođen tehnologijom redefinira granice humanosti i u transhumanističkom distopijskom narativu slavi ideal kiborga ili Čovjeka 2.0, a hijerofanija postaje tehnofanija. A sve pod budnim okom Velikoga Brata koji se nezaustavljivo, poput pauka, na digitalnoj mreži hrani našim podacima i ne trpi nikakve tajne... a kamoli misterija...

Bio je to također i događaj punine istine: prvi kršćanski teolozi cijenili su antičku filozofiju kao potragu za mudrošću i istinom i njezine dosege, ali su također tvrdili da je ta mudrost, vrhovna istina o događaju objave već bila priopćena: božanska je objava ispunila čežnju ljudi utjelovljenjem Riječi. Dok je antička misao željela biti zaljubljeničko traženje mudrosti i po tome se shvaćala kao filozofija, crkveni su oci svoju teologiju poimali kao samu mudrost: objavljena istina bila je ne samo ispunjenje pisama nego i dovršenje i sve antičke misli.

Najranija svjedočanstva te istine nalaze u Svetom pismu i tradiciji: zato se kršćanska teologija sve tamo do srednjega vijeka određuje u svojemu manje ili više neposrednom odnosu prema Svetom pismu. Augustin teologiju shvaća kao napor da se što više pronikne u smisao Pisma i Božje riječi i stoga je često zamjenjuje izrazima kao što su sacra pagina ili sacra doctrina. Sve do sredine 13. stoljeća teologija nije drugo doli sacra Scriptura: Sveto pismo popraćeno tumačenjem koje o njemu daje odobreni komentar otaca. Ili kako to sv. Bonaventura kaže u početku svoga Breviloquiuma: „Sveto pismo koje se naziva teologija”. Međutim, s Bonaventurom se i zatvara jedno razdoblje misli jer „zadnji put na području kršćanske teologije doktrina svijeta viđena je u uskoj vezi s doktrinom biblijske objave” (Balthasar).

Jedan drugi svijet već je zauzeo mjesto kojim odsada vlada subjekt vjernik, a on je sam konstruiran polazeći od onoga koji se bavi aristotelovskom znanošću: akutno pitanje filozofije, vjere i teologije bilo je kako uspostaviti teologiju kao znanost, (scientia/episteme), u Aristotelovu smislu. Teologija, shvaćena kao proučavanje Sv. pisma kao izvora vjere i riječi Božje kao objave spasenja, našla se na skliskom terenu suočena s novim oblicima sustavnoga znanja i shvaćanja stvarnosti te je bila prisiljena iznova odrediti svoje mjesto u kontekstu tadašnjih znanosti: teologija postaje spekulativnom i intelektualističkom, razvija se skolastika i dolazi do postupnoga razdvajanja znanja i duhovnosti. Ovakav razvoj stvari omogućava jedan drukčiji odnos prema stvarnosti, razvoj logike i eksperimentalnih znanosti, zatim zamah tehnike. Ukratko, onoga što predstavlja biti modernosti: A. N. Whitehead držao je da su skolastičke spoznaje otvorile put koji vodi u industrijsku revoluciju.

Izvor:
Svjetlo riječi