Objavljeno:
25. 08. 2021. 08:15
Piše: Fra Darko Tepert

Prorok Izaija doživljava svoj proročki poziv „one godine kad umrije kralj Uzija” (Iz 6,1). Riječ je o godini u kojoj će na vlast u Judi doći kralj Jotam (740.-736. pr. Kr.), koji je zapravo već bio vladao i u doba svoga oca Uzije dok je ovaj bolovao od gube. U to vrijeme Juda širi granice prema jugu, te izbija na obalu Crvenoga mora u Akapskom zaljevu. Jotama će naslijediti Ahaz (736.-716. pr. Kr.), a onda i Ezekija (716.-687. pr. Kr.) o kojemu će prorok govoriti kao o Emanuelu koji se ima roditi (Iz 7,14). Istovremeno, u sjevernom kraljevstvu, Izraelu, završilo je dugo razdoblje snažne vlasti kralja Jeroboama II. (783.-743. pr. Kr.), a za njegovih će nasljednika doći do sve većeg slabljenja kraljevstva, pada Galileje pod asirsku vlast 734. pr. Kr. i konačnog pada Samarije 722. ili 721. pr. Kr. To će omogućiti i uspon Jude, pa je razumljiva i važna uloga proroka koji će postati dvorskim savjetnikom osobito Ezekiji, kralju koji će obnoviti bogoslužje u Judi, ali i snagu kraljevstva.

Poziv pred Svetim

U šestom poglavlju Knjige Izaijine prorok ima viđenje Boga koji „sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu”, a skuti njegova plašta ispunjaju Svetište (6,1). Valja ovdje zamisliti Izaiju kao svećenika koji ima pristup u unutrašnjost jeruzalemskoga Hrama i to u onu prostoriju u kojoj je stajao sedmokraki svijećnjak Menora, potom stol s izloženih dvanaest kruhova, te kadioni žrtvenik koji je stajao pred ulaskom u Svetinju nad svetinjama, gdje se čuvao Kovčeg Saveza s pločama Deset zapovijedi. Ovdje, dakle, pred tim najsvetijim prostorom izraelskoga naroda, Izaija vidi kako ni Hram kao središte svega bogoslužja ne može obuhvatiti Boga. Već ga i skuti njegovih haljina ispunjaju. Bog je mnogo veći i nadilazi svaku ljudsku predodžbu.

Uz Boga su i serafi od kojih je „svaki imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio” (6,2). Par krila kojim serafi lete označava da pripadaju u nebesku, božansku sferu. Par krila kojim pokrivaju lice označava da su neprestano u Božjoj prisutnosti, u prisutnosti onoga kojega se ne može vidjeti i na životu ostati. Doista, Bog je već Mojsiju rekao: „Ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati” (Izl 33,20). Pokazuje to i različitost anđela od Boga. Ni oni se ne mogu približiti njegovoj svetosti. Konačno, trećim parom krila serafi skrivaju „noge”. Riječ je zapravo o eufemizmu kojim se smjera na spolne organe. Naravno da se kod anđeoskih bića ne može o takvu čemu govoriti, no ovdje se želi istaknuti na čistoću i čednost koju zahtijeva Božja prisutnost. Razlozi takva ponašanja serafa jasni su i iz onoga što kliču: „Svet! Svet! Svet Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!” (Iz 6,3).

Već prva, triput ponovljena riječ, sve izriče. „Svet”, u hebrejskom kadoš, znači prije svega „izdvojen”, u smislu „drugačiji od svega što ga okružuje.” Ova starozavjetna serafska molitva koja započinje takvim trostrukim zazivom prisutna je već u židovskoj jutarnjoj molitvi za subote i blagdane. Taj usklik nastavlja molitva koja je zaključena središnjom ispoviješću vjere: „Čuj, Izraele, Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!” U kršćanstvu serafski usklik pred Gospodinom, kojim se Bog priznaje triput svetim, postaje uvod također u središnji dio euharistijskoga slavlja, a to su riječi ustanovljenja Euharistije.

Pred dalekim i bliskim Bogom

Za Gospodina je rečeno da je Gospodin „nad vojskama”, što prevodi hebrejsku riječ cevaot koju je latinski jezik preuzeo kao sabaoth, a tako je ušla i u hrvatski prijevod u svetoj misi. Podsjeća nas to da Bog ne smije biti gledan samo kao nježan i milosrdan, nego i kao snažan predvodnik vojske na strani svoga izabranoga naroda, a protiv svih njegovih neprijatelja. Podsjeća to i na drevnu latinsku antifonu koja glasi: Da pacem, Domine, in diebus nostris, quia non est alius qui pugnet pro nobis, nisi tu, Deus noster (Daj mir, Gospodine, u danima našim, jer nema drugoga koji bi se borio za nas osim tebe, Bože naš). Takva slika Boga ulijeva sigurnost i daje jakost onima koji se priznaju njegovima u svim nevoljama s kojima se susreću. On se, doista, bori na našoj strani protiv svakoga zla, protiv grijeha i napasti. Serafi dodaju: „Puna je sva zemlja slave njegove!” (6,3). Sve je, dakle, u njegovoj vlasti.

Ovdje valja primijetiti da serafi stoje pred Bogom, ali o njemu kliču u trećem licu. I time izriču njegovu različitost od sebe. U židovsku molitvu ova će svijest ući tako što će se vjernici u istoj molitvi Bogu obraćati čas s „ti”, a čas s „on”. Bog je u isto vrijeme tako uzvišen, da o njemu možemo govoriti samo kao o nekome tko je daleko od nas, a opet nam je tako blizak, da mu kao prijatelju smijemo reći „ti”. Često ćemo takav postupak naći i u psalmima.

Nije izvanredan samo prizor Boga, nego i onih koji su oko njega, to jest serafa. Od njihova se glasa tresu dovratci na pragovima, a Hram se napunio dimom (6,4). Mora da je Izaija sve to promatrao širom otvorenih očiju, pun čuđenja i divljenja, svjestan ogromne provalije koja se proteže između njega i njegove grešnosti i ograničenosti s jedne strane, te Božje svetosti s druge strane. Stoga i kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!” (6,5). Tipična je takva svijest za gotovo svaki poziv. I u Lukinu evanđelju čitamo kako Petar, u susretu s Gospodinom, kaže: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” (Lk 5,8).

Sa svojom grešnošću

Izaija je, vidjeli smo, također svjestan i svoje grešnosti i svoje ograničenosti, svoje različitosti od Boga, pa mu poput produžene ruke Božje pristupa jedan od serafa s kliještima u rukama, kojima je uzeo žeravu sa žrtvenika (Iz 6,6). Budući da je cijeli prizor smješten u Hram i to u prostoriju poznatu kao Hekal ili Svetinja, vjerojatno je to bio žar s kadionoga žrtvenika koji je stajao pred onim zastorom koji je zaklanjao pogled u Svetinju nad svetinjama. Tom je žeravom seraf dotaknuo Izaijina usta, te rekao: „Evo, usne je tvoje dotaknulo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten” (6,7). Kadioni žrtvenik bio je mjesto gdje je prinošen kad čiji je dim i miomiris ispunio svetište kao znak Božje prisutnosti. Tako i ovo doticanje usana označava Božji dodir. Izaija ne može svojim silama i svojim nastojanjem izbrisati svoju grešnost i premostiti udaljenost od Boga. Sâm Bog to čini. On pristupa Izaiji i posvećuje ga za svoju službu.

Odmah se čuje i Božji poziv: „Koga da pošaljem? Tko će nam poći?” (6,8). U sličnoj situaciji drugi Božji pozvanici odugovlače s odgovorom na poziv. Dovoljno je sjetiti se Mojsija koji nabraja razloge zašto on ne bi mogao izvesti narod iz Egipta (Izl 3 – 4) ili Jeremije koji se smatra nedoraslim (Jr 1,4-9). I mi smo sposobni izmisliti stotinu razloga zašto neko poslanje koje primimo od Boga ne bismo mogli izvršiti, no i nas on čisti i priprema, te poput Izaije možemo reći: „Evo me, mene pošalji!” (Iz 6,8).

Da bi netko bio cjelovita osoba, potrebno je da stane pred Boga u iskrenosti i jednostavnosti, da uoči njegovu svetost, da uoči koliko je on izdvojen od svega grešnoga, ali i od svega svagdanjega i običnoga, da uoči također i svoju grešnost i ograničenost. To će mu omogućiti da prihvati Božje oproštenje, a Bog će ga i osposobiti da prihvati i izvrši poslanje. Tako čovjekovo djelovanje s Bogom započinje nutarnjom promjenom, da bi tek onda postalo vidljivo izvana.

 

Izvor:
Svjetlo riječi