Objavljeno:
29. 09. 2020. 09:45

Sam generalni ministar Reda došao je u Bosnu i 1882. predsjedao provincijskim kapitulom. Kapitul je zaključio da se sve tri samostanske škole ujedine u jedinstvenu, zajedničku srednju školu.

Piše: fra Anđelko Barun

Važna je zadaća misionara u svim misijskim zemljama odgojiti domaći kler koji će preuzeti i dalje voditi misiju. Tako je bilo i u Bosni. Franjevački su misionari birali, odgajali i školovali domaće dječake za buduće franjevce svećenike. Zaključujemo to iz činjenice da je 1368. godine papa Urban V. dao dopuštenje bosanskom vikaru da može i „fratre Bosance” premjestiti u druge provincije Reda, ako svojim životom ne odgovaraju za bosansku misiju.

Osnovna izobrazba

Franjevački su misionari tijekom svoga djelovanja u Bosni obilazili gradove i sela, noćivali po seoskim kućama, kontaktirali s dječacima i njihovim roditeljima i na taj način upoznavali mladiće koji bi eventualno mogli i htjeli postati svećenicima. Odabrane dječake dovodili bi u samostane, nazivali su ih dijacima, đacima. Svaki je samostan imao oko 15 đaka, primani su svake godine dva do četiri đaka od 12 do 14 godina. Čitati i pisati đaci su, prema tadašnjoj praksi, naučili kod svoga župnika, u samostanima kod pojedinoga fratra ili kod nekoga pismena čovjeka.

U samostanskim školama primjenjivao se srednjovjekovni sustav školovanja. Sastojao se od triviuma i quadriviuma. U triviumu je bio naglasak na učenju: gramatike, retorike i dijalektike, a u kvadriviumu: aritmetike, geometrije, glazbe i astronomije. Učilo se, također, hrvatski, latinski i talijanski jezik, vjeronauk i povijest. Hrvatski se pisalo hrvatskom ćirilicom – bosanicom, a latinski dijačkim pismom – latinicom. Franjevci su za kandidate pisali i tiskali latinsko-hrvatske gramatike. Samostanska škola trajala je do osam godina, ovisno o tome kako je koji kandidat bio sposoban savladati gradivo. Provjeru znanja obavljali su nadzornici škola i provincijal. Tko pred novicijat nije zadovoljio na ispitima, morao je produžiti školovanje ili biti otpušten. Razlozi slabijega znanja bili su: slaba nadarenost, nedostatak nastavnika, slabo programirana nastava i prezaposlenost đaka fizičkim poslovima.

Nekoliko se puta nastojalo školovanje đaka poboljšati, preurediti. Apostolski vikar Okić predložio je neke nove mjere. Naveo je točno što u kojoj godini đaci trebaju učiti, u koje vrijeme treba držati nastavu i učenje. A biskup Miletić zauzeo se za to da đaci budu oslobođeni fizičkih poslova zbog kojih nisu mogli savladati školsko gradivo.

Gimnazija je odlukom Ministarstva Zeničko-dobojskoga kantona u kolovozu 1998. dobila službeno pravo javnosti. Da se omogući pohađanje franjevačke gimnazije i đacima iz drugih krajeva, provinciji Bosni Srebrenoj vraćena je zgrada Konvikt

Reakcije na nedovoljno znanje bosanskih đaka stizale su i iz provincija u koje su kasnije išli na studij, ali i od Uprave Reda. Bilo je potrebno samostanske škole u Bosni temeljito reformirati. Fra Stjepan Marijanović izradio je i tiskao 1835. jedinstven sustav samostanskih škola za franjevačke kandidate u Bosni pod nazivom Systema literaria. Napravio je novi program škola prema sustavima susjednih zemalja. Nastava je trajala najmanje pet godina. Svaka je godina podijeljena na dva semestra s točno određenim gradivom što se u kojem semestru mora učiti. Između dvije školske godine bio je odmor od osam dana. Marijanovića sustav školovanja odobrio je provincijski definitorij i ostao je na snazi sve do 1882. godine.

Začeci franjevačke gimnazije

Srednja naobrazba u samostanskim školama u Bosni s jednim ili dva nastavnika zaostajala je za sustavnim školovanjem u drugim europskim zemljama kamo su bosanski bogoslovi išli na studij teologije. Problem je, prije svega, u nedostatku dovoljnoga broja nastavnika u svim samostanima. Stoga se u nekoliko navrata pokušavalo škole objediniti u jednu, s više nastavnika na čelu s ravnateljem. Konačno je to uspjelo 1882. kada je sam generalni ministar Reda došao u Bosnu i predsjedao provincijskim kapitulom. Kapitul je zaključio da se sve tri samostanske škole ujedine u jedinstvenu, zajedničku srednju školu, nižu gimnaziju (probandat) u kreševskom samostanu. Škola u Kreševu imala je tri nastavnika i ravnatelja fra Grgu Matića. Budući da su prostorije u Kreševu bile neadekvatne, nakon godinu dana škola je preselila u samostan u Gučoj Gori. Išlo se za tim da se franjevačka gimnazija izjednači vanjskim, državnim srednjim školama, da niža gimnazija preraste u višu. Stoga su se u Gučoj Gori uveli IV. i V. razred te novi predmeti: fizika, povijest, njemački i grčki jezik.

Osjećala se potreba odgajati i školovati kandidate u jednoj za to namjenskoj provincijskoj kući. Visoko se držalo najprikladnijim mjestom za franjevački srednjoškolski centar iz više razloga. Tu je podignut prvi franjevački samostan u Bosanskoj banovini, ima željeznički promet, nije daleko od Sarajeva, središte je između tri samostana, udaljeno je od „buke” i „od vlade i njezina pratećeg oka”. Nova sjemenišna grada sagrađena je u Visokom 1900. godine. Iste godine đaci iz Guče Gore preseljavaju u Visoko. U Visokom se uvode VI., VII. i VIII. razred sa svim potrebnim predmetima i nastavnicima. Izjednačena je s državnim školama pa je i dobila pravo javnosti. Odgojitelji i profesori bili su franjevci osposobljeni na raznim europskim sveučilištima. Škola je postala poznata i privlačna i drugim đacima koji su željeli završili franjevačku gimnaziju. Franjevci su im to omogućili. Iz grada i susjednih mjesta dolazili su đaci na nastavu i vraćali se svojim kućama. Nazivali su ih vanjskim đacima.

Od školske godine 2009./10. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom ponovno ima tri vrste đaka: sjemeništarce, vanjske đake i konviktorce. Profesori su i franjevci i civili, odgojiteljice su za učenice u Konviktu časne sestre franjevke

Broj vanjskih đaka u prvih deset godina bio je neznatan. Bila su to djeca iz činovničkih i namješteničkih katolički obitelji, dvojica židova, trojica pravoslavca i jedan musliman. S vremenom je broj vanjskih đaka sve više rastao. Poslije Prvoga svjetskog rata bilo ih je više nego sjemeništaraca.

Od 1928. godine pojavljuje se nova skupina đaka, konviktorci. Stanuju u za njih posebno podignutoj zgradi, odgojitelji su im franjevci, pohađaju nastavu skupa sa sjemeništarcima i vanjskim đacima. Dolaze iz područja čitave države: Zagreba, Slavonije, Vojvodine, Dalmacije, Bosne i Hercegovine. Njihov je broj u prosjeku iznosio 150 učenika.

Četvrta skupina đaka u visočkoj gimnaziji bili su klerici. To su učenici u redovničkom odijelu, koji su prekinuli školovanje poslije VI. ili kojega drugog razreda da bi završili novicijat, a potom se ponovno vraćali završiti sve preostale razrede gimnazije i maturu. Školske godine 1939./40. bilo je 27 klerika, 129 sjemeništaraca, 213 vanjskih đaka i 167 konviktoraca, ukupno 536 učenika.

Današnje stanje

U Domovinskom ratu svi su franjevački odgojni zavodi u Bosni morali napustiti Bosnu pa tako Sjemenište. Sjemeništarci su sa svojim prefektima u travnju 1992. napustili Visoko i izbjegli u Italiju, smjestili se u franjevački samostan u Jelsiju kraj Campobassa, da bi novu školsku godinu započeli u hotelu Slavija u Baškoj Vodi. Tu ostaju do 6. ožujka 1996. godine. Tada se ponovno vraćaju u svoju zgradu u Visokom. Gimnazija je odlukom Ministarstva Zeničko-dobojskoga kantona u kolovozu 1998. dobila službeno pravo javnosti. Školske godine 2007./08. gimnaziju su počeli pohađati i vanjski đaci. Da se omogući pohađanje franjevačke gimnazije i đacima iz drugih krajeva, provinciji Bosni Srebrenoj vraćena je zgrada Konvikta. Zgrada je detaljno renovirana i osposobljena za internat i pohađanje nastave. Od školske godine 2009./10. Franjevačka klasična gimnazija u Visokom ponovno ima tri vrste đaka: sjemeništarce, vanjske đake i konviktorce. Profesori su i franjevci i civili, odgojiteljice su za učenice u Konviktu časne sestre franjevke.

Izvor:
Svjetlo riječi