Objavljeno:
06. 04. 2021. 14:00

Sveta Terezija kaže da je primila od Boga najveće milosti kada se najdublje ponizila u njegovoj prisutnosti. „Molitva poniznog prodire kroz oblake… i on ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda.”(Sir 35, 17-18). Sveti bi Josip Kalasancije govorio: „Želiš li biti svet, budi ponizan; želiš li biti vrlo svet, budi vrlo ponizan.”

Oholi čovjek nikada nema mira ni počinka, budući da drugi ljudi rijetko (ako uopće) postupaju s njime onako kako to odgovara uzvišenu mišljenju koje on o sebi ima. Ako ga se časti, nezadovoljan je što drugi uživaju veću čast od njega. Uvijek bi mogao dobiti još malo veću čast; a više se uzrujava zbog onoga što mu nedostaje, nego li što uživa u onome što već ima. Kakva li je čast, primjerice, nedostajala Hamanu na Ahasverovu dvoru? Imao je povlasticu jesti za kraljevim stolom, ali je ipak bio nesretan što ga Mordokaj nije pozdravljao. „Ali sve ovo što imam ne može me učiniti sretnim dokle god gledam Mordokaja kako sjedi na vratima kraljevim” (Est 5,13). Sveti Jeronim kaže da istinska čast bježi od onoga tko je traži, a traži onoga tko je izbjegava, kao što sjena prati onoga tko od nje bježi, a bježi od onoga tko je prati.

Naprotiv, ponizan je čovjek uvijek zadovoljan. Ako mu se iskazuje čast, smatra da je nije zavrijedio; ako ga se vrijeđa, misli da zaslužuje još lošije postupanje nego što se s njime postupa te govori zajedno s Jobom: „Griješio sam i zlo postupao, a nisam primio koliko sam zaslužio” (Job 33,27).

Izvor:
Svjetlo riječi