Gusle se sastoje od zvučnoga tijela, vrata i glave. Preko zvučnoga tijela navučena je životinjska – obično jareća koža na čijoj je sredini probušena rupa zbog bolje zvučnosti, a duž cijeloga tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskoga repa. Gudalo je napravljeno od tankoga i čvrstoga komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka.
Obično se razlikuju dva tipa gusala: hercegovački s visoko postavljenim žicama i dubrovački s nisko postavljenim i dužim žicama.
Prvi trag o guslama među Južnim Slavenima nalazi se kod Bizantinaca u prvoj polovici VII. stoljeća kada su uhvaćena „dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala”. Korijeni im nisu pouzdano utvrđeni. Postoje dvije teorije o podrijetlu: slavenska i ilirska. Prema slavenskoj, Južni Slaveni su sa sobom donijeli gusle na Balkan tijekom seobe naroda, što se može vidjeti i u nekim umjetničkim djelima poput slike Dolazak Hrvata Celestina Medovića gdje jedan lik na leđima nosi gusle. Ovomu u prilog ide i činjenica da je naziv gusle poznat u svim slavenskim jezicima. S druge strane, prema ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo koje su Južni Slaveni preuzeli od Ilira. No, ima i onih koji gusle dovode u vezu s arapsko-perzijsko-indijskim instrumentima.
Etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Kuhač spominje školu za guslare, tzv. sljepačku akademiju u Irigu (Srijem) koja je djelovala do 1780. godine. Oni su obilazili sela, sajmove i proštenja. Gusle su zauzimale posebno mjesto u dinarskom kulturnom području, u dalmatinskom i primorskom zaleđu te hercegovačkim područjima, a jedinstvena pojava na hrvatskom etničkom prostoru bile su gusle s dvi strune ličkih Bunjevaca.
Guslari i pjesnici
U našoj tradicijskoj kulturi još uvijek se može naći pojedinaca koji njeguju tradiciju sviranja gusala. Guslari su nadareni pojedinci koji često i sami izrađuju svoje gusle. Oni pamte duge guslarske pjesme, ali i sami stvaraju nove deseterce. Uglavnom nisu anonimni. Njihova imena se pamte u narodu kao i njihovi stihovi. Jerko Bezić u studiji Muzički folklor Sinjske krajine navodi: „Izvrsni pjevači i svirači dobro poznaju stare dugačke junačke pjesme. Neke tekstove tih pjesama naučili su i iz štampanih pjesmarica. Vole pjevati također i šaljive pjesme rugalice. Znaju i novije pjesme, ponekad ih i sami sastavljaju. Oni vještiji i poznatiji nastupaju i na različitim javnim priredbama i proslavama”. Nasuprot njima smješta manje vješte guslare koji također često i rado pjevaju uz gusle, ali uglavnom samo za uži krug slušatelja. Njihova tehnika izvođena je skromnija, a repertoar pjesama manji.
Matija Murko navodi kako su guslari ljudi koji pripadaju različitim staležima i različitoj dobi. On spominje kako se nakon Prvoga svjetskog rata razvio i profesionalizam guslara kako bi se promoviralo epsko pjevanje te kako je u Dalmaciji vidio kako gusli dijete kojemu još nisu bile ni tri godine.
Tematske karakteristike današnjih guslarskih pjesama su aktualnost i suvremenost, mjesni događaji, humorističnost i satira. Slično je i s guslarima u prošlosti koji su pjevali o prigodnim temama, junacima, narodnim borcima. Izvode se u desetercu.
Gusle su jedan od temelja i prepoznatljivosti hrvatske kulturne baštine. Obilježile su višestoljetnu tradiciju i u svojim melodijama sačuvale veliki dio hrvatske povijesti i identiteta. I Nikola Tommaseo, jezikoslovac, novinar i esejist, kaže: Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude.