Početna stranica » Javorove gusle gude

Javorove gusle gude

219 pregleda

Gusle (prasl. *gǫdsli) su kordofono glazbalo kod kojega se ton dobiva povlačenjem gudala preko nategnute žice. Prave se od drveta, uglavnom javorova, iz samo jednoga komada koji se izdubi.

Gusle se sastoje od zvučnoga tijela, vrata i glave. Preko zvučnoga tijela navučena je životinjska – obično jareća koža na čijoj je sredini probušena rupa zbog bolje zvučnosti, a duž cijeloga tijela i vrata napete su jedna ili dvije strune od konjskoga repa. Gudalo je napravljeno od tankoga i čvrstoga komada prirodno zakrivljene grane preko koje je napeta konjska dlaka.

Obično se razlikuju dva tipa gusala: hercegovački s visoko postavljenim žicama i dubrovački s nisko postavljenim i dužim žicama.

Prvi trag o guslama među Južnim Slavenima nalazi se kod Bizantinaca u prvoj polovici VII. stoljeća kada su uhvaćena „dva špijuna koja kod sebe nisu imali oružje, već samo drvena glazbala”. Korijeni im nisu pouzdano utvrđeni. Postoje dvije teorije o podrijetlu: slavenska i ilirska. Prema slavenskoj, Južni Slaveni su sa sobom donijeli gusle na Balkan tijekom seobe naroda, što se može vidjeti i u nekim umjetničkim djelima poput slike Dolazak Hrvata Celestina Medovića gdje jedan lik na leđima nosi gusle. Ovomu u prilog ide i činjenica da je naziv gusle poznat u svim slavenskim jezicima. S druge strane, prema ilirskoj teoriji gusle su ilirsko glazbalo koje su Južni Slaveni preuzeli od Ilira. No, ima i onih koji gusle dovode u vezu s arapsko-perzijsko-indijskim instrumentima.

Etnomuzikolog i povjesničar glazbe Franjo Kuhač spominje školu za guslare, tzv. sljepačku akademiju u Irigu (Srijem) koja je djelovala do 1780. godine. Oni su obilazili sela, sajmove i proštenja. Gusle su zauzimale posebno mjesto u dinarskom kulturnom području, u dalmatinskom i primorskom zaleđu te hercegovačkim područjima, a jedinstvena pojava na hrvatskom etničkom prostoru bile su gusle s dvi strune ličkih Bunjevaca.

Guslari i pjesnici

U našoj tradicijskoj kulturi još uvijek se može naći pojedinaca koji njeguju tradiciju sviranja gusala. Guslari su nadareni pojedinci koji često i sami izrađuju svoje gusle. Oni pamte duge guslarske pjesme, ali i sami stvaraju nove deseterce. Uglavnom nisu anonimni. Njihova imena se pamte u narodu kao i njihovi stihovi. Jerko Bezić u studiji Muzički folklor Sinjske krajine navodi: „Izvrsni pjevači i svirači dobro poznaju stare dugačke junačke pjesme. Neke tekstove tih pjesama naučili su i iz štampanih pjesmarica. Vole pjevati također i šaljive pjesme rugalice. Znaju i novije pjesme, ponekad ih i sami sastavljaju. Oni vještiji i poznatiji nastupaju i na različitim javnim priredbama i proslavama”. Nasuprot njima smješta manje vješte guslare koji također često i rado pjevaju uz gusle, ali uglavnom samo za uži krug slušatelja. Njihova tehnika izvođena je skromnija, a repertoar pjesama manji.

Matija Murko navodi kako su guslari ljudi koji pripadaju različitim staležima i različitoj dobi. On spominje kako se nakon Prvoga svjetskog rata razvio i profesionalizam guslara kako bi se promoviralo epsko pjevanje te kako je u Dalmaciji vidio kako gusli dijete kojemu još nisu bile ni tri godine.

Tematske karakteristike današnjih guslarskih pjesama su aktualnost i suvremenost, mjesni događaji, humorističnost i satira. Slično je i s guslarima u prošlosti koji su pjevali o prigodnim temama, junacima, narodnim borcima. Izvode se u desetercu.

Gusle su jedan od temelja i prepoznatljivosti hrvatske kulturne baštine. Obilježile su višestoljetnu tradiciju i u svojim melodijama sačuvale veliki dio hrvatske povijesti i identiteta. I Nikola Tommaseo, jezikoslovac, novinar i esejist, kaže: Pjesme naše pjevaju junaštvo i ljubav, naravni duh u njima živi. Ne znadu zlatna pera onako pisati, kako javorove gusle gude.