Objavljeno:
28. 07. 2021. 10:30
Piše: Stjepan Lice

I ne samo one koje u Samariji oko podneva zatekne kod zdenca, Isus svakoga želi obdariti vodom živom. Vodom od koje neće ožednjeti nikada. I ne samo to: Isus svakoga želi učiniti odgovornim za vodu živu, vodu koja struji u život vječni.

Božji su zdenci, Božji izvori posvuda. Da bi ih se uočilo, nije potrebno ni odveć pozorno oko. Dovoljan je bistar pogled. I ono što mu prethodi: bistro srce.

Kad izvor provre, kamo li će njegove vode poteći? Vode s izvora krijepe one koji na izvoru taže žeđ. No kako će doteći do drugih, do onih daleko? Kako će naći svoj tok, svoje ušće?

Svakoj je vodi, napose vodi živoj, potrebno korito. Nema li korita, voda se nakratko razlijeva na sve strane da bi potom zastala i oko sebe stvorila močvarnu zemlju, močvarni svijet iz mnogih razloga neprikladan za život mnogih, za obradu i urod, za čovjekovo boravište.

Samo oblikuje li se korito, voda može poteći, može se probiti ususret životu i poslužiti. Bez korita voda nikamo ne može doteći.

Kad Bog čovjeku dariva vodu živu, s njome mu želi darovati i korito kojim će ta voda teći, naći put onamo gdje život čezne za njom, jer ga bez nje, jednostavno, nema. Božji su darovi cjeloviti i zato se Bog podjednako trudi i oko vode i oko korita. I dok voda provre iz zemlje poput blagoslova, dakako ne bez napora i otpora, dojmljivo očitujući Božju darežljivost i skrbnost, s koritom je mnogo teže. Da bi se korito oblikovalo, potrebno je mnogo snage i upornosti koja se nerijetko doima poput grubosti. Mnogo će zemlje zbog toga biti otplavljeno, mnogo stijenja skršeno. Tko zna tko će sve i kako stradati da bi korito steklo svoj lik?

Moguće je teško shvatiti – i prihvatiti – da ista Ljubav dariva vodu živu i oblikuje korito. Ali krhotina stijene, želi li postati oblutak, mora podnijeti mnogo udaraca. Stablo, želi li izrasti i očvrsnuti, treba biti izloženo kojekakvim vjetrovima, i žezi i studeni. Kako će čovjek, ne susretne li se s patnjom postati čovjek? Steći srce živo? Kako će se netko neokrznut znati primaknuti ranjenome?

Rane nas uče životu. Uče nama samima. Sve je u tome imamo li hrabrosti steći to iskustvo. Ili nam je draže proći ovom zemljom kao da nas i nema. Jezik rana jezik je života. I zato nije moguće da bez rana Božja voda u čovjeku bude živa.

I Isus je upoznao, itekako upoznao i naučio jezik rana. I živi u njemu – zauzeto, skrbno i sućutno. I kad čovjek plače, plače iz duše, on plače s njime. I kad čovjek zanijemi, zanijemi od boli, on zanijemi s njime. On poznaje, bolje od ikoga poznaje snagu zagrljaja i stoga, kada nekoga poziva da bude korito vodi živoj, on je to korito s njime.

On s njime grli vodu živu. Upravo tim zagrljajem teče voda živa.

Izvor:
Svjetlo riječi