Objavljeno:
07. 08. 2020. 11:45

Pohvale same po sebi nisu loše, štoviše i poželjne su, ali o načinu na koji osobno pozdravljamo pohvale bi se moglo razgovarati. Donosimo nekoliko ideja kako ne dopustiti ponosu da se u nama probudi i pri najmanjem primljenom komplimentu.

Dobar kompliment može pomoći rastu u autentičnoj poniznosti, a s druge strane može povećati ponos u osobi do te mjere da postane središte čovjekova cjelokupnoga djelovanja. Postoje dvije vrste ponosnih: oni koji vjeruju da su izvor svega (dovoljni) i oni koji vjeruju da su kraj svega (sebični). Pohvala upućuje na ponos samo ako potiče drugoga da vjeruje kako je on jedini izvor i jedini primatelj svega.

No, razumno razmišljajući, čovjek lako može uvidjeti i priznati činjenicu kako ga dobar kompliment podsjeća da su njegovi darovi potekli od Boga i da su stavljeni na raspolaganje i u službu drugima.

Kardinal Henri de Lubac je kad bi primio od nekoga kompliment uzvratio rečenicom: „Hvala vama i Gospodinu hvala!”

Dobar kompliment može pomoći jačanju nečijega samopoštovanja i promicanju autentične poniznosti, te izbjegavanju  negativnih misli koje je osoba imala o sebi kao što su one poput: „Ja sam ništa”, Ne znam ništa”, „Ne mogu učiniti ništa” i slično.

Nije dobro ostati indiferentan na komplimente, ali jednako tako nije dobro niti zavisi o njima. Pojedini se osjećaju bezvrijedno ako stalno ne dobivaju potvrdu od drugih, ali to je put koji uči kako treba raditi na prihvaćanju istine da čovjek ima pravo dobiti kompliment, ima pravo da mu je drago ako se nekome sviđa nešto što on ima ili je učinio. I to je dobro, ali je i mudro prihvatiti dobar kompliment, a oduprijeti se ponosu.

Katolička Crkva ima mnoštvo primjera svetaca koji mogu biti dobar poticaj na putu poniznosti. Jedna je od njih zasigurno i sveta Terezija od Djeteta Isusa. U konačnici, način na koji primamo komplimente ovisi o načinu na koji se odnosimo prema sebi, a onda i prema onima koji nas okružuju.

Izvor:
Svjetlo riječi